Predstava "Max, Mischa i ofenziva Tet" u režiji Ivice Buljana: O ratu i egzilu, umjetnosti i prijateljstvu

“Rad na tekstovima Jensa Bjoerneboea i Karla Ovea Knausgaarda predstavljao je etapnu dramaturšku genezu koja me logično dovela do Johana Harstada i njegova romana ‘Max, Mischa i ofenziva Tet’. Ta tri autora povezuje nešto dublje od jezika i norveškog kulturnog okvira. Riječ je o književnoj genealogiji koja propituje granice memorije i zajedničkog imaginarija u europskoj i globalnoj perspektivi. Ulazak u Harstadov roman za mene nije bio skok, nego organski nastavak. To je tekst koji sintetizira obje linije: roman o ratu i egzilu, umjetnosti i prijateljstvu, migraciji i sjećanju, ali i roman koji u sebi nosi esejističku širinu i arhitekturu ‘totalnog romana’.”

Mnogostrukost značenja

Tako redatelj Ivica Buljan obrazlaže vlastite motive i razloge postavljanja ovog zaista impresivnog romanesknog štiva - ne samo zbog njegova obima od oko 1000 stranica - na kazališne daske (prijevod Anja Majnarić, dramatizacija Vid Hribar, scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, glazba Darko Rundek & Igor Pavlica i Miro Manojlović, umjetnički savjetnik Robert Waltl). Buljan sam kaže da mu predstave po romanima nisu nešto neočekivano i strano, prisutne su u petnaestak njegovih kazališnih projekata, jer smatra da su romani otvoreniji i nedovršeniji, tu interpretacija mnogo više ovisi o samom redatelju i dramaturgu, dok je dramski tekst, kako kaže, već zapravo strukturiran, sublimiran kao dovršen tekst te se opire toj mnogostrukosti značenja.

Propitivanje granica memorije i zajedničkog imaginarija u europskoj i globalnoj perspektivi

Johan pak Harstad norveški je pisac, grafički dizajner, dramatičar i bubnjar rođen 1979. godine u Stavangeru. Jedinstvena je pojava u norveškoj književnosti, iza njega je desetak objavljenih naslova, sklon je pisanju obimnih romana koji broje i oko 1000 stranica, jer, reći će: “Ja pišem za ljude koji žele sjediti u sobi i čitati.” Takav je i spomenuti roman, poput neke space-opere, u Norveškoj je proglašen knjigom desetljeća.

Harstad je ujedno bio kućni dramaturg Narodnog kazališta u Oslu, priznat je i kao dramski pisac. Ta spona s teatrom i samom prirodom pozorišnog čina lako je primjetna u romanu pa tako i u predstavi. To preplitanje proznog, pripovjednog narativa tog bildungsromana s dramskim iskazom ukorijenjenim u dijalogu ono je na čemu Buljan gradi predstavu.

Predstava prati odrastanje Maxa, od njegove trinaeste godine do zrelosti, u trideset petoj, kada se ostvaruje kao kazališni redatelj. U tom periodu, zajedno s roditeljima, odselit će iz Norveške u Sjedinjene Američke Države. S tim se nikada neće pomiriti. To je jedna od prijelomnih, bolnih točaka romana i predstave.

Kao priznati redatelj, suočen je sa surovom istinom:

“Rano u karijeri napravio sam tu pogrešku da sam u svoj rad unio dušu. To ne treba raditi, jer ne dobiješ je natrag, barem ne u istom stanju. Nosim je sa sobom iz dvorane i svaki put sve manje i manje imam osjećaj da je moja, a sve više da je zarobljeni rekvizit koji iz pristojnosti pazim da pokupim prije nego što se svjetla ugase...”

Takvih osvrta i referenci na kazališnu zbilju ili iluziju susrest ćete vrlo često, poput obraćanja učitelja glume Wohlmana mladim glumcima:

Predstava "Max, Mischa & ofenziva Tet"

“Zadnje što vas mogu naučiti jeste samotnost ovog zadatka. I da nikad nećete opstati ako sve polažete na pljesak publike ili u to tko piše koliko ste dobri ili tko ne piše. Jedini način da ostarite u ovoj branši jest taj da u sebi razvijete poštovanje prema tom pozivu. Prema kazalištu...”

