Prvi saziv umjetničke kolonije Srebrenica - Potočari 2025: Poruka svijetu koji je izgubio kompas

Da li je rano ili možda kasno za priređivanje ovakvog sadržaja, pitanje je o kojem se može raspravljati. Najprije će biti da se ovaj saziv desio baš na vrijeme i da period koji slijedi otvara nove mogućnosti. Iako sam se posljednjih 30 godina odupirao ideji da na umjetnički način reagujem na genocid isključivo iz lične pozicije da nisam dostojan odgovoriti na takvo zlo, situacija se promijenila u smislu da se pojavila mogućnost da sazivom umjetničke kolonije pokušamo poslati poruku svijetu koji je izgubio kompas. Prilika za to je došla sasvim neočekivano. Kolega Vahid Piralić, inače bibliotekar na FF UNSA, koji se već neko vrijeme bavi formiranjem i ažuriranjem biblioteke u MC Potočari, došao je s idejom da se povodom obilježavanja tridesete godišnjice od počinjenog genocida ona i priredi.

Plemenito svjetlo

Od tog prvog sastanka koji se desio u jesen 2024. godine stvari su vrlo ritmično počele da dobijaju konkretan oblik tako da je finalna lista učesnika bila formirana već u prvom mjesecu 2025. godine. Sa kolegom kustosom MC Potočari Azirom Osmanovićem završili smo i tehničke pojedinosti oko organizacije projekta koji je ponio ime Prvi saziv umjetničke kolonije Srebrenica - Potočari 2025.

Reakcija kolega umjetnika koji su pozvani u sastav tog prvog saziva implicirala je dobru i optimističnu energiju koja se svojim plemenitim svjetlom iluminirala u nevjerovatnom senzibilitetu i pijetetu prema povodu skupa. Reakcije su bile pune pozitivnog straha i osjećaja ogromne odgovornosti prema temi koja je zahvaljujući zdravom bosanskom inatu i upornosti, Rezolucijom Skupštine UN-a od prošlog proljeća postala neoboriva globalna činjenica. Uzbuđenje i trenutnu nelagodu ubrzo je zamijenio plemeniti poriv svakog od autora da u radu kolonije da najbolje od sebe. Obilježavajući ovu godišnjicu genocida u Srebrenici uz sramotnu šutnju svijeta, svjedočimo još jednom koji se zbiva u Gazi.

Rad Adisa Lukača/

Salem Pezić, kao najmlađi učesnik, rođen nepun mjesec nakon genocida, svojim radovima “Čuvar” u monohromnom ansamblu koji podsjeća na dokumentarnu crno-bijelu fotografiju, postavlja dva antropološki najzastupljenija fakta: glavu i ruke, što je u likovnom jeziku moguće svesti na primarni kompozicijski oblik kojeg nazivamo portretom. S obzirom na to da se u klasičnom poimanju portreta pored anatomije lica podrazumijevaju i ruke kao iskaz karaktera i identiteta, Pezić tu odrednicu poštuje na način da ih njeguje u različitim valerskim skalama, poigravajući se sa njihovim prioritetom u naraciji. Portret je moguće posmatrati kao opšti. U njemu su sadržani krikovi i patnja 8.372 duše kojima mi živi pokušavamo pomoći da pronađu smiraj. Identifikacija, riječ koja se najčešće koristi u postratnim naporima da se srebrenički zločin evidentira, u Pezićevoj naraciji postaje i dijelom dokumentarne građe. To lice i te ruke u ovom gledanju mogu biti opšte, ali su istovremeno i fizionomija svake od žrtava. Pored toga, on svojom gestom učestvuje i u identifikaciji zla koje je proizvelo ovu tragediju. Tugujući na nivou pobožnog čovjeka, ljudski vrlo tiho, a likovno vrlo glasno Pezić trasira ulogu doživotnog svjedoka.

