Predstava "Građanin Matijanić": Pozorište je krvavo, pozorište je nehumano kao i neiskorjenjiv san...

"Umjetničke istine (u historiji) ne podudaraju se uvijek sa istinitošću vjerskih, socijalnih ili bilo kakvih drugih istina. Pitanje ima li umjetnost da propovijeda teze ili da promatra oko sebe stvarnost u nizu promjena potpuno je otvoreno." Tako je govorio Miroslav Krleža, citat je iz 1955. godine, izvor časopis Omladinska riječ i dodao: "Bitka između racionalnog i iracionalnog u mislima i u umjetničkom stvaranju čovjeka, uvjetovana zaostalim prilikama u kojima čovječanstvo još uvijek živi, traje od početka...".

Nadnaravno i poetski

Ova misao kao da je bila nit vodilja redatelju Zlatku Pakoviću u kreiranju novog autorskog projekta - predstavi po vlastitom tekstu "Građanin Matijanić", praizvedenoj 21. lipnja u staroj plinari, dvorištu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Scenografkinja i kostimografkinja je Tina Vukasović Đaković, njezino je i idejno rješenje začudnih maski (izradio ih je Ozren Bakotić) koje utiskuju snažan, nadnaravni i poetski pečat cijeloj izvedbi. Plesni pokret potpisuje Anja Ostojić, glazbu je komponirao Damir Avdić, dizajner svjetla je Srđan Barbarić, a oblikovatelj zvuka Tomislav Luetić.

Tko je bio Vladimir Matijanić? Prve novinarske korake učinio je u dnevnom listu Slobodna Dalmacija, punu autorsku zrelost demonstrirao u tjedniku Feral Tribune, a posljednjih godina, prije neočekivane i prerane smrti, važio je za vodećeg novinara portala Index.hr. Podaci su to iz programske knjižice predstave koja se bavi nerazjašnjenim okolnostima njegove smrti. Navodi se, također, da je za njega novinarstvo bilo poziv, a ne puki zanat - čovjek koji je novinarstvo shvaćao kao permanentnu borbu za istinu i pravdu, svim rizicima usprkos.

Izvedba na sceni HNK Split/Milan Šabić/

Cijeli svoj profesionalni vijek Vladimir Matijanić se suprotstavljao tlačenju, nametanju i manipulaciji, imajući na umu i srcu ideale koji daju smisao njegovom poslu - slobodu i ljudsko dostojanstvo. Bio je, dakle, novinar u skoro zaboravljenom smislu te riječi. Umro je prije tri godine tragičnim spletom okolnosti - od komplikacija izazvanih nesretnim spojem autoimunih bolesti, Covid-19 i, kako se čini, usljed neadekvatnog pružanja liječničke pomoći.

Predstava se, dakle, bavi stvarnom osobom, njezinim neočekivanim krajem, a u prvom planu postavlja nekoliko suštinskih pitanja: što znači biti građanin danas i ovdje, kakvo novinarstvo imamo, a kakvo bi trebalo biti, dokle seže moć manipulacije i sirove sile u današnjem društvu i kako bi kazalište trebalo reagirati? Zamišljena je i ostvarena kao misterij o liberalnoj demokraciji u tri čina - prvi je, kako kaže redatelj, doživljaj smrti voljene osobe, drugi je iluzoran, subjektivni doživljaj vlastitog umiranja u trenucima smrtne agonije, a treći doživljaj je manipulativan - pogled moći na smrt onoga koji tu moć dovodi u pitanje.

U jednom razgovoru uoči premijere Paković izjavljuje: "Smrt Vladimira Matijanića zrcali smrt građanina uopće. Smrt Vladimira Matijanića ogledalo je smrti novinara uopće. Nema zemlje za građane. Nema medija za novinare...". Potom će reći: "Matijanićeva smrt razotkriva svu bijedu fenomena koji se još naziva građaninom. Sustav danas građanina ne može prepoznati. Sustav ne prepoznaje osobnost."

A kad je riječ o novinarstvu: "Novinarstvo je organ javnosti. Novinarstvo nije stil, a danas novinari plijene poglavito karizmatičnošću književnog stila. Novinarstvo nije elokvencija, novinarstvo nije poseban talent - novinarstvo je puka odgovornost prema činjenicama i jezičnom adekvatnom izrazu tih činjenica, bez obzira na čije interese te činjenice dovode u pitanje ili pod kaznenu odgovornost. Bez novinarstva nema javnosti i društva, i obrnuto. Bez društva nema čovjeka. O tome je riječ...".

U samoj predstavi, autoironično, ne bez ozbiljnog cinizma, čujemo: "Kao Europljani moramo govoriti izravno. Država nije kazalište! A kazalište, želi li biti značajna umjetnost, mora biti vođeno državnim razlogom. Sam spomen imena Vladimir Matijanić, sve čega se dotakne, svodi na prizemnu mjeru. Tako je i kazalište u kojem je Matijanić tema - ono postaje prizemno kazalište."

