Scenografkinja Vesna Režić: Čarolija pozorišnih kulisa

Dobro došli nazad u Sarajevo i, ako smijem, čestitao bih za prošlogodišnju scenografiju za “Figarov pir”, uistinu mi se svidjela. Ponovo ste u Narodnom pozorištu Sarajevo - čini se da ovo već sada možemo proglasiti plodnom saradnjom?

- Hvala vam na čestitkama. Ovo definitivno jeste plodna suradnja, po treći put surađujem sa Narodnim pozorištem Sarajevo i sada se već i u pozorišnim radionicama i na pozornici osjećam kao kod kuće. Prije “Figarovog pira” radila sam “Malu Floramye”, koja je trebala biti izvedena 2020, ali nas je prekinula korona, pa smo premijeru imali tek u veljači 2022. Već tada sam bila zadivljena preciznošću i kvalitetom izrade scenografije, spretnošću scenske tehnike u manipulaciji velikom količinom kulisa, kao i vrsnošću izvođača na sceni koji su savladali splitski jezik da je to za nepovirovat.

Kako je inače došlo do saradnje sa NPS-om?

- Došla sam u paketu sa redateljem Ivanom Leom Lemom, s kojim surađujem već više od dvadeset godina. Zajedno smo napravili sedamdesetak predstava i obradovao nas je poziv iz Opere sarajevskog pozorišta da dođemo postaviti baš “Malu Floramye”, amblematsku splitsku operetu.

Bogata karijera

Bila nam je i čast i zadovoljstvo donijeti dašak Splita u Sarajevo, a uz pomoć fantastičnih sarajevskih umjetnika, rekla bih da smo to i uspjeli.

Već dugo ste u teatarskom svijetu i radili ste na desetinama komada. Šta je to što Vas nanovo fascinira i tjera da budete kreativni u svom poslu?

- Dosad sam potpisala više od 150 predstava u raznim žanrovima (drame, opere, baleti, dječije predstave i autorski projekti) u tridesetak kazališta i surađivala sa brojnim redateljima različitih izričaja. U mom poslu tjera me ushit koji me obuhvati dok kreiram prostor u kojem će zaživjeti neka predstava.

Proces smišljanja scenografije počinje upoznavanjem tekstualnog i glazbenog predloška te obavljanjem svih potrebnih istraživanja, nakon čega u programu za 3D modeliranje na laptopu prionem na stvaranje novog svijeta, u zadanim gabaritima kazališnih pozornica. Polako ga punim idejama, jedne istiskuju druge, premještam elemente, mijenjam boje i teksture i pratim kamo me sve to vodi. Taj dio procesa je miran i individualan osim konstantne komunikacije sa ostatkom autorskog tima.

Slijedi razrada nacrta, a onda i intenzivniji dio procesa u suradnji sa mnoštvom drugih ljudi. Tada treba istovremeno pratiti izradu scenografije u radionicama i režijske probe u pozorištu. Divno je gledati kako se stvara ono što ste zamislili i izmodelirali na kompjuteru, kako se vaše skice pretvaraju u stvarne objekte. A prava čarolija nastaje kad se sve to postavi na pozornicu, kada zaigraju kostimirani izvođači i kada uistinu zaživi svijet koji smo stvarali proteklih nekoliko mjeseci.

Nemoguće je ne željeti se vratiti ponovo tom doživljaju.

A kada smo već kod toga, šta je to što Vas je prvi put povuklo u teatar i kako ste se odlučili baš da se bavite scenografijom?

- Nakon studija scenografije u talijanskoj Macerati i dragocjenog iskustva u rekviziti tamošnjeg opernog festivala na Sferisteriju, dobila sam priliku asistirati scenografu Hansu Georgeu Schäferu na dvije predstave koje je režirao Paolo Magelli u Hrvatskom narodnom kazalištu Split. Nakon toga mi je bilo ponuđeno da tamo radim samostalnu scenografiju i moja kazališna karijera se polako zakotrljala. Razni redatelji su me počeli uzimati u svoje autorske timove i sve češće sam radila van Splita.

Pravi put

A odluka da odem studirati scenografiju je proizašla iz spleta okolnosti. Moji roditelji su me nakon završene jezične gimnazije željeli poslati na studij u Italiju da bih, osim obrazovanja, usavršila i jedan jezik. Od ponuđenih fakulteta mene je zaintrigirala scenografija na Accademia di belle arti u Macerati (univerzitetski grad točno nasuprot Splita, 30 kilometara udaljen od Jadranskog mora), jer sam voljela kazalište i bila spretna u tehničkom crtežu i predočavanju prostora. Ispostavilo se da sam izabrala pravi put, već na drugoj godini mi je bilo jasno da se ne želim baviti ničim drugim.

Specijalizirali ste se u Rimu - koliko je italijanski pristup teatarskim studijama drugačiji od ovog našeg zajedničkog podneblja? Koliko je to usavršavanje pomoglo u Vašoj karijeri?

- U Rimu sam neposredno nakon akademije pohađala stage scenografije za kino i televiziju, pri Associazione Scenografi Costumisti Arredatori Italiani. Tamo sam dobila priliku posjetiti mnogo televizijskih i filmskih studija i setova, stekla neka nova znanja i shvatila da me prvenstveno zanima kazališna scenografija. O razlikama vam ne bih znala puno reći, u Italiji je u doba kada sam ja studirala postojalo 20-ak akademija na kojima se podučavala scenografija, dok u Hrvatskoj nije uopće postojao taj studij.