U prvoj, oficijelnoj komunikaciji sa Džejlanom Karaman Pašić koja se odvijala još tokom njenog studija kada je, kao studentica slikarstva pohađala izborni kurs grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, shvatio sam da ona ima potrebu da kaže nešto više u odnosu na okruženje kojim je u tom vremenu bila legitimisana. Njena potreba da govori o dobroti i da kritikuje zlo očita je u svakodnevnom angažmanu i aktivizmu, koji je čitljiv na način da uvijek ispravno staje na stranu žrtve i slabijeg. U kompoziciji njene slike tabuti plove poput lađa, koje su, ustvari, duše kojima možda nesvjesno daje silinu kraljevskog pogreba. Sa nekompletiranim tijelima će nastaviti plovidbu iznad bosanskih šuma i rijeka u potrazi za mirnim pristaništem.

Kada europska civilizacija jednom podvuče crtu i shvati da u ovoj tragediji postoji ogromna opominjuća energija, biće nam lakše da se vratimo normalnom poimanju društva. Ista ta Europa je prije osamdeset godina vrlo glasno rekla NIKAD VIŠE!!! Rekla i porekla. Kao robinja činovnika koji briselske tokove mute kako im narede oni koji svoj ego hrane ljudskom nesrećom, ona danas ne pokazuje potrebnu snagu da spriječi sukobe bili oni aktivni ili tinjajući. Karaman-Pašić je toga svjesna u obimu gdje neposredno razumije i raskrinkava te krokodilske suze kojih smo siti. Tobožnja zabrinutost i deklarativne floskule polako postaju istine bez pokrića kojima samo rijetki mogu vjerovati. Egzodus kojeg ona slika u sebi sadržava bol nekadašnje Srebrenice i današnje Gaze. U oba slučaja zakazali su oni kojima je posao da spriječe zlo. Dugo platno predstavlja drugačiju fakturu. Svedeno na likovnost i simboliku prozora, postavlja pitanja drugačije prirode. Prozor, izlaz u svijet, faktički je srodan sa materijom koja je iza, ispred ili je dio zajedničkog fluida tugovanja i nadanja. U takvom likovnom konstruktu u istoj ravni gledamo rađanje, život, smrt i ono što ostaje. Nišani kojima iznenada, semantičkom igrom, daje značaj i fizionomiju portreta, postaju lica koja opominju.

Rad Amera Hadžića/

Između Zemlje i Neba

Samir Sufi, po profesiji dizajner, a po ubjeđenju slikar, emanira primordijalni odnos oca i sina sudbinski zatečenih i opkoljenih zlom. Pogođen snimkom koji je vidio cijeli svijet gdje otac Ramo doziva svog sina Nermina naivno sluteći da mu nudi spas, Sufi izvanrednom slikarskom gestom bilježi ovu tragediju čija je težina olovna. Lutajući po tom zlokobnom labirintu u nadi da će pronaći izlaz poput Ikara i Dedala (sina i oca), Nerminova krila, umjesto sunca, istopio je egzekutorov metak. U bilo kakvom racionalnom pokušaju da shvatimo takav postupak gdje otac sina doziva u sigurnu smrt jedino je ispravno ostati nijem. Vještom likovnom igrom Sufi Raminu figuru iz memorije dislocira u prostor bjeline potočarskog mezarja, dajući joj značenje koje je daleko od spokoja. Njegov vrisak u ovom kontekstu postaje fluid koji vrata između dunjaluka i ahireta konstantno drži mistično otvorenim. Obojici je klanjana dženaza, obojici je upućen halal, ali znajući u kakvim su okolnostima napustili ovaj svijet, postavlja se pitanje da li je to dovoljno. Nije. Naravno da nije. Njihova sudbina je samo jedna od hiljada istih nepravedno, bezrazložno i nasilno prekinutih života i nadanja. Tu ne postoji oprost. Upravo zato mezarje u Potočarima treba da konstantno bude portal koji nikada neće zatvoriti kapiju između Zemlje i Neba. Na drugom platnu Sufi u prostor mezarja smješta razuzdanu rulju holandskih vojnika koji slave svoju evakuaciju iz Srebrenice. Holanđanima bez visokih činova ne treba upućivati osudu, jer vojnik je tu da sluša i izvršava naređenja. Uvijek je tako bilo. Njihova proslava u trenutku kada se dešavaju masovna pogubljenja, dešava se u sasvim drugom prostoru zagrebačkog aerodrome i naizgled djeluje kao redovna, vojnička stvar, što zloslutnoj auri izdaje daje još teži razmjer. Oni koji su na ramenima imali činove bili su odgovorni, a njima su opet naređivali neki drugi. I tada je briselski stup demokratije zakasnio u svom entovskom zasjedanju. Ili možda nije. Prevareni smo svi, žrtve genocida, holandski vojnici i sva svjetska javnost.

