Predstava “Mali ratovi i kabine Zare”: U Bosni Edip i dalje živi
“Nekada davno, iza sedam mora i sedam gora, u državi koja se zove Bosna i Hercegovina, godine devedeset neke, živjeli su Mala, njen Brat i njihova Mama. Ako pretpostavimo da su Brat i Sestra u odnosima velike ljubavi u ovoj zabačenoj kući usred ničega, a da njihova majka, kao i svaka majka, misli kako oni nemaju pojma o životu, onda bi njihovi odnosi izgledali tačno ovako...”
Iz više perspektiva
Prva je to, uvodna replika u predstavi “Mali ratovi i kabine Zare” dramske spisateljice Vide Davidović praizvedenoj prošlog petka u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjoj Luci. Nastala u koprodukciji sa Sterijinim pozorjem iz Novog Sada, u režiji gosta iz Zagreba Ivice Buljana (dramaturg je Robert Valtl, scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, muzika: Petar Bilbija) dovodi, u punom svjetlu, na pozorišnu scenu regiona novo ime u domaćoj drami. Istina, Vida Davidović pažljivijem pratiocu kazališnog života na ovom prostoru nije nepoznanica: prije dvije godine upoznali smo je kako dramaturginju ali i dramatičarku na festivalima u Zenici i Jajcu. Posebno to vrijedi za Festival bosanskohercegovačke drame u Zenici 2022. godine, izbornica je bila Tina Laco iz Mostara. Vida Davidović pojavila se kao autorica jednog segmenta omnibus-predstave “Banjaluka” u izvedbi Gradskog pozorišta Jazavac iz tog grada, naslovljenog “Proslava”, komad je režirao Nikola Bundalo, a autorica spomenutog prizora u predstavi ujedno je i njena dramaturginja. U programskoj knjižici predstave zapisuje: “ ...Bilo je bitno prikazati ‘Banjaluku’ iz više ideoloških, emotivnih i misaonih perspektiva. Dramski tekstovi koji su ovdje objedinjeni su vrlo različiti sa svih mogućih pozicija, ali zajedno daju, paradoksalno, jedan proizvod, mehanizam koji funkcioniše, nošen Vrbasom, inače najbržom, najluđom rijekom u svemiru... Tako je, prirodno, i nama bilo moguće da zamislimo vodvilj pored apsurda, apsurd pored psihološkog realizma, psihološki realizam zajedno sa bajkom...”
A bajka, pa i apsurd, uvijek na tananoj granici između farse i groteske, isprepleteni nedvojbenim poetskim nervom jednog novog, originalnog i izvornog dramskog glasa, ono je što se, mislim, jasno može prepoznati i u komadu “Mali ratovi i kabine Zare”, laureatu konkursa Sterijinog pozorja za originalni domaći dramski tekst za 2021/2022. godinu. Ili, kako je to formulirao žiri koji ga je nagradio (Spasoje Ž. Milovanović, Mirko Demić i Dušan Petrović): “...Ovaj tekst nametnuo se deiluzionističkim, bajkovitim suočavanjem sa odrastanjem u sećanjima ratnih trauma u Bosni i Hercegovini, 90-ih godina prošlog veka, i svih neopravdanih nadanja da je negde drugde sasvim sigurno bolje. Ova geografska i administrativna odrednica je i jedina realistička pretpostavka koju nam tekst otkriva. Sva ostala uputstva, koja nam autorka daje, izvrću kod bajke u surovost naturalistički odabranih motiva...”
Vraćam se na trenutak ponovno u Zenicu, na istom festivalu odigrana je i predstava “Crna ovca” u izvedbi Kraljevačkog pozorišta, u režiji Snežane Trišić, autorica je također Vida Davidović, o njoj sama kaže: “...Arhetipski modeli koji se pojavljuju u ‘Crnoj ovci’ vuku nas u savremeno društvo svake države i sistema koji možemo da proživimo u sklopu ‘moderne privredne delatnosti’. Taj sistem je surov, sebičan, često kontraktiran, ponovo se rađa, degeneriše da bi se srušio, gradi se i pomalja u oblicima u kojim ga nikad ne bismo očekivali - kao i likovi u komadu, koji se survavaju i penju i pomaljaju u neočekivanim paradoksima društvene i lične egzistencijalne krize ili dobiti...” Te likove “koji se survavaju i penju i pomaljaju”, tu surovu i grubu stvarnost zaogrnutu velom bajke susrest ćemo i u banjalučkoj predstavi, naravno promatrano iz nekog sasvim drugačijega ugla.
Vida Davidović, prema biografskim podacima navedenim u programskoj knjižici predstave “Mali ratovi i kabine Zare”, rođena je u Istočnom Sarajevu 1998. godine, odrasla je u Banjoj Luci, diplomirala na smjeru Dramaturgija Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, tamo je masterirala na smjeru Teorija dramskih umetnosti i medija. Primarno je dramska spisateljica, no piše i filmske scenarije, ali i prozu - roman “Mučnina: o neodrastanju” ušao je u uži izbor renomirane NIN-ove nagrade za najbolji roman 2022. godine. Uz navedene drame autorica je i komada “Bruklin i mačke u kontejnerima”, izvedenog u Regionalnom pozorištu Novi Pazar u režiji Jelene Bogavac, trenutno živi i radi u saveznoj državi Nebraska, SAD, kao stipendistica Fulbrightovog programa na master-studijima je Univerziteta u Lincolnu.
