Osvrt na promociju "Knjige o Almiru" Adise Bašić

”Između dva subjektapostoji ili govor ili smrt.”

Moustapha Safouan

Rijetke su prilike kada promocija jedne knjige upriliči pomjeranje granica između stvarnosti i fikcije, i kada, zapravo, promocija postaje nastavak života knjige drugim sredstvima. U publici sjede likovi iz knjige, publika je okružena fotografijama koje su sastavni dio knjige, a da performans bude potpun, razgovoru o knjizi prethodi izvođenje muzike tokom kojeg jedan od likova iz knjige na gitari izvodi pjesme kojih se prisjeća u samoj knjizi. Nadrealan je to događaj, istovremeno uzbuđuje, ali i destabiliše, svaki trenutak potencijalno prijeti da uruši stvarnost i sunovrati sve koji su tu, u masovnu derealizaciju, dok razgovaramo o ratu, smrti, šutnji, krivici preživljavanja, majčinstvu i ljubavi.

Forenzički roman

Ovakva je bila promocija “Knjige o Almiru”, koju su izdavačka kuća Buybook i autorica Adisa Bašić organizovali u Ateljeu Figure 22. februara 2025. Ovaj tekst pišem kao promotor koji je učestvovao u kreiranju dramaturgije promocije, da svjedočim o vlastitom uzbuđenju, ali i nelagodi i da se osvrnem na ono što sam naučio iz jednog ovakvog događaja. Moj zadatak bio je da omogućim govor o teškim temama i da držim okvir promocije. Istovremeno sam imao zadatak da spriječim mogući ponor u paralizu i nemoć koju bi prisjećanje i govor o gubitku i o kontinuiranoj političkoj manipulaciji gubitka mogli da proizvedu. Kako omogućiti govor o gubitku koji neće ponoviti logiku nasilja? Kako držati granice stvarnosti i fikcije kada su likovi tjelesno prisutni na promociji? Sada su trikovi i potezi teorije književnosti, poput razlike između “pripovjedačice” i “autorice”, između osobe i “lika”, na klimavom terenu i gube svoja čvrsta uporišta.

Tišina – čvrsta kao egzoskelet, istovremeno samoodbrana a i luđačka košulja – o jednom porodičnom gubitku, nepodnošljiva je i na nju reaguje autorica iskorakom u govor, zatim u pričanje priče, a onda i u pisanje. To je slijed kojim je i nastala ova knjiga. U susretima i razgovorima sa urednikom Semezdinom Mehmedinovićem, Adisa Bašić nastojala je da crtice, vinjete, govor preživjelih, ali i govor predmeta stavi u određeni epizodni slijed. Ovakvim “pisanjem naglas” (Roland Barthes) tijelo se uvodi u diskurs i tako nastaje tekst u kojem možemo čuti tijelo naratorice kojem puca glas, koje se umara slušanjem priča o smrti, kojem zastaje zalogaj u grlu.

Okvirni narativ knjige je vrlo specifično putovanje – porodični odlazak u Bijeljinu, na groblje, na obilježavanje godišnjice smrti Almira Smajića. Sedmog novembra 1991. godine mladi oficir JNA iz Bijeljine Almir Smajić poginuo je na Vukovaru. Potom je ulica u kojoj se nalazi porodična kuća preimenovana po njemu. Zatim, njegova porodica pod prisilom napušta svoj grad. Istovremeno, Almiru je oduzeto vlastito ime i perverzno upisano u herojsku matricu onih koji su prisilili njegovu porodicu da izbjegne. Knjiga je i o perverziji ovakve stvarnosti koju živimo.

Ritualni odlazak na groblje traje preko trideset godina, ali je obavijen tišinom, obilježen nemogućnošću govorenja. Promjena nastaje kada odlazak na groblje bude povod da dođu Almirovi najbolji prijatelji, a pripovjedačica odluči da rekonstruiše Almirov lik od dokumenata, fotografija i od sjećanja drugih. Jedan sasvim privatan porodični ritual počinje poprimati obrise društvenosti, obilježene kompleksnim odnosima među preživjelima. U suštini ovako uokvirene priče je narativ o ljubavi, o enigmi preživljavanja, o majčinstvu, ali, isto tako, i o očinstvu. O tome kako živimo i o čemu ćutimo u postratnoj realnosti, kako se nosimo sa krivicom preživljavanja, kako smo orobljeni od vlastitih imena, kako svjedočimo i otvaramo prostor za govor – govor kao zalog za iscjeljenje, kao dozivanje voljenog u život, za prevođenje žrtve u preživjelog: o tome smo razgovarali na promociji.