Ira Skopljak svoju likovnu predstavu gradi na način da fakturi površine daje primarnu fluktuaciju gdje šehidski nišan koji vertikalno dominira kompozicijom simbolički dobija svoj organski krvotok. Da kamen ima svoje vene, još je davno naučila od svog oca, izvanrednog kipara Mustafe Skopljaka, koji ga je znao razumjeti u njegovoj esencijalnoj pojavnosti. Vrlo sugestivno, odana sakralnom momentu njen rad je moguće posmatrati kao ikonu. Oreol kojim ona potencira svetost je nevidljiv. Skriven je u kanonu koji pokušava da izgradi. Fajumski portreti kao polazište, vizantijsko elegantna visina figure i savremena manga je estetika koja ovdje formira svojevrsni gard kojem suprotstavlja svoja znanja iz tehnologije, od enkaustike do dubokog imapsta freske. Skopljak svoja znanja iz slikarske tehnologije koristi u pojavnosti koja je proživljena i istinita. U drugom radu izvedenom u, usuđujem se da kažem, tehnici “mekog kolaža”, Skopljak-Viteškić kadrira dio flore Srebreničkog cvijeta i u njega ugrađuje svoje bistre i izrazito doživljene emocije. Kao kontrast punini nišana iz prvospomenutog rada ona se perspektivom udaljava od te fakture, gdje formira kartu neposredne stvarnosti. Fragment tog cvijeta, u daljem gledanju postaje predstava umirućeg leptira koji u svojim krilima tumači zapis i istinu napisanu na jeziku koji još nije izmišljen. Simbolika vizije leptira vezanog za cvijet je sasvim jasna i neposredna poruka svima koji su na strani destrukcije i negiranja. Upravo u prostoru tog cvijeta im se po ko zna koji put nudi prilika za iskupljenje. Dužni smo joj odati priznanje za angažman u koloniji koji se tiče rada sa srebreničkim djevojčicama koje su svakoga dana provodile vrijeme sa umjetnicima, a sa Irom stvarale svoje prve likovne impresije.

Samir Hažbić, kolega slikar iz Jajca, inače jako odan tehnologiji pripreme i preparacije, prije nego počne sa radom, predstavlja se sa za njega netipičnom ekspresivnom porukom. Njegova zavidna slikarska vještina u figuraciji u ovom slučaju je iskustveno potisnuta u drugi plan, gdje prostor ustupa govoru boje i kontrastnim odnosima koje čine potezi ruke. Hažbić sigurnom rukom objašnjava nišan u jednom gestu četke, što ga čini jednako istinitim i ubjedljivim u repeticiji koja melodično dominira kompozicijom. Prostor slike je iskorišten poput mape svijeta, gdje je moguće detektirati kontinente i okeane, što navodi na činjenicu da joj autor daje zasluženi globalni razmjer. Ekspresija druge kompozicije u pažljivom čitanju prikazuje Cvijet Srebrenice satkan od toplo-hladnih odnosa boje koja poput živog organizma gospodari formatom. Opravdana je upotreba živih boja u odnosu na kamerni valer jer Hažbić daje prostor nadi umjesto besmislu. U centru kompozicije, jednom pažljivom crtačkom dosjetkom, gdje ritmičko ponavljanje poteza bijele boje koji predstavlja nišan zamjenjuje crnom, Hažbić uvodi tamno obojenu slutnju. Ta dva poteza crnom formiraju oči koje svojim prodornim pogledom oko sebe grade portret koji svojom imaginarnošću doziva i opominje. Ova dva platna je moguće posmatrati kao dva entiteta satkana od istog korpusa bojene ekspresije, ali im je takođe svojstveno da egzistiraju samostalno. U oba slučaja lirike se prožimaju, ispunjavaju i dopunjuju jedna drugu u atmosferi ispunjenoj znalačkom gestom.

