O predstavi “Carmina Burana” u režiji Kokana Mladenovića: Ne proživjeti život besciljno, pronaći neki smisao u njemu

“O, Fortuno, kao mjesec stalno se mijenjaš, uvijek jačaš i bez sjaja/gnusan život sad nadvladavaš i onda blagost kao raskoš biraš/oskudica, a i moć rastopi ih kao led...” Uvodni su to stihovi pjesama o sreći i sudbini ljudskoj, jednog od segmenata čuvene, najveće srednjovjekovne zbirke pjesama pod zajedničkim nazivom “Carmina Burana”, najpoznatije po istoimenoj kantati Carla Orffa iz 1937. godine.

Kritika pohlepe i gramzivosti

No, Orff iz te zbirke uzima samo mali dio, tek desetinu pjesama – Carmina Burana, “Buranske pjesme”, odnosno “Pjesme iz Beuerna”. Naime, rukopisna je zbirka 228 srednjovjekovnih pjesama, uglavnom na latinskom, ali i manjim dijelom na srednjovisokonjemačkom i frankoprovansalskom jeziku.  Kako nas upoznaje Hrvatska enciklopedija, autori su školnici-lutalice, golijardi, s područja Škotske, Engleske, Francuske, Okcitanije, Aragona, Kastilje i Svetoga Rimskog Carstva koji su stvarali tokom XI i XII stoljeća, u ozračju križarskih ratova, pa mu ta raznorodnost autora, iz današnje perspektive, daje i jedan internacionalni, nadasve europski štih.

Živimo li novi srednji vijek?/Samir Cerić Kovačević

Sam rukopis “Codex Buranius” sastavila su trojica samostanskih pisara na krajnjem jugu njemačkog govornog područja između 1225. i 1230. godine. Zlatko Šešelj, jedan od prevoditelja nekih od pjesama tog doba, navodi da se o toj iznimnoj zbirci ništa nije znalo do početka XIX stoljeća, a danas je pohranjena u Bavarskoj državnoj knjižnici u Münchenu. Pridjev “Burana” potječe od imena gornjobavarskog samostana Benediktbeuerna u kojem je taj uvezani kodeks rukopisa 1803. godine pronađen.

Ta zbirka od 228 poetskih sastava, naglašava Šešelj: “...zapravo skriva jedno nevjerojatno literarno blago iznimnog nadahnuća i ljepote koja nam je omogućila sasvim drugačiji pogled u mračni srednji vijek...” Ova dugo vremena zaboravljena, "opasna" knjiga obično se dijeli u nekoliko tematskih cjelina: satirične pjesme, ljubavne pjesme, napitnice i prikazanja. Točnije, 55 pjesama vezano je uz temu morala i sprdnje, 131 spada u korpus ljubavne poezije, 40 pjesama je za zabavu u društvu uz čašicu i igranje a tu su i dva poduža duhovna teatralna komada te pjesme za žalovanje mrtvih.

Mnoge teme se ponavljaju: prije svega, to je kritika pohlepe i gramzivosti unutar Crkve i simonije (kupnje ili prodaje crkvenih službi, beneficija, sakramenata ili duhovnih stvari za novac, dakle, uopće trgovina duhovnim dobrima tada vrlo raširena pod okriljem Crkve). Pa se o tomu u Carmini Burani kaže: “Ruka koja pruža dar sveca upropašćuje / ...kad se novac obrće, nestaje tad pravednost/novac kad progovori pravdi, tad se gubi trag / ...Jao, poštenje nestaje, mrtvo je/laž istinu prodaje, laž nam je sudbina...”

Tu su sabrane i lamentacije u stilu naricaljki o padu i usponu ljudske sudbine – “...Sudbina grdna i prazna kruži kao točak zlonamjeran/blagostanje je uzaludno i stalno slabi potamnjeno i zatrto...” U zbirci ćete naići i na himne slavljenja proljeća, ali i stihove koji oponašaju neke Ovidijeve pjesme, osobito njegove erotske elegije.

