Ostale slike, potpisane: Mikulić

Viđao sam ga na ulici, visok, malo duže kose, živih očiju i široka lica, s brkovima, drukčiji, nije čovjek mogao da ga ne primijeti. Znao sam da je slikar, atelje mu preko puta kuće u kojoj sam stanovao.

Viđao sam i njegove slike na izložbama, manje akvarele i poneki portret. Ponekad bih vidio i neki od portreta koje je radio u stanu portretiranog. Nisam se čudio kada bih portret vidio obješen na zidu, nisam, jer portret pripada koliko slikaru toliko i njegovom modelu, jer je portret ima osobine privatnog, vrlo osobnog, pa mu je i mjesto u kući vlasnika tog lica. Mario Mikulić je izgleda ponajviše bio zauzet svojim “dnevnim poslom”, radio kao likovni urednik, ilustrator i karikaturist, od toga zarađivao kruh svoj nasušni i zato nije bio samo “profesionalni slikar”, a posebno nije bio od onih koji su na sav glas prisutni u javnosti kao neka vrsta lokalne veličine, nego je u svom daru bio samozatajan, skroman, nenametljiv.

Slike ulice

Upamtio sam odmah njegovo ime, ali nisam imao jasnu, cjelovitu predstavu o njegovom slikarstvu sve dok jednom ne dođoh u njegov atelje. Malo stojim, gledam okolo: s prozora pogled na ono što je Mario Mikulić slikao, preda mnom lica onih koja je slikao. U ateljeu slike sa motivima iz njegovog kraja (prošli dani u našim uspomenama postaju “mrtva priroda”, a u sjećanju uvijek ostaju živa slika), slike ulice koju je slikar iz ateljea gledao i u svojim pejzažima ponovo živio, naokolo puno portreta, lica onih koje je vidio i poznavao.

Rekao mi je da je s otoka Korčule, ja odmah dodao da je to postao otok filozofa, jer su se tamo dugo održavali skupovi filozofa, koji su i nazvani Korčulanskom ljetnom školom, on reče da zna, ali da je davno otud otišao, došao u Sarajevo, tu se školovao, tu radio, tu život proveo. U Sarajevu svoje i sebe ostvario. Onda mi predloži da sjednem, iako sam došao drugim poslom, on bi da napravi moj portret, neće to trajati dugo.

Poslije mi je jedan od tri portreta, koliko ih je napravio za manje od pola sata, poklonio, drugu skicu sam vidio na Franjevačkoj teologiji, ali oba u ratu nestadoše. Znam sam da je onaj treći, najveći, najbolji završio u Muzeju Like u Gospiću, znao sam to jer mi je Mario dao katalog u kojem je bila i reprodukcija moga portreta, ne znam je li sada tamo izložen ili je pohranjen u depo, ali sigurno postoji.

Danas svaki upućen u slikarstvo navodi ime Marija Mikulića kao ime ponajboljeg portretiste koji je stvarao u našim, bosanskim krajevima. A takav renome je stekao jer nije naprosto “vjerno prenosio” likove portretiranih, nego je svako portretiran lice doživljavao, prodirao u lik i reprezentirao ono što je slikanu osobu karakteriziralo. Mario mi je rekao da je htio napraviti “apsolutni portret”, naslikati ono što je Lice. Zato je prošao veliki put, naslikao mnoge znane i neznane, najčešće svoje prijatelje, kolege i poznanike iz Sarajeva, a u svakom licu tražio ono što je specifično, karakteristično te osobe i što je lice svake osobe.

Autoportret

Možda se to najviše osjeća u jednom od njegovih autoportreta, nastalom 1974. godine, u kojem je njegovo lice disperzivno, gotovo eterično, kao slika potpuno dovršeno, a ipak je i kao dovršen rad ta slika ostala naznaka, nagovještaj što još može biti: taj autoportret je trebao biti i jest to lice, slikar sam, ali je u tom prikazivanju osobnog slikar izmakao stiliziranom realizmu kojem je bio sklon i stvori podlogu za sva moguća lica, za ono što može i što jest Lice.

Raduje me da su mnogi od tih portreta sada okupljeni u monografiji o životu i djelu Marija Mikulića. Kada čovjek danas gleda neku retrospektivu Mikulićevih slika, onda vidi jedan grad kakav više nije, gleda one koji više nisu i vidi ono što je bilo, one koji su bili. Ostale slike, potpisane: Mikulić.

(2023)