Rad Salema Pezića/

Milostivost izuzetne senzibilnosti

Miralem Brkić, umjetnik koji je svoj rodni Tešanj sa pravom uvijek postavljao kao mjeru suverenog ličnog mikrosvemira, o Rami i Nerminu govori iz perspektive sasvim lične autorske faktografije. Vizuru ovoga skupa Brkić okreće na prelijepe pastoralne pasaže koji su zadnja slika u ovozemaljskom životu Rame, Nemina i još 8.370 Bosanaca. Vizualni esej kojeg proizvodi, pored komemoracije može poslužiti kao polazište za povratak vrijednostima razumijevanja i toliko potrebne empatije prema drugom, ne isključivo ljudskom, nego živom biću. Kada barem u malom procentu, u mentalitet uđe utopijska pretpostavka da život pčele vrijedi isto kao i ljudski, bićemo na dobrom putu. Ako neko ipak nekad odgonetne ljudsku potrebu za činjenjem zla, možda će postojati nada da Svijet bude lijepo mjesto. Možda će nauka izumiti neko cjepivo, a religije se vratiti u okvire koje im je Knjiga propisala. Brkić posjeduje milostivost izuzetne senzibilnosti. Svjestan svoje okoline, on matematički precizno targetira i odvaja žito od kukolja. U potrebi da se likovno izrazi, ne poseže za popularnim rješenjima, nego napada sa ličnim rukopisom koji je odmjeren, ali rječit u smislu da svaku stvar identifikuje i naziva je pravim imenom. Istinitim ili pogrdnim. U julu, kada bosanske šume daju maksimum ljepoti, Brkić suprotstavlja hedonističku metaforu života epidemiji koja je došla da ga uništi. Ta epidemija koja gazi i spaljuje sve pred sobom ni danas nema lijeka. U poimanju pejzaža primjetna je faktografija u kojoj Brkić, u naizgled rajskom izobilju, u vriskovima koje amortizuju krošnje stogodišnjih šuma, dubokom zelenilu, pridodaje hiljade uzdaha. Hiljade patnji. Bezrazložnih.

Džeko Hodžić kao veteran ovog saziva sa srebreničkim bolom živi od kada se zločin desio. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, prognan iz Teslića započinje misiju svjedočenja o svojoj domovini. Taktilna senzibilnost očita je u svakoj gesti njegove umjetnosti koja je žalila devastaciju Bosne kao univerzuma. Od Počitelja, Mostara, Prijedora, Sarajeva pa do Srebrenice. Tome u prilog govori i činjenica da je po primitku poziva za ovaj saziv već imao rad koji je u svojoj intimi namijenio Srebrenici. Veliki autorov ciklus “Apokalipsa”, na kojem već skoro dva desetljeća Hodžić insistira, energijom je srodan upornosti srebreničkih majki u konstantnom nastojanju da se istina prihvati kao empirijska. Triptih “Apokalipsa - Dan poslije”, 220x245, 2025. svojim formatom traži ekspoziciju sakralnog tipa. Njegova univerzalnost se ogleda u očitoj mogućnosti da bude izložen povodom memoriranja u osudi zla, kojem je ova kolonija povod, ali isto tako može činiti monoteistički oltar, odnosno stazu prema istini. Poznat po konstantnoj angažiranosti prema čovjekoljublju, Hodžić u sufijskom maniru upućuje svoju bol u kojoj osuđuje, ali i oprašta. Svojim životnim i umjetničkim iskustvom sazivu ove kolonije dao je potrebnu dozu ozbiljnosti koju smo mi mlađi osjetili u energiji zajedništva koje je imalo za cilj da se bavi nečim dobrim i potrebnim.

