Opatijski đir: Zoran Šimunović podsjeća da smo svi optimisti
Selfi sa autorom /LUIGI OPATIJA/David K.
Oproštaj od ljeta u velikom stilu. Umjetnički paviljon „Juraj Šporer u Opatiji promovira izložbu akademskog slikara Zorana Šimunovića (Nuštar, 1984) iz Osijeka pod nazivom “Vrtovi ružičastih snova”.
Na izložbi koja ostaje otvorena do 28. ovog mjeseca pokazano je 12 ulja na platnu velikih formata i 5 digitalnih kolaža tzv. light-boxova.
Nezaboravni profesor
Uzbudljiva priča. Slikar živi i stvara u Osijeku, radi kao kustos u Gradskom muzeju Vinkovci, gdje vodi Galeriju Slavka Kopača. Diplomira 2013. na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu u Bosni i Hercegovini u klasi proslavljenog Antuna Borisa Švaljeka.
U Opatiji se održava impresivna 28. samostalna izložba ovog autora. Iza sebe ima hrpu skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a djela mu se nalaze u javnim zbirkama 7 hrvatskih muzeja. Mnogi zavole ove radove na prvi pogled. Mnogi će ih sigurno voljeti. To su radovi koji pozivaju na razmišljanje, nude perspektivu. Energiju i vječnu nadu.
“Stvarno umjetnik koji obećava, koji je već sad zauzeo stabilnu poziciju, ali od njega možemo očekvati i daljnji razvoj”, analizira za Oslobođenje kustosica izložbe Nataša Ivančević. Ravnateljica Hrvatskog muzeja turizma u Opatiji, čiji je dislocirani dio atraktivni Umjetnički paviljon „Šporer” na super morskoj lokaciji, zanimljivu izložbu i još zanimljivijeg slikara gđa Nataša snažno komplimentira.
Nataša Ivančević /LUIGI OPATIJA/David K.
Ističe da razvija vlastiti i autonomni likovni izraz potpuno izvan, kako kaže, kulturnih centara moći. “Možda je baš i zahvaljujući tome uspio razviti likovnu poetiku gdje istražuje svoje unutarnje osjećaje, emotivna stanja i stvara bez diktata trendova i očekivanja, to je nešto što mu daje odeređenu slobodu i to se vidi na njegovim slikama od boja do odabira motiva.” Govori o izrazitoj zaigranosti i pozitivnoj energiji koja dominira. “Publika jako dobro reagira na njegove slike”, naglašava.
Posebno napominje: “Veoma je dobro i tržišno pozicioniran, što je rijetkost za hrvatske umjetnike mlađe srednje generacije.” Ispričala mi je da Šimunovića poznaje dugi niz godina, a upoznala ga je kao uspješnog kustosa Gradskog muzeja Vukovar, sada muzealca u Vinkovcima. Paralelno, u Osijeku gdje živi preuredio je tavan u atelje u kojem slika. Prepoznatljiv je po tehnici ulja na platnu koja je vrlo zahtjevna. Traži strpljenje, ali i tehničku vještinu.
“Neke slike radi mjesecima. To sve izgleda jako prštavo, sve puno boja, vrlo efektno, ali iza toga stoji vrlo intenzivan rad”, zaključuje gđa Nataša. Sve će vam slikar i sam reći o svom optimizmu, jako zahvalan sugovornik, kaže mi kustosica. Pa znamo. Zoran Šimunović je prije godinu govorio samo za čitatelje subotnjeg dodatka Oslobođenja Pogledi, tada u svojstvu muzealca iz Vinkovaca. Kako tada, tako i sada šarmira.
Sada u povodu opatijske izložbe, odmah startam s pitanjem o optimizmu kojim uvijek objašnjava svoje radove. Kako, zašto? “Ja kao umjetnik želim sebi učiniti svijet ljepšim mjestom, onda kada ga već takvim činim sebi, želim i promatračima mojih djela učiniti svijet ljepšim mjestom, i zbog toga je ta pozitiva, i taj optimizam i zbog toga su na slikama vrtovi, igračke... sve ono što u vama ne pobuđuje ništa loše, samo lijepe emocije”, kaže Šimunović.
Podsjećate nas da smo optimisti ustvari? – pitam dalje. Slikar odgovara: Definitivno! “Kod mene nema ni jedan posto pesimizma, kod mene ne postoji riječ pesimizam uopće, ni osobno, niti slikarski.” Kaže da je već nakon završetka studija započeo ciklus koji se zove “Odrastanje”. “Kada se vraćaš unazad, imaš ona lijepa sjećanja na lijepe stvari koje te okružuju, to je nositelj cijelog mog slikarstva, vezan za pozitivne stvari koje nas okružuju, koje promatrate i birate da svijet gledate kroz lijepe oči.”
