Predstava “Cyrano de Bergerac” Aleksandra Popovskog: Kazalište je prostor snova

Otmjeno sad bacam taj šešir svoj i ogrtač napasnoga zeta,
Izvlačim mač, neka počne boj,
Ruku moju ništa već ne smeta –
Kao muha mač ka vama slijeta,
Za pobjedu imam dobre nade,
Ubost ću vas na kraju balade.

Fragment je to čuvene “Balade o dvoboju u Burgonjskom dvorcu Gospodina Bergeraca s jednim nitkovom”, sastavnog dijela junačke komedije u pet činova u stihovima Cyrano de Bergerac francuskog dramskog pisca Edmonda Rostanda (1868-1918), objavljene 1894. godine. Praizvedena je u kazalištu Porte St-Martin 1897, a u Zagrebu se igra već godinu kasnije.

Poetska tragikomedija/Ivan Idžojtić/

Lakoća i slojevitost

Najnovije kazališno čitanje tog klasika europske i svjetske dramske književnosti priređeno je u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavella u režiji Aleksandra Popovskog. Prevoditelj je Ivan Kušan, dramaturg Dubravko Mihanović, scenograf Vanja Magić, kostimografkinje Marita Ćopo i Mia Popovska, autor glazbe Marjan Nećak.

- Neugaslu privlačnost Rostandova drama, osim virtuoznosti kojom je ispisana, zahvaljuje istodobnoj neoromantičarskoj lakoći i slojevitosti, intrigantnom naslovnom junaku, ali i živopisnoj galeriji ostalih likova, gdje se ističu Christian i Roxane, koji sa Cyranom tvore pulsirajući, potresni ljubavni trokut. Prema prijevodu našeg vrsnog romanopisca, dramatičara i prevoditelja Ivana Kušana, na scenu Kazališta Gavella prvi put u njegovoj povijesti tako stiže ova poetska tragikomedija, s legendarnim naslovnim likom nosata pjesnika i mačevaoca, zaigrana u korištenju kazališnih efekata pa i teatra u teatru, premrežena bravuroznim dijalozima i monolozima, istaknuto je povodom ove predstave.

Glumački ansambl predvodi Ozren Grabarić u naslovnoj ulozi. U ljubavnom trokutu s njim su Lara Nekić kao Roksana i Kristijan Petelin kao Christian de Neuvillette. U predstavi također nastupaju Boris Svrtan, Darko Stazić, Dijana Vidušin, Ranko Zidarić i drugi.

Aleksandar Popovski (1969) stari je znanac zagrebačke Gavelle. Ovdje su igrane, u njegovoj režiji, predstave poput “San ljetne noći” i “Kralj Richard III” Williama Shakespearea, Ibsenov “Peer Gynt”, te “Antigona” Jeana Anouilha. Čest je gost kazališnih pozornica u Makedoniji, Srbiji, Sloveniji, Mađarskoj, Italiji, Austriji, Švedskoj, Danskoj, Turskoj, Grčkoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Od 2023. godine profesor je na Akademiji za dramu i film u Budimpešti, gdje predaje kazališnu režiju.

Na pitanje zašto danas igrati Cyrana, Popovski kaže:

- Cyrano je spoj poezije i vještine. Volim Don Quijotea, ali on ima samo taj sanjalački dio koji mi se sviđa. On kao ratnik je totalno nesposoban. Cyrano je, s druge strane, itekako sposoban, svi ga se boje, odlično barata mačem, a zna i sa riječima. To mi se učinilo kao potpuni junak. Dugo sam se bavio time jer sam oduvijek želio napraviti predstavu o poeziji, o tome kako se jedan čovjek bori u ovom današnjem, nepoetičnom i agresivnom vremenu. Buka je danas primarni zvuk koji čujemo i koji slušamo. Zato sam htio da jedan fenomenalni čovjek govori u stihovima - to me dugo okupiralo.

Popovski u predstavi, uglavnom, prati Rostandov original. Njegov pristup Cyranu balansira između klasične igre i suvremenih elemenata.