Ruke u obliku srca

Mehmed Muratović, skroman kao čovjek a meštar u slikarstvu, Crnogorac sa hercegovačkom adresom, na platnima nastoji da zabilježi vizualnu igru sunčevih i mjesečevih mijena. Njegov kist je barometar promjena koje osjeća, promatra i neumorno bilježi u gami zelenih tonova. Teško je pronaći umjetnika koji je u svojoj paleti pronašao toliko zelenih i plavih senzacija koje kupaju bosanskohercegovačka brda. On prepoznaje svjetlosne senzacije uslovljene podnebljem i svakom svjetlu majstorski dodaje luminoznost koja mu pripada. Uvijek odan tehnici ulja na platnu, u stanju je da osjeti mikronske razlike u senzaciji svjetla na tom malom prostoru gdje je, na osnovu toga, moguće locirati lokanu pastoralu. U platnima koja je predstavio tokom rada na koloniji, Muratović svu atmosferu boji u plavo, gdje su leđima okrenute figure zarobljenih i svezanih Srebreničana postale integralni dio atmosfere koja vodi u nespokoj. Ruke svezane na leđima imaju oblik srca i u semantici slike preuzimaju ulogu portreta. Nespokoj u sljedećem stadiju prelazi u stanje šoka kada postanemo svjesni da kao posmatrači ove kompozicije stojimo na mjestu krvnika. Ova snažna jukstapozicija Muratoviću služi da bi poziciju cijevi puške zamijenio kistom, u metafizičkoj potrebi da ih zaštiti, što i čini vrlo nježnom fakturom i tamnoplavim valerima koji se poetski grle u konfiguraciji slike.

Rad Samira Sufija/

Amer Hadžić na povod saziva odgovara u maniru zrelog umjetnika koji svoju slikarsku poetiku nudi i ovakvom izazovu. Likovnu problematiku kojom se bavi zadnjih nekoliko godina ne ostavlja rezervisanu za svoj umjetnički put koji sistematski argumentirano trasira, nego je u izvedbi ovih radova nudi u svoj punini ekspresije koju zastupa. U centralno polje čitanja postavlja grafite čija filozofija ulične umjetnosti nastale u brzom, obično ilegalnom izvedbenom postupku često i ne doživi potpunu valorizaciju. On grafitu kao poruci pristupa na način da ga razumijeva na nivou značenja i nivou likovnosti. Njegujući ga poetikom kista, daje mu fakturu koju on obično nema u svom primarnom obliku, tako da datum 11. juli 1995. vrišti u boji srebreničkog inferna. Hadžićev grafit je slikan, ne sprejan. Slova postaju organski dio kompozicije koja su tretirana važnošću portreta gdje svako slovo ima svoju fizionomiju. Ti neumjesni grafiti koje je Hadžić vidio u spavaonicama Holandskog bataljona u Potočarima su produkt tipičnog vojničkog bezobrazluka, kojima se brane od stvarnosti. Iako je u njihovoj zemlji ta priča dobila romantični status gdje tadašnji vojnici, a današnji veterani, kao dio propisane terapije dovode turiste na mjesto zločina, oportunizmu su zatvorena vrata. Verzija njihove istine je programirana i prilagođena stanju na tržištu. Pravu istinu znaju samo Srebreničani.

