Predstava "Mitomanija, u početku bijaše mit": O mitovima, bogovima i ljudima

“Kažu da je prvo bio mrak, a da je onda iz mraka iskočio kaos. U početku svega Majka Zemlja izdigla se iz kaosa. Nakon Geje, rodio se tamni Tartar – najdublji dio podzemlja u grčkoj mitologiji, udaljen od zemlje onoliko koliko je zemlja udaljena od neba. A onda su se zaljubili Majka Zemlja Geja i Otac Nebo Uran.”

Polje susreta

Prve su to replike koje ćete čuti u predstavi “Mitomanija, u početku bijaše mit”, praizvedenoj u Gradskom kazalištu Trešnja u Zagrebu, jednom od najboljih i najpoznatijih profesionalnih teatara za djecu u Hrvatskoj, čiji korijeni sežu do 1954. godine.

“Mitomanija – u početku bijaše mit” nastala je po tekstu Marijane Fumić, kazališnoj inscenaciji dobro poznatih mitova antičke Grčke, prilagođenoj mlađem uzrastu. Režiju potpisuje Dora Ruždjak Podolski, koja režira u Hrvatskoj, ali i u regionu, pa sve do Kanade i Rusije, a bila je i intendantica Dubrovačkih ljetnih igara od 2017. do 2023. godine.

Naglašavajući univerzalnost i različitost ideja i poruka sadržanih u mitu, autorica u programskoj knjižici zapisuje: “U predstavi ‘Mitomanija...’ antički svijet ne pojavljuje se kao zatvoren povijesni prostor, nego kao polje susreta s današnjim iskustvom. Bogovi, junaci i mitska bića ovdje ulaze u suvremeni ritam, a njihovi sukobi, slabosti i strasti poprimaju obrise vremena u kojem živimo. Mitološki likovi prestaju biti udaljeni simboli i postaju prepoznatljive figure suvremenoga društva – ranjive, tašte, ambiciozne, nesigurne i sklone istim proturječjima koja oblikuju i naše odnose. Takvo čitanje mita otvara prostor ironiji, ali i prepoznavanju – stoga mit nije ostatak prošlosti, nego trajni obrazac mišljenja: priča koja se neprestano preoblikuje i pronalazi nove jezike”.

Upravo prema tim idejama autorice dramskog predloška predstava “Mitomanija...” najbolje funkcionira. Ona se samo naizgled bavi besmrtnim i svemogućim bogovima i neopisivo hrabrim herojima i junacima tog antičkog doba, no oni su ipak tu da, prije svega, oslikaju čovjeka, onda i danas, njegove strepnje i strahove, moć i slabosti, lutanja i traganja za onim tako teško uhvatljivim i dostižnim – životom dostojnim ljudskog bića.

Duhoviti obrati u životu bogova s Olimpa, njihove čežnje, ljubavi, ljubomore, svađe i podmetanja zrcalo su naših vlastitih sumnji i nesnalaženja, uspona i padova – mit je tu dobrodošao da nas podsjeti da ništa što činimo već nije viđeno i isprobano, da je svaki naš promašaj ili krivi korak već odavno negdje učinjen i prepoznat. Glumice i glumci zagrebačke Trešnje to itekako shvaćaju i znaju kako to odigrati.

Vode ih u ulogama prvih bogova s Olimpa Zeusa, Here, Geje, Krona, Atene, Afrodite, Aresa, Posejdona i Hada, da spomenem samo neke: Radovan Ruždjak, Daria Knez Rukavina, Vanda Vujanić Šušnjar, Luka Bulović, Karla Brbić, Jure Radnić, Lucija Rukavina, Matija Čigir i Tvrtko Jurić. Nitko iz te fascinantne mitološke povijesti starih Grka nije zaboravljen – scenom defiliraju, uz spomenute, Hefest, Hermes, Demetra, Perzefona, Artemida, Apolon, Dioniz, slavni junaci – polubožanstva Heraklo, Perzej, Tezej. Tu su i čudovišne nemani poput Meduze, Gorgone ili Minotaura, nisu zaboravljene predivne nimfe, ali ni Sizif ni neodoljiva Pandora. Cijeli panteon kreće se kroz “Mitomaniju...” – samo se treba na trenutak zaustaviti i prepoznati se u nekom od likova ili u njihovom činu.

Autorski tim čine i scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Ana Fucijaš, autor glazbe, songova i tekstopisac Stanislav Kovačić. Scenski pokret djelo je Ane Mrak, dok je svjetlo oblikovao Martin Šatović.

Sponu grčkog mita i suvremenog svijeta redateljica Dora Ruždjak Podolski će u jednom razgovoru ovako predočiti: “U ovoj originalnoj interpretaciji grčki mitovi prilagođeni su mladim naraštajima, a njihove teme povezane s današnjim vremenom. Tako Pandora postaje prototip zavodljive i opasne AI asistentice, kojoj bogovi daju različite darove kako bi među ljude unijela osvetu, pohlepu, bijes i lijenost. Najade su pripadnice alfa generacije, savršeno upućene u TikTok trendove i zakonitosti virtualnog svijeta, dok bogovi i junaci zrcale današnje opsesije slavom i moći. Povijest se ponavlja i sve ono što je sadržano u grčkom mitu, živimo i danas”.

Ono čemu težimo

Predstava “Mitomanija...” kroz 19 scenskih slika na raskrsnici je više žanrova – negdje je najbliža dramskom izričaju, ponekad bliža spoju komedije i mjuzikla. Glazba je njen važan gradbeni element, duhovita je, poučna, ali ponekad i uznemirujuća upravo u tom suočavanju mita i zbilje u kojoj živimo, što najbolje pokazuje kako kroz minula stoljeća iz povijesnih događanja nismo baš previše naučili.

Ipak, završava optimistično: s dna Pandorine kutije, nakon svih zala i strahota koje su se sručile na ljude, posljednja izlazi Nada. Sa scene odzvanja pjesma: “Pokaži nam put, osvijetli nam obraz, probudi u nama ufanje i radost – o nado, nado, nado...”

U ovogodišnjoj međunarodnoj poruci uz Svjetski dan teatra, 27. ožujka, američki filmski i kazališni glumac napisao je: “Dobar teatar propituje naše razmišljanje i potiče nas da zamislimo ono čemu težimo. Zahvaljujući pripovijedanju, estetici, jeziku, pokretu, scenografiji, kazalište nam kao cjelovita umjetnička forma omogućuje da vidimo kakav je bio, kakav jest i kakav naš svijet može biti”.

U svojim najboljim trenucima to možemo prepoznati i u predstavi “Mitomanija, u početku bijaše mit” po tekstu Marijane Fumić, u režiji Dore Ruždjak Podolski i izvedbi glumačkog ansambla Gradskog kazališta Trešnja u Zagrebu.