Predstava “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute”: Obitelj koja proždire samu sebe

"Martinić je majstor kratkih, ponekada manje ili više ironičnih monologa, protkanih humorom koji plijeni, lik njima ocrtava vlastiti profil, ali i obris onoga kome se obraća, ponekada se u njima zrcali i sažeta, ubojita ocjena nekog društvenog fenomena. Osvjedočeni je dramski pisac, dramatičar istančanog nerva i vrlo prepoznatljive poetike koju postepeno gradi i nadograđuje u svojim komadima – ukotvljen je u drami obitelji, porodični odnosi, usponi i padovi trag je koji slijedi od prvih dana – uostalom, ne varira li teatar, od samih početaka, to nepregledno vrelo tema, motiva i situacija što ih očitavamo svakodnevno u obiteljima kojima smo okruženi?"

Iščašeni život

Tako sam pisao o dramskom pismu Ivora Martinića (Split 1984) u KUN-u koncem oktobra 2019. godine povodom premijere drame “Dobro je dok umiremo po redu” u režiji Aleksandra Švabića, sa fenomenalnom glumicom Daris Šarić Kukuljica u roli Elze. Danas, šest godina nakon toga, u istom tom Zagrebačkom kazalištu mladih praizveden je njegov novi dramski tekst “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute”, redatelj je opet Aleksandar Švabić, a u ulozi majke ponovno briljira Doris Šarić Kukuljica. Naravno, zbivanja u porodici opet su u središtu njegovog dramskog pisma pa tako i predstave u cjelini, ovaj put sred pred-postapokaliptičnih okolnosti u kojima se odvija uhvaćeni trenutak života članova te obitelji. Možda bih danas samo mogao dodati: Martinić, ali i cijela autorska ekipa predstave otvaraju neku novu dimenziju događanja unutar jedne familije, uzdižu ta zbivanja sa ravni stvarnog u područje fantastičnog i nadrealnog, ali sve to vrijeme ne napuštajući mjesto gdje se sve odvija – najobičniju i svakodnevnu kuhinju i kuhinjski stol, najtradicionalnije mjesto okupljanja porodice, odnosno mjesto, kako ga opisuje redatelj: “...mjesto gdje se jede, gdje se pije, gdje se voli, gdje se bije...”.

Predstava "Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute"/Marko Ercegović/

Predstava “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” Ivora Martinića (režija Aleksandar Švabić, dramaturg Marin Lisjak, scenograf Matija Blašković, glazbeni suradnik/skladatelj Miodrag Gladović, u podjeli glumice i glumci Doris Šarić Kukuljica, Petra Svrtan, Sreten Mokrović i Luka Knez) tako nas još jednom uvodi u Martiniću tako dragu i omiljenu temu iščašenoga života u porodici, jer, kako i sam kaže: “...obiteljski odnosi su u stalnom fokusu mog rada, a to što se čine i banalnima i kompleksnima u istom trenutku jest zbog mogućnosti identifikacije, ali i nemogućnosti izlaska iz obiteljskih uloga, zbog čega obitelj u mojim dramama proždire samu sebe...”. A dramaturg predstave Marin Lisjak u programskoj knjižici će zapisati: “...nekako ne čudi da smo se zatekli u pretpostapokaliptičnoj obiteljskoj drami. Hoću reći, naslov predstave i njezin sadržaj ne mogu se manje podudarati jedan s drugim. Niti su u pitanju tek sin, majka i otac, niti se za tim stolom sjedi, a ponajmanje se za njime dugo šuti. Ili ovako – u rijetkim se trenucima šutnje ne šuti onako kako se u našim dramama uobičava šutjeti (dugo, tezično, dramatično zloslutno, mučno), nego se šuti jer se netom prije izgovorilo apsolutno sve...”