Adis Lukač, kolega za kojeg bez imalo sumnje mogu svjedočiti da ga nepravda koja se desila Bosni i njenom narodu pogađa u samo srce njegovog umjetničkog habitusa. On, kao i većina umjetnika u Prvom sazivu, Bosnu voli kao bezvremenski prostor i poseban svemir gdje su mu podjednako važni artefakti od neolita do nečega što se desilo juče. U radovima kojima se predstavlja donosi vrlo tipičnu likovnu predstavu egzila sa majkom i djetetom. Upravo ta tipičnost prizoru daje ljudsku notu jer je jednako slikana kistom i jecajem. Dijete koje plače na leđima izbezumljene majke poziva da se pored Srebrenice sjetimo svih zala koje ljudska vrsta od pamtivijeka čini samoj sebi. Naraciji sadržaja pristupa na način da sve otkriva u prvom kadru i ne zavodi posmatrača da se bavi prevaziđenim konceptom sopstvenog doživljaja. U koloritu figura koje pažljivo njegovanim inkarnatom faktički prikazuje u pozadini, poput maligne bolesti nameće se agresija boje katrana. Odvažnom kompozicijom sa predstavom groba ili kabura, koja na prvi pogled izaziva veliku nelagodu i klaustrofobičnu uznemirenost dovodi nas u vizuru o kojoj smo svi razmišljali u nekim etapama svog života. Projicirajući život i nadu u prvoj slici, gdje majka do zadnjeg atoma snage nastoji da spasi dijete, drugom slikom šokira na način da zaranja u zemlju i to na dubinu u čijim se nepoznanicama krije tajna onostranog, a diferencira neizvjesnost vječnog terminala ili nastavka putovanja ka vječnosti.

Adnan Dupanović, školovani grafičar, slikar i muralist, kolega je kojem je nemoguće podvaliti bjelosvjetske zavrzlame i nasilno prekrajanje istorijskih činjenica. Duboko svjestan okolnosti recentnog besmisla perioda koji nam oblikuje živote, svojim radovima nudi likovno semantički paradoks. U kulturi brzog viđenja i procesuiranja informacija i slika, autorski lukavo podmeće ispise arapskim pismom koje današnji progresivni zapad, u svom ignorantskom habitusu, veže za sukob u kojem on ne može da vodi glavnu riječ. Moguće je povući paralelu sa šaljivom, inteligentno targetiranom novinarskom anketom, koja je postala viralna, gdje su građane Balkana ispitivali da li treba da se služe arapskim brojevima, što je rezultiralo da je većina ispitanika odgovorilo negativno. U takvom poražavajućem paradoksu moguće je pronaći platformu gdje se istovremeno ismijava i žali. Ismijavati je lako, čega je Dupanović svjestan i u tom međuprostoru pronalazi dio preostalog svemira da označi, kritikuje i smislu vrati njegovu logiku. Grafizam arapskog pisma koristi kao predstražu zapadnjačkoj prepotentnosti koja se polako guši u svom zasluženom očaju. Njegov rad sa ispisom na arapskom jeziku ustvari je uputstvo za korištenje frižidera kojem je dao likovni značaj koji podsjeća na sakralnu poruku. U recentnom svjetskom poretku koji odavno nije bio bizarniji, on targetira i poziva izumrlu vrlinu svojstvenu čovjeku - empatiju. Vrlo lijepa i zavodljiva riječ koju u današnjem vremenu samo rijetki mogu odvojiti od tobožnje estradne, protokolarne brige i uvrstiti u svoje biće kao sadržinu duše. Nerijetki je koriste za političke, statusne i oportunističke svrhe, čime zabijaju još hiljade eksera u kovčeg u kojem sahranjujemo humanost.