Shakespeare, Ionesco, Beckett samo su neka od imena velikana kazališne umjetnosti na koja ćete naići u romanu i predstavi, kao i neki filmski redatelji, F. F. Coppola ili Kurosawa i njihova kultna ostvarenja, čiji duh ispunjava i zaokružuje atmosferu Harstadove proze, ali i Buljanovog scenskog prikaza te proze.

Ljubavni odnos Maxa, tada još tinejdžera, šesnaestogodišnjaka, i sedam godina starije likovne umjetnice Mische, što slika veš-mašine, jer “...htjela sam stvarati nešto što ne znam, što je govorilo nešto o tome odakle dolazim”, druga je velika tema, ključna poveznica, nit vodilja kroz roman, ali i scenske prizore u predstavi.

Snovi i snoviđenja, surovost svakodnevice, padovi i usponi kroz koje prolaze likovi, nužna su pozadina na kojoj pratimo događanja na pozornici, prepoznajemo se u njima ili se s njima sukobljavamo. Kroz Ionescovog “Nosoroga” postavit će se pitanje kako je to moguće da se, tu pokraj nas, gotovo neopazice, pojave nacizam i fašizam. U replici Maxovog gay prijatelja “bojim se - svega. Budim se u strahu i zaspim u strahu. Bojim se ostati i bojim se otići...”

Otkrivamo vlastite skrivene strahove, neželjene bojazni, paniku od susreta sa svijetom koji ne poznajemo i koji nam se čini tako dalek i stran.

Uživljeni i srasli s likovima

Maxovi roditelji priča su za sebe. Njihov životni put dostojan je posebne predstave - za oca će reći da misli da je bio možda najtužniji čovjek na svijetu, a da toga ni sam nije bio svjestan. No, to je lice koje vrlo trezveno razmišlja, dok o odnosima muško-ženskim iščašeno poučava:

Dramatizacija romana Johana Harstada

“Tko bi to razumio. To ljude tjera u religiju, znaš. U religiju i politiku. Jer ondje postoje pravila. Sustav koji ti pomaže u navigaciji. Ali ovo, ovo je samo kaos...”

“Max, Mischa i ofenziva Tet” velika je ansambl predstava. Šesnaest protagonista kreće se njenim nadzemnim i podvodnim tokovima. Predvode ih Ugo Korani (Max), Hrvojka Begović (Mischa), Ivan Jurković (Mordecai), Rakan Rushaidat (stric Owen), Lucija Šerbedžija (majka Beate), Frano Mašković (otac Sven) i Sreten Mokrović (učitelj glume Wohlman). Svoje role donose u punom sjaju, uživljeni i srasli s likovima koje igraju, baš kako se i na jednom mjestu u predstavi kaže:

“Tvoji glumci ne zauzimaju pozornicu, oni je nastanjuju...”

Dramaturg i autor dramatizacije Vid Hribar u programskoj knjižici će zapisati:

“Roman je punokrvna fikcija u današnjem oceanu autodokumentarističke žučne proze. Norveška familija seli u Ameriku zbog tatina posla, nešto što počinje kao ‘coming of age’ roman pretvara se u epski roman o prijateljstvu, ljubavi, obitelji, Vijetnamu, povijesti, kazalištu, umjetnosti, pršti pop kulturnim referencijama i obuhvaća gotovo pola stoljeća života jedne obitelji razapete između povijesti, ideala, osobnih odluka i kontinenata...”

Predstava je to koja u svojim najboljim trenucima može podsjetiti na SARTR-ovu izvedbu “Svijeta i sve u njemu” Aleksandra Hemona, a u režiji Selme Spahić - epski pristup, veličanstvena epopeja ljudskoj veličini, ali i ništavilu svijeta u kojem se, uglavnom ne svojom voljom, našao, jasan redateljski koncept, sjajna dramatizacija i nesporni glumački talent koji nosi obje predstave ono je što ih čini istinskim kazališnim događajem.