Posljednja dramska izvedba u brijunskom arhipelagu: Živahna erotika mladosti

Lavovski dio dramskog programa jubilarne 25. ljetne sezone Teatra Ulysses, što se u brijunskom arhipelagu odvijala od sredine jula do konca prošlog mjeseca, ponijela je RUTA - Regionalna unija teatara, utemeljena 2019. što se ovdje udomila 2021. godine. Sudionici su Beogradsko dramsko pozorište, Kamerni teatar 55 iz Sarajeva, domaćin - Kazalište Ulysses, Zagreb, Mestno gledališče ljubljansko, Ljubljana, Gradsko pozorište, Podgorica, Dramski teatar Skopje, a od ove godine i Sarajevski ratni teatar SARTR i Centar za kulturu Tivat.

Neće biti predstave

Ovaj kazališni projekt mreža je partnerskih kazališta iz gradova susjednih zemalja u regiji - bivšoj Jugoslaviji - a okupila su se, kako to naglašava i utemeljitelj Ulyssesa Rade Šerbedžija, “oko iste strasti - stvaranja i dijeljenja kazališta među kulturno i jezično srodnim, a opet dovoljno različitim umjetnicima da bi mogli učiti jedni od drugih”. Upravo onako kako bi to rekao dramski pisac i redatelj Dušan Jovanović: “Velika je prednost to da razumijemo jedni druge, da razumijemo jezik i razumijemo mentalitet. To je u teatru važno”. Njegovom dramom kazališni, dramski program ovog ljeta je i okončan - prije njega nastupili su: Kolektiv Igralke sa predstavom “Majke” autorice i redateljice Rajne Racz, SARTR - “Svijet i sve u njemu” Aleksandra Hemona u režiji Selme Spahić, Beogradsko dramsko pozorište, “Sumrak bogova” Ivora Martinića po motivima filma Luchina Viscontija u režiji Jagoša Markovića, “Ćelava pjevačica” Eugena Ionesca, također u njegovoj režiji i izvedbi Centra za kulturu Tivat, i Mestno gledališče ljubljansko sa predstavom “Plah udah” autora i redatelja Nejca Gazvode.

Komad u režiji Ivana Penovića

Dramski tekst “Život provincijskog plejboja nakon Drugog svjetskog rata” Dušan Jovanović, taj “renesansni intelektualac zemlje koje više nema”, precizno određuje kao žanr Commediae dell’arte i navodi njen uzor - komad nepoznatog autora “Tri rogonje”. Napisan je 1972. godine, praizveden iste godine u Trieste Theatre, a godinu kasnije u Mestnom gledališču ljubljanskom postavlja ga Zvone Šedlbauer. Ovaj komad slijedi niz prvih drama Dušana Jovanovića pokrenut nikad izvedenim komadom “Neće biti predstave” uronjenih u grotesku i apsurd, upravo je s njima (“Norci”, “Igrajte tumor u glavi”, “Emilija”, “Plejboji”) u slovensku dramu radikalno uveo apsurd, antirealizam, odnosno ludizam. Nakon te faze uslijedit će kultne drame “Oslobođenje Skoplja”, “Karamazovi” ili “Balkanska trilogija” po kojima će postati prepoznatljiv i cijenjen u širem kazališnom krugu. Bavi se društveno angažiranim temama poput Informbiroa, rata, revolucija, slobode pojedinca, nasilja i totalitarizma. Kazalište, smatra Jovanović, “nešto je paralelno životu. Ne bismo mogli reći da je život sam, ali jest život u nekim drugim agregatnim stanjima. Kazalište uvijek ima neki višak vrijednosti, poticaj koji je inkorporiran u mehanizam drame. Provokacija - koja nije prvenstveno politička ili javnog morala - uvijek je prisutna u dobrim tekstovima.” Kao, uostalom, i politika, jer, kaže Jovanović: “...politika je uvijek bila dio teatarskog života. Ali politika nije jedina stvar koja je u teatru zanimljiva: to su etička pitanja, pitanja duhovne prirode, intimističke stvari, vječni krug smrti. Oproštaj od života je za mnoge ljude traumatična perspektiva. Zato je antička drama jedan veliki izazov za publiku. Otvara prostor svetosti i rituala, obara oči ‘na unutra’, u dušu...” No, u toj svezi politike i umjetnosti, posebno kazališne, upozorava i na opasnost jer: “...kada čovjek uđe u politiku, htio ili ne htio, biva umiješan u smicalice, zavjere i manipulacije i kad-tad biva prisiljen prekršiti svoj etički kodeks... Recimo da je to posljedica prelaska na onu stranu barikada”. Tamnu stranu, rekli bi u “Ratovima zvijezda”.