Glumački ansambl - Katarina Romac, Andrea Mladinić, Luka Čerjan, Tajana Jovanović, Zdeslav Čotić i Marija Šegvić - izuzetno predano i uz punu uživljenost tumači likove, fantastične i fantazmagorične (poput ranjenog gavrana i mravke sa zečijom šapom), kao i stvarne osobe, Matijanića samog, ali i druga lica koja se pojavljuju u predstavi. Zaista nose ono što se zbiva, bilo u snu ili na javi, u životu i smrti glavnog antijunaka.

Analiza njegovog pada dana je u nekoliko kratkih, ali prodornih i ironičnih opaski: "Ti si novinarski svoj talent dao u najam. Najamništvo je mjera tvoje inteligencije. Ljudi tvog talenta znaju, citiram velikog Krležu, da pamet pobjeđuje samo ako je i lukava. Prezirući lukavstvo, prokockao si pamet. Prokockavši pamet, izgubio si utjecaj. Izgubivši utjecaj, prokockao si ugled. Prokockavši ugled, gubiš život. Tužan sam, što? Htio bi ući u kazališnu predstavu i glumiti heroja?"

Na drugom mjestu Paković nedvosmisleno govori o moći sile i manipulacije pojedinca koji odlučuje o našim životima, o svakodnevnom biti ili ne biti malog čovjeka: "Ja podnosim prokletstvo bogatstva i moći da vi imate priliku da umrete kao časni ljudi. Za mene kažu milioner - dobro, ali ja ću u grob kao hulja, a vas, koji jedva sastavljate kraj s krajem, vaša izmorena djeca sahranit će ponosno, kao časne ljude. Pa što biste vi stvarno željeli - recite iskreno: da budete časni ili nečasni poput mene, nevini ili zli kao ja, kradljivci ili pokradeni, ubojice poput mene ili žrtve? Da li biste radije imali sve ono što imam ja ili da budete to što jeste - bijedni, časni ljudi? Ja i vi, nema sumnje, mi smo zajedno žrtve naše republike...".

To su replike koje smo već čuli u prethodnoj Pakovićevoj predstavi "Srpskoj omladini Dimitrije Tucović" - kad želi nešto naglasiti s pozornice, nešto za što vjeruje da teatar mora izgovoriti jasno, ponekad i manifestno, brehtijanski modelirano, ne ustručava se to ponoviti više puta.

San, uobrazilja i stvarnost

Prvi čin utemeljen je na članku novinara Borisa Dežulovića iz 2022, godine kada je Matijanić preminuo. Tekst nosi naslov "Jedan dan domovinske zahvalnosti" i paralelno donosi prikaz proslave Dana domovinske zahvalnosti, gdje se okuplja državni vrh Republike Hrvatske, i događaje u stanu Vladimira Matijanića - njegove uzaludne pozive hitnoj pomoći i neumitan kraj. Paković zapravo ispisuje dramatizaciju tog novinskog teksta. Taj na trenutke halucinantan slijed događaja uvod je u ono što slijedi: prizori sna, uobrazilje i stvarnosti, koji kulminiraju u trećem dijelu predstave.

Predstava u režiji Zlatka Pakovića/Milan Šabić/

U završnici, Paković se žestoko obrušava na manjkavosti i licemjernost liberalne demokracije, čiji predstavnici osuđuju Matijanića: "Građanina Matijanića mora ubiti njegova vlastita riječ, a ne oduzimanje prava na tu riječ. To je etika liberalne demokracije. Ukoliko ga ubije njegova samoubojstvena riječ, onda se sustav očituje kao doista liberalno-demokratski." Zaključuje: "Doista, živimo u najboljem mogućem sustavu. Najzad je svatko odgovoran za vlastitu sudbinu. Tvoj život, građanine Matijaniću, to su tvoja uvjerenja, tvoje sposobnosti. Tvoja smrt, to su tvoja uvjerenja, tvoje sposobnosti. Živiš loše jer su tvoja uvjerenja loša. Ti ćeš se ubiti jer je tvoje novinarstvo samoubojstveno, a ne životvorno...".

Antonin Artaud davno je rekao, a to je Paković u jednoj drugoj predstavi citirao: "Svaka predstava treba da bude akcija, jer samo tako ima smisla. Cilj pozorišta nije da izvodi predstave, nego da ih inicira, da u materijalnoj stvarnosti otkriva sve što je skriveno u mračnim uglovima duha. Pozorište je krvavo, pozorište je nehumano kao i neiskorjenjiv san...".

Na tim premisama gradi se i predstava "Građanin Matijanić", praizvedena u HNK-u Split krajem lipnja 2025.