Radovi Džejlane Karaman Pašić/

Pravda i dostojanstvo

Adi Karailo je umjetnik koji svoju intimu ne otvara nikom osim u rijetkim prilikama kada za to osjeti potrebu. Njegovo učešće u radu ove kolonije je upravo takva prilika gdje predstavlja senzibilno slikan diptih sa majstorskim prikazom zračne perspektive. Kolegu Karaila poznajem iz vremena kada je bio student. Današnji je docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Mekana ruka sa još mekšim kistom nudi jednu prefinjenu i izrazito njegovanu poetiku. On u prvi plan na prvi pogled pomalo naivno, ali znalački, nameće žensku figuru kojoj se moramo posvetiti. Ona kleči u poziciji molitve. U klečećem kontrapostu njene figure moguće je detektirati stanja od padanja na sedždu, stanja šoka pa do običnog, svakodnevnog obraćanja Bogu. Ipak, najočitije je stanje nade i iščekivanja iz kojeg uprkos svemu isijava vrlo neobična pojava oprosta svojstvena našem narodu. Opće je poznat fenomen koji je vremenom postao činjenica da srebreničke majke nikada nisu tražile osvetu i ona se kao takva nikada nije ni desila. One su tražile i danas traže pravdu i dostojanstvo za svoje mrtve. Karailov diptih je nježan sa suptilnošću geste koja suosjeća i u sebe upija beskrajnu tugu, koja svojim patosom provocira suze. Figura žene koja kleči u metafizički predstavljenom pejzažu je metafora i simbolička poema za koju se odmah vežemo na način da upravo doživljena percepcija rezultira osjećajem velike bliskosti i suosjećanja.

Ćazim Hadžimejlić, kolega sa sarajevske akademije, pridružio nam se na kraju kolonije gdje je priložio radove koji su satkani samom esencijom ovog povoda. Njegovi upućeni rahmetu svim žrtvama genocida su neupitni u svojoj uzvišenosti. U prvom radu predstavlja kaligrafsku projekciju srebreničkog i općeusvojenog nišana gdje se fokusira na njegov vrh - glavu. Kompoziciju kiti vrlo lijep zapis koji vodi u prostor intime onih dobrih kaligrafa koji su bili u stanju da perom govore jasnije i glasnije od mača. Tokom trajanja Ajvatovice 2003. godine imao sam priliku da samostalno izlažem u Galeriji kulturnog centra u Pruscu. Tada sam bio u društvu našeg pjesnika Asmira Kujovića. U to vrijeme smo obojica bili mladi, netom izašli iz rata i sa fakulteta i imali neke smjernice gdje ćemo dalje. Naveče bismo otišli da svjedočimo zikru. U prusačkoj džamiji Hasana Kjafije Pruščaka, koja se nalazi na brdu, visokoj tački u odnosu na selo, osjetio sam svu snagu Muhamedove vjere. Taj zikr je vodio Ćazim Hadžimejlić, koji je svojom ritmikom u dozivanju Boga ljuljao prusačka brda.

Moja nesklonost da se izražavam na slikarski način preovladala je i u ovom slučaju, tako da sam se okrenuo crtežu. Pozvavši se na neka ranija rješenja kojima sam se predstavljao u mediju grafike, uspio sam izraditi diptih “Konjica” i platno “Krajišnik”. Takođe sam nesklon da pišem o svojim radovima, tako da to ostavljam nekom drugom.