Groteskna komedija “Život provincijskih plejboja ili Tuđe hoćemo - svoje ne damo” u koprodukciji pozorišta iz Skoplja, Beograda, Ljubljane i Festivala Grad teatar Budva, u režiji Ivana Penovića posvećena je petogodišnjici smrti velikog teatarskog praktičara i teoretičara Dušana Jovanovića (1939 - 2020). U programskoj knjižici predstave naglašava se da je komad napisan u duhu seksualne revolucije i proljeća 1968, kao i pod uticajem prilika u tadašnjoj Jugoslaviji - ludizam je jedinstveni odgovor na teške teme koje je otvarala poslijeratna generacija. U pitanju je vrtlog živahne erotike mladosti i neobuzdane, nikad zasićene žudnje. Međutim, između redova također se mogu osjetiti ispraznost, sujeta i egoizam društva koje neprestano juri za zadovoljstvom.

Dvostruka opasnost

Ivan Penović, rođen točno dva desetljeća nakon što je komad napisan i praizveden, gradi predstavu na zakonitostima i po strukturi commediae dell’arte, no ipak dozvoljavajući protagonistima izlazak ponekad u isuviše slobodnu zonu improvizacije koja automatski poništava te skrivene i toliko točne replike vrsnog dramatičara koji nikad ne zaboravlja što želi reći i na koji način to donosi u svojoj drami. Dramatičara koji je odavno shvatio da je: “...teatar takav prostor koji je rezerviran za neku suptilnost, osjećajnost koje u hitrom tempu svakodnevnog života gubimo, ne primjećujemo”. Grubosti i pretjerana silovitost, agresivna igra protagonista prekriva tu osjećajnost, finese koje komad u sebi, možda skriveno, možda namjerno prikriveno, ali nedvojbeno nosi. Recimo, poigravanje sa nekim segmentima Shakespearea u “Hamletu”, naravno, u svojoj obradi, kada varira dijalog Hamleta i Ofelije, ali sada u obrnutim ulogama, kada majka, ovdje Franceschina, govori svom sinu Oktavu: “Ako si pošten i lijep, tvoje se poštenje ne smije družiti s tvojom ljepotom, jer snaga ljepote prije pretvara čednost od onoga što jest u zavodnicu nego što čednost može pretvoriti ljepotu u svoj lik! Idi u samostan: zašto bi htio rađati grešnike? Ja sam još koliko-toliko poštena, ali bih se ipak mogla optužiti za takve stvari da bi bilo bolje da me majka nije ni rodila. Lopovice smo sve od glave do pete! Idi svojim putem u samostan”.

Predstava "Život provincijskih plejboja ili Tuđe hoćemo - svoje ne damo"/

Ili, nešto dalje, sjajan pasus o prirodi erotike, govori ga jedan od likova Pandolfo: “...Institucija je smrt za erotiku. Erotika je šihta, nije dvanaestosatno radno vrijeme, nije mučenje za mirovinu, za zdravstvenu zaštitu! Genijalni pisci nas upozoravaju na dvostruku opasnost: potpuno i bezglavo prepuštanje erotici jednako kao i potpuno ili pretjerano obuzdavanje erotike, vodi čovjeka putem samouništenja. U vještini kormilarenja između Scile i Karibde, između tih dviju opasnosti, leži rješenje fenomena erotike za pojedinca i društvo, za život i umjetnost”.

Jovanovićev rani komad pun je takvih skrivenih, pravih malih bisera koje njegovi plejboji izgovaraju gotovo i ne dajući im posebnu pažnju, ali vješto vođena predstava neizostavno ih mora dovesti u središte pažnje.

Dušan Jovanović mogao bi za sebe, poput kultnog švicarskog redatelja Mila Raua, reći: “Pomalo sam skandalozan, ali sam u isto vrijeme veoma konzervativan. Volim empatiju, volim ljepotu”. Potvrđuje to i on sam kada kaže: “Svaki čovjek u sebi ima nešto što misli da je samo njegovo i da to nikad ne bi nikome dao ili prodao. To je taj unutarnji moralni integritet za koji mislim da je moj pravi identitet”. “Plejboji” kao i drugih šezdesetak drama koje nam je ostavio uz stotinjak režiranih predstava o tomu najbolje svjedoče.