O knjizi "Dnevnici lakih prostora" Nedžada Ibrahimovića: Glavni junak izlazi iz teksta

Nedžad Ibrahimović: “Dnevnici lakih prostora”, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva: Podgorica, 2024.

S početka ovog lakog prostora papira može se postaviti jedno važno pitanje koje proganja ne samo autore/ice nego i čitatelje/ice: kakva je korist od književnosti ako ne daje snagu da se promijeni svijet u nama i oko nas? Neki bi kazali da je pitanje previše uopćeno, da na njega ne postoji odgovor, da je uzaludno tragati... Ono što nam ostaje jeste stvarati nove svjetove posredstvom književnosti (ovo tek zvuči nevjerovatno!) ili samo ostati na užitku čitanja. E, tu i jeste odgovor na ovo pitanje. Fokus je na čitanju.

Promjene, uznesenje i pad

Postoje knjige koje su napisane samo zabave radi (i autora/ice i čitatelja/ice), ali ništa u tebi/nama ne mijenjaju i nemaju dubljih slojeva teksta. Čim je zatvorimo, zaboravimo šta smo pročitali. S druge strane, postoje knjige koje te navode da sumnjaš, koje ti daju nadu, proširuju svijet, svjetonazore, navode na nove ideje... i pripremaju nas za promjene, uznesenja, ali i pad. Tako su neke knjige suštinski važne, oblikuju nas, otvaraju brojne mogućnosti, učimo iz njih, raspravljamo s njima, knjige koje nas proganjaju i ne daju nam mira. Upravo takva je nova knjiga Nedžada Ibrahimovića “Dnevnici lakih prostora”, knjiga s kojom razgovaramo, knjiga koja nas prati, proganja, suočava sa svijetom, najviše sa sobom i važnim temama, u njen tekst gledamo kao u ogledalo. Tu knjigu ostavljamo (nerijetko i bacamo od sebe od straha pred istinom), pa joj se iznova vraćamo, knjiga je to s kojom se ne slažemo, a nekad i slažemo, koju volimo i ne volimo, ali niti ona nas niti mi nju ne ostavljamo na miru. To je knjiga koja uzrokuje niz reakcija i kod njenog autora, pisca kao protagoniste, ali i kod onih koji je čitaju. Ako čitatelj/ica traga za pričom koja ima klasičnu formu početka, kulminacije i završetka, ovdje to neće pronaći, jer je u slučaju knjige dnevnika važniji podtekst.

Knjiga je ovo slojevitog i kompleksnog psihološkog putovanja u dubinu odnosa sa sobom, svojevrsna ispovijest, seansa (u kojoj je čitatelj psihoterapeut) i na koncu, knjiga je ovo o nama, o načinu na koji percipiramo sebe, jedni druge i svijet u kojem živimo. U ovoj knjizi mnogo su važniji unutarnji doživljaji, opažanja, spoznaja svega u sebi i oko sebe, dok radnja ne postoji, ovo su kratke bilješke o nekim od najznačajnijih tema koje život čine smislenim. Sve je u Dnevnicima iz autora, iz stvarnog svijeta, a zapisano u formi teksta, rasprave, eseja, poezije, proze, kritike, odnosno svijet se ovdje transformira u književni diskurs.