Predstava “Mali ratovi i kabine Zare” kroz četrnaest prizora - a svaki se otvara tim univerzalnim ključem: “...nekada davno, iza sedam gora i sedam mora...”, vodi nas upravo kroz sve te naše male ratove koje svakodnevno vodimo, a za nas ih, na pozornici, vode junaci drame, nastoje nas suočiti sa porazima i pobjedama, koje je često tako teško razlikovati, i pobjede i porazi često su tek zamke koje prekasno prepoznajemo, ulovljeni i uhvaćeni ne shvaćamo da smo lovina, a ne lovci - no bez obzira na sve ne predajemo se, nastojimo pobijediti i Druge i Sebe. Jer, kako nas poučava spisateljica: “Ova drama je mogućnost vaskrsenja za sve koje proganjaju duhovi prošlosti i za sve one koji vode nevidljive frontove pred ogledalima. Napisala sam je za svoju porodicu, koju sam imala priliku da upoznam, jer je preživjela. Napisala sam je i za onu koju nisam imala priliku da upoznam, jer je stradala na frontovima, kojim više niko ne pamti ime, prije nego što sam se rodila. Napisala sam je, naravno, i za sebe, sa nadom da ću jednom oprostiti sebi ratove koje sam birala i koji su mi bili nametnuti...”
Dva vremenska tunela
Dva segmenta predstave, dva vremenska tunela kroz koja nas vode antijunaci, lica iz prošlosti i lica iz sadašnjosti, kako ih sama autorica naziva, nosi vrlo dobro sklopljen glumački ansambl - stara garda i praktično još studenti. Mala, središnji lik, bilo iz prošlosti ili sadašnjosti, rola je što je nose studentice četvrte godine Glume u klasi profesora Željka Mitrovića: Anđela Tasić, “lijepa kao iz bajke”, ona dolazi iz prošlosti, i Anđela Rakočević, koja “pleše kao iz bajke”, ona reprezentira sadašnjost - na njima, dobrim dijelom, počiva sve što se zbiva na pozornici, oko njih se vode ti neki njihovi, ali i naši “mali ratovi”, uz njih tu su i studenti Miloš Ćebić, sa iste klase, ali i Miloš Drljača, student druge godine Glume u klasi profesorice Elene Kostić Trepetove. Uloge dvije Mame, nekad i sad, tumače Nikolina Friganović i Nataša Ivančević, u tom timu vrsnih glumaca i glumica NPRS-a također su Senad Milanović kao Brat, Nataša Perić, Nepoželjna, Anando Čenić i Željko Erkić. Suradnja oba dijela ansambla funkcionira primjerno, Ivica Buljan zna kako umiriti i uobličiti taj raznorodni žamor glasova, ali i prepoznati vrlo različite pristupe u tretmanu pokreta, tijela i dovesti ih do točke da djeluju kao skladna cjelina.
Često on pribjegava vrlo naglašenom muzičkom pokrivanju čitavih prizora ili fragmenata predstave, prerade su to ili dorade hitova strane ili domaće glazbene scene, mlađa pozorišna publika svakako će mu na tome biti zahvalna. No, pritom se neminovno gubi ono najvrednije na čemu počiva čitava gradbena konstrukcija komada: njegov vrlo izražen, ali i vrlo vješto u priču utkan poetski trag kojim hode antiheroji Vide Davidović a da pritom nimalo ne prekrivaju sve druge vrijednosti tog vrlo dobro “skrojenog” dramskog rukopisa poniklog negdje u snovitim predjelima bajke, premrežene začudnim efektima apsurda, upadima grube i surove stvarnosti u kojoj, kao i likovi na sceni, i sami živimo.
Rekao bi dramaturg Robert Valtl: “U ‘Malim ratovima i kabinama Zare’ Vida Davidović suočava se s iskonskim pitanjem zadaće drame: drama je izoštreno oko budnosti i proročanstva lišenog mesijanskog moraliziranja”. A o toj sponi sa ratom, o toj kopči koja veže vrijeme bajke i vrijeme ispred ili iza obzora bajke, ovisno gdje se nalazimo u danom trenutku, Vida Davidović, u jednom razgovoru uoči praizvedbe, reći će: “Poanta je da se rat nikada nije završio jer problemi koji su iza njega ostali u društvu nisu zacijeljeni tako da se može krenuti dalje. Edip nije prognan iz Tebe, u Bosni Edip i dalje živi. Taj hibris nije potpuno završen i dok god se ne uspije zatvoriti taj svojevrsni antički ciklus, ne mogu se završiti ni sve pošasti koje iz toga proizlaze na ovom svijetu. Nije stavljena točka na krvoproliće...”