Igra i radoznalost/Samir Cerić Kovačević

Kokana Mladenovića, redatelja i suautora tekstova (uz Karlu Leko i Dubravka Mihanovića koji su i dramaturzi), zanima, prije svega, kako tu pjesničku zbirku, odnosno teme kojima se ona bavi u svom dobu, dakle, u srednjem vijeku, doživjeti danas, u XXI stoljeću, gdje su poveznice, dodirne točke, da li smo i koliko se odmakli od tih tema ili su one neuništive, otporne na utjecaj vremena što je prohujalo tokom tih osam stoljeća.

Pa kaže: “...U jednom od tih tekstova navodi se da 80 feudalaca drži naš svijet pod svojom nogom, dok Crkva odlučuje što je istina, a što nije, u što možemo vjerovati i što smijemo da znamo. A to tako neoprostivo liči na vrijeme u kojemu mi živimo gdje postoje samo doktrine, novac i moć, konkretno vojna, oružana moć, besramno bogatstvo 80 ljudi i dominacija Crkve. Mi sa sjajnim Gavellinim ansamblom filtriramo taj materijal i prepoznajemo u njemu teme našega doba milijardera, novog feudalizma ili, kako kaže Janus Varufakis, tehnofeudalizma, dakle, besramno bogatstvo nekolicine ljudi koji odlučuju o cijelom svijetu, vjerski ratovi, religijske pobune itd... a onda ih konvertiramo u srednji vijek... I to jako liči na ovu trumpizaciju ili putinizaciju svijeta.”

Naravno, kao i u svojim drugim predstavama, teatar je za Kokana Mladenovića uvijek čin borbe i pobune, uvijek kritički glas borbe za vlastitu slobodu. “...Mi se kroz čitavu predstavu pitamo kako je moguće da smo do te mjere uništili svijet u kojem živimo, koji je zamišljen puno boljim od njegova sadašnjeg oblika. Također propitujemo kako je moguće da smo pristali da je ovaj neoliberalni fašizam, kojemu svjedočimo i kojemu se prilagođavamo, konačni oblik uređenja svijeta...”

To da smo uništili i same pretpostavke nekog čovjeku dostojnijeg života uviđa na kraju predstave i sam Tvorac, Bog koji se spušta sa svojih visina i komentira: “A bilo je igre, radoznalosti zbog mogućnosti da nešto postoji umjesto ničega.”

Pronaći smisao

Svita na zemlji – kralj, kraljica, vitez, djeva u bijelom, biskup, seljani, luda, Isus Sin Božji, neizostavni Zmaj, lukavi Vrag i neizbježna Smrt, vrlo koherentan nastup glumačkog ansambla Gavelle: Ksenija Pajić, Bojana Gregorić Vejzović, Tena Nemet Brankov, Antonija Stanišić Šperanda, Sven Šestak, Hrvoje Klobučar, Matija Gašpari, Kristijan Petelin i drugi, taj glas srednjega vijeka, te začudne pjesme o jednom dobu za koje smo mislili da je odavno iza nas, a ipak se danas u njemu prepoznajemo, donose sa punim angažmanom.

Teatar kao čin borbe i pobune/Samir Cerić Kovačević

Pozornicom dominira kockasta konstrukcija koja se može otvoriti i pokazati svoju unutrašnjost, glumačka je to scena i garderoba putujućih histriona smještena na pokretna kola (scenografija Irena Kraljić). Šareni kostimi primjereni pučkim glumcima djelo su kostimografkinje Marite Ćopo, a kompozitorica je Irena Popović Dragović.

U jednoj od pjesama Carmine Burane možemo pronaći i ove stihove: “...Ako pravo misliti želiš, život nije besciljno proživjeti/što puk neuk smije/tko će tako živjeti, to baš život nije...” Gavellina predstava u režiji Kokana Mladenovića gradi se na toj ideji – ne proživjeti život besciljno, pronaći neki smisao u njemu.