Ovo je dokumentarni roman, ali prije svega bih rekao da je ovo forenzički roman. Kao egzofikcija, knjiga je istovremeno dokumentarna, ali i autofikcija. Ovdje forenziku postavljam kao “umjetnost foruma” – koja zahtijeva određenu narativnu strategiju predstavljanja argumenata publici. Govor se ne odnosi samo na ljudski govor već i na govor predmeta. Kako predmeti ne mogu da za sebe govore, potreban je prevodilac, neko ko može da posreduje između predmeta i publike, koja se tim činom posredovanja i konstituira. Forenzički postupak spaja istraživanje, pregledanje preostalih predmeta, pronalazak svjedoka, čekanje da se oni pojave, pravljenje pritiska da svjedoče ukoliko odbiju – na sve načine i grozničavu domišljatost da se govor otkoči. Urgentnost da se detalji otkriju i da se priča sastavi određuje i ritam, tako da je knjiga sastavljena od kratkih isjeckanih epizoda u kojima pripovjedačica skoro manično istrajava u tome da se priča ispriča. Pisanje postaje društvena praksa kojom autorica određenu vrstu spoznaje transferira publici. Knjiga u ovom forenzičkom smislu poziva na govor i na razgovor i u tome je njena vrijednost. Svijest postoji da je gubitak osobe nenadoknadiv, ali ono što može proizaći iz tog gubitka jeste jedna nova dimenzija govora o gubitku. U tome je i svijest da istorija kao i trauma ne pripadaju samo jednoj osobi, već da smo mi uvijek već implicirani u traume drugih.

Traume i enigma preživljavanja

Za mene je bitno pitanje šta generiše ova knjiga? Odgovor će se otkriti u upadu realnosti u fikcionalni tekst, u nelagodi koju predmeti i svjedočenja prave. Najprije, knjiga je i sama predmet koji drži kako forenzički sklopljenu priču tako i paratekstualne elemente: zahvale, posvetu, arhivu kustoski aranžiranih fotografija autorice Imrane Kapetanović, te sjajne i zastrašujuće fotografije u albumu naslovljenom “Bijeljina, 2024” autora Mitra Simikića koje u duploj ekspoziciji prenose jezivu mrlju realnosti koju živimo. Fotografije prošlosti su jasne; naša sadašnjost je zamućena, jeziva i razmrljana. Predmeti su preplavljeni željom. Odnos koji naratorica uspostavlja kroz predmete je visceralan – taktilan i olfaktoran –​ naratorica proba oficirski pojas koji ne može da obavije njen struk, toaletni pribor “još miriše”. Stoga u maničnosti pripovijedanja detektujem odbranu od jezive stvarnosti, a knjigu posmatram kao predmet koji mora da nosi i drži težinu prošlosti i sadašnjosti. Pripovijedanje stvara konstantnu zebnju da se ne iznevjere ni povjerenje onih (ljudi i predmeta) koji svjedoče kao ni sama priča. Između povjerenja i priče u epigrafu uvodi se tako procjep koji jeste, zapravo, pozicija pripovjedačice čije je neizgovoreno pitanje: iznevjeravam li sebe?

Promocija u Ateljeu Figure/Vanja Ćeimagić

Kod svjedočenja je bitan vremenski rascjep: kada svjedok može govoriti i kada se govor svjedoka može čuti. Almirova pogibija uvodi istorijski rez: ona je simptom koji jednoj zajednici nagovještava kakva će biti budućnost. Svjedočenja i sjećanja se u tom trenutku konfrontacije zajednice sa smrću i nisu mogla prenijeti. Međutim, danas kada “Knjiga o Almiru” postoji, ona kao predmet svjedoči integraciji ovih sjećanja, ali nam govori i o nedostatku kapaciteta da se integriše ono što se u jednom istorijskom trenutku dešavalo. U činu svjedočenja imamo ponavljanje iskustva gubitka. Uvid kojeg jedno takvo ponavljanje omogućava jeste da nam se oni koje volimo neće vratiti. Život koji preostaje nakon gubitka jeste život neispunjene nade o povratku onih koje smo izgubili. Međutim, u svjedočenju kao kolektivnom činu shvatamo da u tome nismo sami.