Rekla bih da je mojoj karijeri, osim osnova naučenih na akademiji, najviše koristilo iskustvo stečeno na Stagione lirica na Sferisteriju. Radi se o opernom festivalu koji postoji od 1921, svako ljeto se postavljaju tri do četiri predstave na otvorenoj pozornici dugoj osamdeset metara, u vrhunskoj produkciji. Tu sam imala privilegiju raditi na inscenacijama u režiji renomiranih svjetskih redatelja kao što su Henning Brockhaus i Hugo de Ana te opsluživati rekvizitom veličine poput Marie Guleghine, Alessandre Marc i Renata Brussona. Tamo sam stekla uvid u to kako funkcionira rad na kazališnoj predstavi, a direktna praksa i stjecanje iskustva su izvanredna škola.

U Sarajevu ste da biste pripremili scenografiju za Verdijevu operu “Atilla”, kako teku pripreme?

- Pripreme teku odlično! Jučer smo imali tehničku probu, a to je proba na kojoj scenografija iz ruku radioničkih majstora prelazi u ruke scenskih tehničara (dekoratera) i zajedničkim se snagama postavlja na pozornicu. Tada je prvi put u stvarnosti vidimo onako kako je zamišljena i nacrtana na skicama. To je isto jedan od onih trenutaka koji me nanovo fasciniraju i koje želim doživjeti opet.

Skica za operu "Attila"/

Tehničke probe

Obožavam tehničke probe iako su izuzetno naporne. Opera ima prolog i tri čina, radnja se odvija u šest različitih ambijenata i trebao nam je cijeli dan da sve smjestimo na scenu i oko nje, omogućimo da se promjene odvijaju na najjednostavniji i najbrži način, a onda sve te promjene i uvježbamo. Ova jučerašnja “tehnička” je prošla odlično i bila sam jako zadovoljna viđenim i doživljenim.

Već ste jednom, ako se ne varam, radili scenografiju za isti komad u Splitu. Koliko je izazovno ili pak olakšavajuće ponovo pripremati scenografiju za isti komad?

- U Splitu je predstava igrala u režiji Ozrena Prohića na Peristilu u okviru Splitskog ljeta pod otvorenim nebom. Postavljanje ambijentalne scenografije sasvim je različito od postavljanja u kazališnoj zgradi i drugačije joj se pristupa. A s “Attilom” sam se susrela još 1996. kao rekviziter na Sferisteriju u scenografiji velikog Josefa Svobode. Obožavam tu operu i zborske dionice odavno znam napamet (i tu mi je dobrodošlo poznavanje talijanskog). Dionice basa i baritona sam savladala dok sam oduševljeno radila skice za svoju novu avanturu u Sarajevu, tenorske sam popamtila uz nacrte, a do prve generalne ću sigurno znati i sve što pjeva sopran.

Ovu sam scenografiju smislila lako i s nevjerojatnim užitkom. Znala sam gdje idem, kakve će me radionice dočekati i stvarala sam mirno i nadahnuto, znajući na koju kvalitetu mogu računati.

Kako ste zadovoljni saradnjom sa sarajevskim umjetnicima?

- Oduševljena sam suradnjom sa sarajevskim umjetnicima. Na mojoj prvoj sarajevskoj premijeri sa pozornice se orio savršen splitski, gledala sam u ljupku sliku svog grada, nemoguće je bilo ne biti očaran. Ushićenje umjetničkim ansamblom i tehničkim osobljem se nastavilo i na “Figarovom piru”, a slušanje mojih omiljenih arija iz “Attile u izvedbi fantastičnog Ivana Šarića i moćnog sarajevskog zbora je nadmašilo sva moja očekivanja.

Posebna veza

Za razliku od prethodne dvije produkcije, na ovoj je uspio doći do izražaje i talent slikarske radionice sarajevskog pozorišta pod vodstvom Vedrana Babića. On i Edhem Brutus su oslikali i ispatinirali doslovno sve što ćete vidjeti na sceni. Scenografije poput ove, u kojima je većina elemenata dvodimenzionalna (zbog manjka mjesta i brzih promjena), u potpunosti ovise o bravuri majstora slikara i ja sam više nego impresionirana rezultatom.

Za kraj - kako sam volim Split i često boravim u njemu, nekad mi se čini da je to tako ne samo zbog klime nego i zbog vrlo sličnog mentaliteta. Mnogo Splićana dolazi ovdje i jednostavno se svi uvijek odlično slažemo. Kako vi, kao rođena Splićanka, gledate na to? Da li su Sarajlije i Splićani spojeni nekom tajnom vezom?

- I ja mislim da su Sarajevo i Split spojeni nekom posebnom vezom, a način na koji je naša “Mala Floramye” izvedena i prihvaćena od sarajevske publike govori tome u prilog. Ja jako volim boraviti i raditi u Sarajevu, šetati njegovim ulicama i nadahnjivati se svime što mi nudi ovaj uistinu poseban grad.

Miljacka nije more, ali obožavam šetati uz nju i pratiti promjene u njenom ponašanju, obujmu i boji. Promatrati ptice koje tu obitavaju i hrane se, osjećati zvukove i mirise grada. Ne smeta mi ni hladna klima ni to što ovdje nije uvijek sunčano kao u mom Splitu, jer Sarajevo to nadoknađuju nevjerojatnom toplinom svojih ljudi.