Odgovorno mogu tvrditi da svi učesnici ovog saziva sa mnom dijele slične svjetonazore. Svjesni prethistorijskog, ilirskog, rimskog, srednjovjekovnog, otomanskog i takozvanog novijeg nasljeđa, koje stručnjaci postavljaju u kalendar između dva svjetska rata, svi učestvuju u programu pravilnog predstavljanja činjenica. Oni nemaju problem u mapiranju porijekla i svojim primjerom svjedoče da svi imamo rođake, na primjer, u pećini Badanj kod Stoca. Folklorna mitologija koja nema nikakvo utemeljenje u nauci je mantra koja nam određuje živote. Prokletstvo Balkana sa njegovim ushićenim i bogomdanim narodima će trajati dok postoji svijet. To je oduvijek bilo takvo tlo gdje u zavisnosti od političke zbilje jedan od tri naroda pokušava odigrati potez koji će naštetiti drugom. Budućnost, zasnovana na nauci će nam ponuditi nove opcije gdje će plemensko zamijeniti univerzalno i ljudsko. Ako krenemo od Daorsona, Bobovca i Mrkonjić-Grada u krajnje simplificiranoj istoriji Bosne, umjetnici svaki od tih stadija osjećaju kao svoje polazište iako je od prvog do trećepomenutog lokaliteta razlika dvanaest hiljada godina.

Radovi Miralema Brkića/

Bivša, nekima mrska, nekima draga država je ogromnu energiju ulagala u obrazovanje koje se tada moglo mjeriti sa svijetom. Svjestan svih zabluda kojima nas je učio socijalizam, u današnjem rakursu i fokusu ima prednost u odnosu na primordijalni reality i trojno postavljen oblik svjedočenja, koji normalnoj nauci ostavlja prostor koji se svodi na podijum zabavnog treniranja mišića. Tranzicija koja nas je iz socijalizma uvela u kapitalizam koštala je mnogo više nego što vrijedi. Danas živimo posljedice tih pogrešnih odluka u zabludi da imamo izbor koji se na kraju, ipak, svede na skalu koju diktiraju Bruxelles, London i Washington, a koji će nas, kad zatreba, opet iskoristiti kao kusur u bjelosvetskoj trgovini.

Izvori zla

Ako pokušamo targetirati izvor tog zla, dolazimo do fakta da ne postoji razlika između prekopavanja i izmještanja masovnih grobnica nakon genocida u Srebrenici i izraelskih bagera koji u Gazi nakon istog nepovratno čupaju infrastrukturu. Ova činjenica govori da je svako zlo u svojoj esenciji sazdano od kukavičluka, kojem se nakon divljanja povremeno javi savjest uslovljena strahom, što, nažalost, traje vrlo kratko, jer u današnjem vremenu oprost daju oni koji sa tim nemaju nikakve veze. Onima koje je savjest posjetila išlo bi u korist da sa njom počnu dugotrajni, iskreni dijalog jer tu postoji osnov da ovoj planeti iskajemo grijehe i pokažemo da nije bilo uzalud što nas je Bog stvorio ili što nas je evolucija dovela do današnjeg oblika.

Zahvaljujući nevjerovatnoj i konstantnoj upornosti u objašnjavanju i svjedočenju istine, Azir Osmanović, kustos MC-a Potočari, tokom trajanja kolonije nas je odvodio na sva stratišta od Potočara, Kravice, Zelenog Jadra, pa do Kozluka. Njegova misija je plemenita i postala mu je dio života. Obezbijedio je idealne uslove za rad kolonije gdje je organizacija bila perfektna, a odnos sa umjetnicima gotovo rođački prisan. U ime svih učesnika upućujem mu veliku zahvalnost i želju da svoju misiju izvede na pravi put.

Iskoristiću rečenicu koju je pokojni Milan Vasiljević, mlateći štapom, izgovorio u galeriji MAK (Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu) kada je davne 1996. godine otvarao izložbu rahmetli Bekira Misirlića, koji je u tom vremenu bio u invalidskim kolicima: “Bekir je na ovoj izložbi svakim potezom kista ošinuo po zlu.” Milan, koji je rat proveo u Sarajevu, i Bekir, koji je rat proveo u Banjoj Luci. Ova znakovita i nepretenciozna misao može biti i polazište u ovoj memoriji. U nadi da su i naši kistovi barem malo doprinijeli tom cilju, odjavljujemo Prvi saziv umjetničke kolonije Srebrenica - Potočari 2025.