Profesor teorije književnosti i filma, kritičar, esejista, istraživač, ali iznad svega pisac Nedžad Ibrahimović na regionalnoj književnoj sceni prepoznatljiv je kao autentičan stvaralac koji istražuje i pomjera granice književnog (ali i teorijskog) teksta, odnosno pristupa tekstu. Eksperimentiše sa formom, nerijetko briše granice postavljene književnim normama, u svoj rad postavlja čovjeka - pisca i zanima ga šta se s njim dešava danas, kako sredina, kako društvo, društveni fenomeni, kako obične stvari i ljudi utiču na njega i/ili kako on utiče na njih. O reakciji pisca na (ne)stvarni svijet, o pomjeranju granica, izlasku glavnog junaka iz teksta, bilješkama u neklasičnoj formi dnevnika Nedžad Ibrahimović otvara “lake prostore” i u njih upisuje dane pisca, vremena i kulturno-književnih fenomena. “Dnevnici lakih prostora” su duboko lično, dirljivo, istraživanje života i umjetnosti, književnosti prije svega, propitivanje svrhe i smisla pisanja, čitanja, oblikovanja kulturno-književnog svijeta. Pokretač pisanja u ovom slučaju, ako bismo tako mogli govorili, jeste sjećanje na ljude, pročitane knjige, pogledane filmove, preživljene događaje, na ljubavi koje su bile i prošle, na odnos sin-majka-otac (na što nailazimo i u prethodnim Nedžadovim knjigama) i iz tog najčešće destruktivnog trougla čini se da je nemoguće izaći. Prisutni su i opisani trenuci nostalgije, ponekad i kajanja, ali ne kao “progonjenosti” krivicom, nego propitivanja sebe i svojih postupaka na jedan veoma domišljat, lucidan i nadasve duhovit način, a zatim i pomirenja sa sobom i svijetom oko sebe.

Knjiga Nedžad Ibrahimovića "Dnevnici lakih prostora"/

U ovoj knjizi riječ je o piscu koji govori o prošlosti, ali jednakim žarom i o sadašnjosti i stanju bića u svijetu koji se neprestano mijenja na makro i mikrorazini, i pokazatelja da se promjene ni unutar sebe ni u svijetu ne mogu kontrolirati ni zaustaviti. Knjigom se kazuje o krhkosti ljudske egzistencije, suočavanja sa završetkom odnosa: književnih, poslovnih, prijateljskih, porodičnih, završetkom ljubavi, sreće, i važnije postavljanje pitanja što je sreća, sloboda... ko ih određuje?. Ibrahimović ovdje nagovještava određene društvene i književne fenomene, promišlja o “gorućim” problemima (najčešće) književnog svijeta u kojem postoji autor-pisac knjige i raskrinkava šta se krije iza “sjaja Hollywooda” umjetničkog svijeta. Nedžad Ibrahimović u dnevnike upliće i svoje ranije objavljene knjige citiranjem određenih dijelova i “raspravama” s likovima i njihovim postupcima, donošenjem “najdražih” pjesama kako svojih tako i drugih pjesnika/inja, otvarajući intertekstualni dijalog sa svojim prethodnicima i savremenicima, uplićući i književnu teoriju koju na taj način čini bliskom širem čitateljskom krugu (npr. kroz mlinara koji se pojavljuje u knjizi “Mlinarov san: Kako tumačiti savremenu poeziju”).

Niz je u dnevnicima pitanja i odgovora, kao i nekazanih, neiznesenih emocija i emocionalnih (ljubavnih i porodičnih) lomova koji nikad nisu zacijelili. U prvom planu su rezovi životnih trenutaka protagoniste, autora, pisca, sve to u jednom, koji je pun aktuelne svakidašnje problematike i kompliciranih odnosa koji rezultiraju određenim psihičkim stanjima, na koncu i fizičkom bolešću. Knjiga je ovo u kojoj se “vrijeme iz života preselilo u tekst i skrasilo u njemu - u njegovu uzastopnost. U tekst se postepeno preselio i život ljudi”. (Ibrahimović 2024: 9) Kroz šest naslova koji čine cjelinu “Kuća je tamo gdje boli”, “Stvorovi u tapetama”, “Sakaremba”, “Čisanje”, “Knjiga snimanja” i “Želja” otvara se dijalog u monologu. Nudeći s početka teksta utopističku viziju savršenog svijeta samo da bismo se pokrenuli da takav svijet zamislimo, jer zašto ne bi bio moguć i zašto se njime ne bi mogli popuniti laki prostori. Od prvog dijela knjige koji govori o roditeljima, majci i njenoj sveprisutnosti u odsutnosti, raspadu primarne i gradnji sekundarne porodice, do drugog poglavlja u kojem se sa porodice prelazi na pojedinca, govori se o bolesti, bolu, strahu/ovima, ljekarima, pacijentima, grobljima, pogledu s bolničkog prozora, jer “ništa tako suštinski i tako temeljito ne potvrđuje čovjekovu individualnost, njegovo pojedinačno putovanje, kao misao o prolaznosti svega. (...) Kao da drugi ljudi ne umiru, pisac iz nekog razloga vjeruje da će samo on umrijeti i da će ga svijet i ljudi na kraju izdati, prevariti, iz ruku ispustiti - spustiti.” (Ibrahimović 2024: 42)