Nisu to samo ružičasti vrtovi snova. Doslovno mi kaže: “Svijet gledam kroz ružičaste oči.” To je svjesna odluka. Idemo potom u spiki do Širokog Brijega. Može li podijeliti sjećanja na svog slavnog profesora na tamošnjoj Likovnoj akademiji Antuna Borisa Švaljeka? Da se svi zajedno sjetimo ovog velikog umjetnika koji zauvijek povezuje Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
“Profa i ja smo imali stvarno posebnu vezu, kroz studij smo gajili divan odnos, još sam ja u međuvremenu vjenčani kum njegovom sinu Josipu, tako da smo se mi i okumili”, kaže Šimunović. Govori o Švaljekovom vedrom duhu i kako ga prenosi na svoje studente. Uvjeren je da taj vedri duh i danas nastavlja živjeti u studentima koje je ovaj veliki umjetnik i profesor odgojio.
"Odrastanje 19", 2023./DOMAGOJ TOPIĆ
“Evo, sad kad se sjetim... Švaljek je bio čovjek vedrog duha. Kad provodite puno vremena zajedno i vi poprimite neke osobine svog profesora koji vas je vodio kroz te silne godine studiranja. Mi smo stvarno provodili puno vremena zajedno, ne samo unutar nego i izvan Akademije. On je volio sudente i volio je jako kuhati, i sve nas, svoje studente koji smo bili uz njega - nahraniti. Bio je dobar organizator, da izađemo van na teren, da promatramo prostor oko sebe, da svijet promatramo i da ga slikamo. I da on nama kuha”, sjeća se.
Kaže da je to razdoblje koje mu se više nikada u životu neće ponoviti. Nezaboravni slikar Švaljek ostavio je veliki dojam na sve one koji su bili oko njega i koji su ga poznavali, ističe o profesoru koji mu je otkrivao tajne umjetnosti. Na Akademiju dolazi nakon kratkotrajne epizode studija agronomije. “U svim intervjuima kažem: ja sam dijete sa sela, dolazim s traktora i sa njive. Napustio sam studij agronomije, moja supruga je zapravo bila okidač i usmjerila me u svijet umjetnosti. To se izrodilo tek u mojoj 21. godini, ne bavim se umjetnošću cijeli život, nisam ni mislio da ću otići u tom smjeru”, iskreno će.
O uspješnoj umjetničkoj karijeri ima svoju teoriju: “Prvo je da morate biti, kao u svakom poslu, čovjek od riječi, i da ste izrazito pedantni u svom poslu, a danas je svijet na dlanu, dostupne su vam sve informacije jednim klikom na mobitel. Smatram da možete stvarati iz bilo kojeg kuta svijeta. S druge strane, isto smatram da je puno svježija, autentičnija umjetnost autora koji dolaze iz ruralnih sredina”, kaže Šimunović.
Pojašnjava i zašto: “Kada ste umjetnik u velikim gradovima i urbanim centrima puno toga promatrate, onda ste možda dosta i slični umjetnicima kojima ste okruženi, teško je tu biti autentičan. I povijest kaže da su umjetnici koji dolaze iz malih sredina ostavili puno veći trag i dojam onim što stvaraju, jer su to male neiskvarene duše, znate kako to ide. Ja dolazim iz malog mjesta, iz Nuštra kod Vinkovaca, ja sam dijete sa sela, dijete sa njive koje je od jutra do večeri vrijeme provodilo u traktoru.”
Uskoro u Zagrebu
Nije ni sanjao da će se zaposliti kao muzealac. Šimunovićeva životna i umjetnička priča bavi se i pitanjem što znači biti svoj. “Rekli su mi na otvorenju izložbe da ne poznaju nikoga tko je kustos i tko je istodobno uspio napraviti takvu slikarsku karijeru. Ali to je jako srodno, jedno i drugo se nadovezuju. Kad ste umjetnik, boemski ste nastrojeni, dok muzejski posao, kada kreirate novu likovnu scenu i stvarate novu kulturnu bazu, zahtijeva odgovornost i disciplinu. Shvatiš kako funkcionira sustav svih muzeja, a i umjetnici svi funkcioniraju jednako, svi žive u oblacima, ta poveznica je mene smirila”, kaže slikar.
Pitam što trenutno radi, da li se nakon uspjeha u Opatiji možda odmara na lovorikama? Šimunović otkriva: nikad se ne odmara na lovorikama. “Ja vam stalno radim, provodim jako puno vremena u svom ateljeu slikajući. Pripremam samostalnu izložbu koja se otvara početkom 11. mjeseca ove godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu. To možete sigurno napisati”, kaže za ovu ekskluzivu.
