O filmu “My Old Ass”: Budućnost je neizvjesna, uživajte

Zbog čega ljudi vole i gledaju filmove? Neko preferira samo akcioni žanr, drugima je opet gušt pogledati kakvu dobru dramu ili (romantičnu) komediju, dok jedni svoje vrijeme striktno ostavljaju za danas standardne stripovske storije, blockbustere iz Marvela i(li) DC-ja.

Opet, mnogi pohode hramove sedme umjetnosti samo da bi pogledali najnovije Marvelovo superherojsko čedo, a za ostale žanrove (da ih pogledaju u kinu) baš i nemaju simpatija. Svakako, šarenilo takvih filmova, specijalnih efekata i višemilionskog CGI-ja samo za sebe govori, te je zaista uživanje (ako je to opet vaša šoljica čaja) posmatrati sve to na kinoplatnu uljuljkani u udobnom sjedištu sa najboljim mogućim zvučnim sistemom.

Ali, ima i onih filmofila kojima je kino drugi dom, te nisu izbirljivi pri odabiru žanrova i pogledaće sve što stignu u kinu. Povremeno se desi da dotični film koji se očekivao ne dođe u kinodvorane, a povremeno iz sasvim drugih izvora saznate za određeni naslov. Upravo takav slučaj je bio sa filmom “My Old Ass” (2024), za koji je potpisnik ovih redova saznao iz recenzije kolege Marka Njegića iz Slobodne Dalmacije.

Još dok je izlazio filmski magazin Hollywood, a to je bilo u davna vremena sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, pa sve do početaka 2000-ih, Njegićevi tekstovi su bili (u to vrijeme nije bilo brzog - ikakvog - interneta) nepresušan izvor informacija, te je potpisnik ovih redaka za cilj imao “da kada poraste, piše tekstove poput Njegićevih”.

Kolega Njegić je u svom tekstu o filmu “My Old Ass”, naslovljenom “Odrastanje u vremeplovu”, opisao ostvarenje ovjekovječeno onim opreznim momentima u odrastanju gej-djevojke Elliott (Maisy Stella), koja je tek napunila 18. i sa dvije najbolje prijateljice provodi veče rođendana u šumi konzumirajući halucinogene gljive. Nakon što proba čaj napravljen od pomenutih gljiva, pored nje se stvori njeno 39-godišnje-ja (Aubrey Plaza), te je počne usmjeravati kako da provede preostalo vrijeme u kući i na farmi brusnica svojih roditelja sa dvojicom mlađe braće, prije nego ode u Toronto na koledž.

Njeno 39-godišnje-ja joj striktno naglasi da se kloni dečka sa imenom Chad (Percy Hynes White) i upiše joj svoj broj u mobitel pod imenom “My Old Ass”. U narednim danima 18-godišnja Elliott preko poruka i mobitela razgovara sa svojim 39-godišnjim-ja, sve do momenta kada se konverzacija prekine i mlada Elliott ostane prepuštena sama sebi.

Rediteljica i scenaristica Megan Park na zanimljiv način je strukturirala scenarij dobijajući od svojih glumaca prefinjene performanse praktično predstavljajući likove sa svim njihovim malim i velikim nedostacima. Mnogo je priča o odrastanju, ali isto toliko ih je puno formulaičnih i neinventivnih, dok Park prikazuje na zaista autentičan način borbu mlade Elliott sa svojom seksualnošću, te naposljetku i njenu promjenu i prihvatanje situacije kakva ju je snašla.

Dok ispituje svoju 39-godišnju-ja, jasno vam je da polako i sigurno uspijeva da je ubijedi da neće sve ispasti tako teško i crno. Da je budućnost neizvjesna i da treba uživati u prezentu.