Zatim slijede zanimljive teme ili barem one zanimljivije široj čitateljskoj publici, to su teme ljubavi i pisanja. Ni o jednoj temi se nije toliko i na tako različite načine govorilo kako u životu, tako i u književnosti kao o ljubavi. Diskutovalo se, osporavalo, argumentiralo, pokušavalo se definirati ljubav koja je pored teme smrti jedna od opsesivnih tema književnosti. Nije toliko važna ljubav kao pojam (ma šta pod njim podrazumijevali) koliko je važan odnos dvoje ljudi, ali ne prema drugom, nego prema sebi, jer samo u odnosu s drugim mi stičemo svijest o sebi i to je upravo ono što odnos čini (ne)podnošljivim.

“Ljubav je precijenjena. To je kratkotrajno stanje, to su hormoni i elektronske oluje u korteksu i amigdali, dok je voljenje potcijenjeno. Ono je nešto sasvim drugo, to je dugotrajna akcija, ono se planira i sprovodi u najširem kontekstu. Kad smo kod poređenja, voljenje je, na primjer, slično velikom tekstu, dok je ljubav samo jedno književno djelo.” (Ibrahimović 2024: 51)

Istina o društvu

Posebno je zanimljiv dio naslovljen “Čisanje”, koji podrazumijeva “proces kojim se čitanje pretvara u pisanje”. (Ibrahimović 2024: 73) Govori se ovdje i otvaraju se mnogo važne teme kao što je pitanje čovjeka i njegova (najčešće psihička) stanja, pitanje pisca, status umjetnika, mnogo se govori o umjetnosti (posebno film i književnost), ali i o funkcioniranju tog (polu)svijeta, govori se o književnim nagradama, književnom nepotizmu, lobijima... svašta saznajemo o jednom svijetu koji skoro pa nalikuje kriminalnom miljeu gdje sve funkcionira na razmjeni (književnih) dobara.

“Kako lobiji kontrolišu književno tržište? Nikako. Tamo gdje postoji književno tržište oni su nevažni. A kako kontrolišu književno netržište? Čitaju se međusobno ili, bolje rečeno, ne čitaju se uopšte. Funkcionišu po principu epske zajednice u kojoj je kontekst unaprijed dat, a vrijednosti odranije usvojene, svima poznate i samorazumljive. Zbog toga se jedan lobi često može prepoznati po stilu i jeziku kojim se njegovi članovi koriste, po ključnim riječima, frazemima i ideologemima.” (Ibrahimović 2024: 123)

Prikaz života kroz dnevnike lakih prostora, prikaz stvarnosti kroz tekst, zapravo je putovanje autora u intimni prostor koji je ovdje sama književnost. Nedžad Ibrahimović knjigom pokazuje na koji način majstorski zamagljuje liniju između dnevnika, autofikcije i fikcije. Ne zna čitatelj/ica, a možda ponekad ni sam autor šta je stvarno, šta je manje stvarno, magnoveno, dobro smišljena šala ili istina o društvu. “Dnevnici lakih prostora” jeste knjiga koja je mnogo više od dnevnika, čak s dnevnicima kao književnim žanrom ima jako malo zajedničkog, ovo je ispisivanje onog međuprostora između života i smrti. Taj međuprostor je sama riječ, a s riječima uvijek moraš biti oprezan. Priča je ovo o životu pisca, oca, ljubavnika, kritičara, profesora, prijatelja, gledatelja i čitatelja, priča je ovo o moći umjetnosti da održava život, da ga mijenja, da ga čini smislenim i da tekst, knjiga, riječ, dnevnik nas, čitatelje, transformiše.