Ostvarenje “Priče o igračkama”: Najbolji treći nastavak svih vremena

Ne postoji u historiji kinematografije kvalitetniji i bolji treći nastavak nekog filma od CGI animiranog “Toy Sotry 3” (Priča o igračkama 3, 2010). Samu činjenicu potvrdio je i veliki Quentin Tarantino rekavši da je treći dio “Toy Storyja” naprosto savršeno finale priče (do tada) duge 15 godina.

Prvi i originalni film “Toy Story” pokazao se kao proročanski i polako najavio revoluciju u (kompjuterskoj) animaciji. Drugi dio, koji je bio neminovan nakon uspjeha prethodnika, trebao je da izađe direktno na video, ali John Lasseter, kreator, scenarista i reditelj, uvjerio je čelnike Disneyja da nastavak naprave za kino. Ono što je uslijedilo bilo je animirano ostvarenje “Toy Story 2”, drugi dio koji se našao u panteonu rijetkih holivudskih filmova - nastavaka boljih od originala.

Kako nadmašiti nenadmašivo? Trebalo je proći 11 godina da dočekamo u kinima treći dio “Priče o igračkama”, a piksarovci su od one sorte koji dobro znaju da umjetnost ne treba požurivati, te isporučuju (ono što je trebao biti) završni dio trilogije. Itekakve!

U prva dva filma promatrali smo borbu između igračaka Woodyja i Buzza za naklonost dječaka Andyja, tajnom svijetu igračaka koje ožive kada niko ne gleda, te njihovo savezništvo, drugarstvo i potragu nakon što Woody završi kod sakupljača igračaka čija je namjera da ga proda za skupe pare. Motivi prolaznosti vremena, istinskog zajedništva i prijateljstva, sve to je kucalo srcem i dušom, oživljenih CGI animacijom, koju niko u holivudskoj tvornici snova još nije uspio replicirati.

Filmovi poput ovog biseri su u animacijskoj ogrlici studija Pixar i predstavljaju nešto najbolje u tvornici snova. Digitalni lutkar Lee Unkrich koji je radio na prethodna dva dijela “Priče o igračkama” režirao je treći dio. Početak filma prikazuje Andyjevo odrastanje i igru sa igračkama koje su sada kada Andy odlazi na koledž osuđene na zaborav. Igrom slučaja će završiti u dječijem vrtiću Sunnyside u kojem glavnu riječ vodi Lotso, zli medo koji miriše na jagode (glas Neda Beattyja).

Mudar čovjek je rekao da ne postoje genijalni filmovi već samo takvi trenuci u filmovima, a “Toy Story 3” se može pohvaliti sa dva takva trenutka. Prvi je prikazivanje Lotsoa, kojeg je djevojčica Daisy zaboravila na izletu, kako viri na prozor njene sobe očekujući da će je naći uplakanu zbog gubitka voljene igračke, umjesto što je nalazi sretnu sa istim takvim medom u naručju. Dešava se upravo suprotna stvar jer Lotso ne može da plače zato što je plišana igračka, i u tom trenutku počinje da pada kiša na prozor dajući utisak da Lotso plače.

Drugi momenat je sami kraj filma u kojem je Andy konačno odrastao prepuštajući svoje igračke djevojčici Bonnie (glas Emily Hahn), a potom se još jednom, zadnji put, poigrao sa tim istim igračkama i Bonnie i shvatio da je pronašao dijete u sebi.

Ono što Lee Unkrich i ostali piksarovci dobro znaju i što dokazaju već godinama, jeste činjenica da se nešto nevjerovatno, poput stvaranja i prikazivanja duše, može kreirati pomoću kompjutera.