Kod Martinića, kako vrlo točno primjećuje također u programskoj knjižici predstave Matko Botić, “riječ je o dramama stanja, a ne zbivanja”, sve se ovdje već odavno dogodilo i odigralo, prisustvujemo tek konačnom završetku igre, računi se moraju svesti i položiti, ništa ne smije ostati nedorečeno. Stoga Martinić posebnu pažnju poklanja riječima, jeziku kojim se služi: “...Kada pišem, uvijek razmišljam o vlastitoj nemogućnosti da o nečemu nešto napišem koristeći jezik. Koristeći jezik kroz tu borbu sa mogućnostima pronalaska točno određene riječi u ovom jeziku, a koja će biti točna, nastaje dramski tekst. To da li će to biti i prozračno i da li će pružati mogućnost identifikacije, nije u mojoj moći...” A povodom objavljivanja svojih dramskih tekstova ukoričenih u knjigu (izdavač Fraktura, Zaprešić), dodaje: “...naviknut sam na gledatelja, a ne na čitatelja i s tom pretpostavkom i pišem. Moj tekst obično do recipijenta dolazi kroz slušanje i gledanje, a ne kroz čitanje. No koliko god mi je uvijek čudno vidjeti dramu u formi knjige, toliko je ta promjena perspektive uzbudljiva...”

U komadu “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” pretpostavljena je jedna distopijska mogućnost – u stanju smo očekivanog nuklearnog napada, članovi društva, obitelji i samci dobivaju formulare u kojima se moraju izjasniti koga bi od porodice zadržali i sklonili u atomska skloništa jer nema mjesta za sve. Obitelj u drami, od dva sina i jedne kćeri odabire jednog problematičnog sina i oko tog odabira grana se složena pripovijest o njima i njihovim tadašnjim životima, o onome što obitelj suštinski čini, o ljubavi i žrtvi bez kojih porodica jednostavno ne može opstati.

Rječita šutnja

Majka, igra je do savršenstva sljubljena sa svojom ulogom Doris Šarić Kukuljica, opravdava taj izbor svojevrsnim napadom na sina kojeg nisu izabrali: “...Ti nas gledaš i gledaš već petnaest godina kako propadamo, ti se na nama iživljavaš, ti sa svojim uspjesima – velikim bonusima, velikom plaćom, svojim osjećajem za pravdu, svojim poštenjem, svojim interesom za cijeli svijet! Tebe više zanima socijalna politika jebene Kine nego reći majci i ocu nešto lijepo. Mi se tu svi uspizdimo kad ti dolaziš da ne vidiš naše greške, da nismo na tvojoj razini... Tebi se čini da nam pomažeš, tebi se čini da nam olakšavaš život, a ti smo kupuješ našu ljubav, jer ti je to potrebno, kao što je svima potrebno...”

U režiji Aleksandra Švabića/Marko Ercegović/

A sin ima spreman odgovor: “...Ja samo kažem da smo bili normalna obitelj dok se on nije rodio... Ja sam se bojao njegovog mraka, njegove ruke, njegovih misli. I mene boli što je takav, što ništa ne može sam, što ga ništa ne zanima, što je mračan, što plače, što pije, što radi gluposti, što krade, što vozi ko lud, što ne misli svojom glavom. Je, taj dječak je izgubljen, je, on zna reći oprosti, ali je sebičan. Zbog njega smo prestali biti obitelj...” A mati na to kaže: “...Bože, kako ti ništa ne razumiješ, a pametan. Ti to ne razumiješ. Mi smo pustili tvoju sestru i tebe jer se vi možete pustiti, ali tvog brata nikada nećemo pustiti. U obitelji, kada je jedan od nas slab, svi se moramo žrtvovati kako bismo ga spasili. To je jedina naša dužnost...”

Negdje, pred sam kraj, Martinić uvodi u igru i tu famoznu šutnju iz naslova: “...Čudno je to kako mi ljudi možemo tako svašta pričati. Treba šutjeti. Sjesti, natočiti čašu vode ili vina, otpiti. Šutjeti. Riječi bole. Riječi ubijaju. Na sve postoji odgovor. Ne pitaj ako milosti imaš. Šutjeti treba. Šutjeti.” Predstava o šutnji rječitoj poput najglasnijeg razgovora.