Knjiga uspostavlja specifičan odnos prema vlastitom imenu. Podsjetiće nas Nirman Moranjak Bamburać (tek ovo je vlastito ime koje stoji kao zalog prakse kritičkog čitanja!) u analizi ratnog pisma kako su vlastita imena kriptografski zapisi i “sušti preostatak destruktivnog rada hirurgijskih zahvata identitarnih procedura”. Almirovo ime je već na samim koricama uduplano: kao uduplani naslov knjige i kao ime na nadgrobnoj ploči. Ono što nije prikazano jesu table ulice nazvane Almirovim imenom i muzealizacija Almirovog imena kao svojevrsna krađa i manipulacija imenom u svrhu kreiranja herojske paradigme onih koji su Almirovu porodicu protjerali iz Bijeljine. Paralelno sa ovakvom krađom vlastitog imena postoji i druga vrsta orobljavanja od vlastitog imena kroz mimikriju i promjenu imena zarad preživljavanja. Ime Almira paralelno je sa imenom “Melihe Milice” – još jedno uduplavanje kao teret anonimnosti i usamljenosti. Odnos prema vlastitom imenu u knjizi ogoljava ekstraktivizam kroz vlastito ime koji etno-nacionalni projekti provode. Tako danas živimo u realnosti koja ovaj ekstraktivizam kroz vlastito ime svodi na anonimnost žrtve (oni koji su ubijeni i zakopani u masovnim grobnicama još čekaju da budu ujedinjeni sa svojim vlastitim imenom), anonimnost mimikrije imena (oni koji su bili primorani da promijene ime kako bi preživjeli), te anonimnost herojskog prisvajanja (oni koje su bez pristanka upisali u veliki narativ krvi i tla). Knjiga se ovakvoj anonimnosti upravo i suprotstavlja.

Majčinstvo i ljubav

Vrijedi ostaviti za kraj teksta dvije velike teme ove knjige. O majčinstvu kao temi u ovoj knjizi već je pisano, a i sama se autorica u nekim intervjuima referirala na ovu temu. Tokom promocije osvrnuo sam se na to da ne postoji epizoda u kojoj se ne spominje sin, ali da je isto tako fascinantno, skoro pa kontraintuitivno, izlaganje sina pričama i mjestima smrti. Međutim, kako je autorica primijetila, to su, istovremeno, i mjesta života. Tema majčinstva, međutim, za mene ima još jednu dimenziju, a to je matrilinearnost. Znakovito je da knjiga uspostavlja skoro pa mitsku dimenziju kroz likove Majke i Sestre – koje funkcionišu kao likovi i kao funkcije u srodstvu. Na samom početku knjige, naratorica se solidarno ženski upisuje u srodstvo kroz Majku i Sestru, ali kroz priču o partneru sa njima i spoznaje i upoznaje vlastitog partnera koji joj je enigma i kojeg ne može da “otključa”. Važno je zato da se naratorica vozi sa Majkom i Sestrom jer sam put postaje “neko čudno hodočašće na kojem ga najviše upoznajem i najbolje razumijevam baš onda kada ga nema pored mene”. Odsutnost partnera preduslov je za njegovo bolje upoznavanje. Ne možemo ovdje, a da se ne prisjetimo još jedne naše književne traumatske odustnosti muškarca koja za ženu završava tragično, bez ikakvog uspostavljanja ženske solidarnosti između majke, sestre i “ljubovce”. Knjiga kao da je vođena rekonstrukcijom lika Almira, ali, istovremeno, i zalogom ljubavi za “otključavanje” partnera, za omogućavanje prostora i vremena da partner progovori i tako razriješi enigmu vlastitog preživljavanja. Nije slučajno da kroz rekonstrukciju ljubavi Almira i Anđe knjiga može biti dovršena, a da može biti razriješena i enigma partnera. Ljubav je životvorna. Ili kako to u “Pohvali ljubavi” primjećuje Alain Badiou, “voljeti znači biti u čvrstoj vezi, iznad svake usamljenosti, sa svime na svijetu što može voljeti život”.