Klasik europske i svjetske dramske književnosti/Ivan Idžojtić/

- Klasični tekstovi imaju neku dubinu i širinu, što ne mogu uvijek pronaći u suvremenom dramskom pismu, kaže Popovski, te dodaje:

- Zapravo, putujem između klasičnog i suvremenog. Tražim suvremeni tekst, ali u klasici pronalazim nešto što me više privuče. Klasika ima taj romantizam u sebi koji je ovo današnje vrijeme izbrisalo. Danas romantične, poetične stvari odbacujemo kao neprihvatljive, a mislim da si, zapravo, ne dozvoljavamo ući u taj prostor – a u njemu je veliko bogatstvo. Kazalište je, između ostalog, prostor romantike i patetike. Kad ga očistimo od toga, ono postane surova stvarnost. Čini mi se da tada ima samo jedan ton.

Taj dašak romantike, romantičan pristup ili romantizam kazališnog čina ono je što nesumnjivo čini njegovo čitanje Cyrana tako osebujnim. Ozren Grabarić, glumac velikog formata, nosi fluidni šarm romantizma kroz cijelu predstavu. Njegov Cyrano upravo je to: romantik, pjesnik, ali i čovjek od akcije, vješt baratanju mačem, ali i vispreni govornik, majstor riječi i stiha.

Kako je rekao u jednom razgovoru uoči premijere:

- Kazalište je prostor snova. Tako ga Aco Popovski promišlja, zato ga toliko volim. Ono je prijelaz iz jednog realizma u drugi, jer snovi jesu realizam – dolaze iz naših dubokih strahova, želja, kolaž su samo naizgled nespojivih stvarnosti... Zato mi se čini da ovdje nije samo priča o nosu već o nekom unutarnjem osjećaju nesigurnosti koje osjeća i takav jedan neustrašivi junak poput Cyrana.

Edmond Rostand donosi pjesnika Cyrana de Bergeraca (1619-1655), kako to primjećuje prevoditelj Ivan Kušan, s primjetnim pjesničkim patosom, i smješta ga u Francusku iz doba mušketira. Cyrano je sklon romantici, što ga čini savršenim spojem s Popovskim.

Dramaturg predstave Dubravko Mihanović predstavu opisuje ovako:

- Maštotvoran je ovo komad, intrigantan, jezično zahtjevan, glumački uzbudljiv, koji se, između ostalog, pita i što je to – u što se zaljubljujemo? Borba Cyrana stoga je borba za fikciju, priču, pustolovinu, pismo, duh. Ako u stvarnosti ne mogu biti dostojan nečije ljubavi, stvorit ću dimenziju u kojoj je to moguće.

Komad u režiji Aleksandra Popovskog/Ivan Idžojtić/

Lebdenje nad ponorom

Popovski nastoji tijekom cijele predstave stvarati tu dimenziju – možda nestvarnu i našem vremenu nedostižnu, ali u teatru moguću i poželjnu.

Praznom scenom dominira velika, gotovo monstruozna skulptura nosa. Ona je znak i simbol predstave, ali i njenog glavnog junaka – antiheroja. Kroz taj nos često se provlače brojni protagonisti, svaki sa svojim pričama i sklonostima. Cyrano sve vrijeme ostaje u središtu pažnje – sve se oko njega odvija i uz njega veže. Grabarić vješto povezuje sve aktere tijekom predstave, sve do scenske smrti i konačnog odlaska iz predstave – i iz života.

U programskoj knjižici predstave navodi se i misao Alaina Badioua o odnosu kazališta i ljubavi:

- Odnos kazališta i ljubavi jest i istraživanje ponora koji razdvaja pojedince, kao i opis krhkosti tog mosta što ga ljubav baca između dviju samoća. Uvijek se tome trebamo vraćati.

Predstava “Cyrano de Bergerac” Aleksandra Popovskog u zagrebačkoj Gavelli lebdi nad tim ponorom. Njeni akteri vode nas u tajne i tmine vlastitih samoća – kroz lutanja i traganja za onim što je najčešće nedostižno: osvajanje ljubavi.