Niko neće bol, a bljeskovi ne dolaze kad im se nadaš

Nije da bez upitnika nema pitanja, al’ ovako napisano kao da otkriva da znam odgovor; Moja mati nije znala kad je Dosta. Iz dana u dan je dubila svojim rukama rupu koja joj je dodijeljena, na koju je pristala, da bi na kraju, tek, zaspala. Nije bilo vremena za oproštaj, za bilo šta.

Stari joj je nesebično pomagao. Ni on nije znao za Dosta. Na kraju je i on zaspao. Istina, tri dana je sanjao dok mu nije otkazalo sve što ima za otkazati, dok više nije mogao kopati.

Ili mu je dosadilo sanjati?

Tri dana je malo da nekome poželiš sretan put.

Novi sloj dubine

Za života su imali dovoljno manjka svjetlosti da, ako nisu znali, kako su mogli pretpostaviti da ih bljesak nigdje neće dočekati, barem kao onaj kad je komad Kaćuše staroj odvalio komad lista lijeve noge, ili kad su mi ćaći objasnili kako su mu oprošteni dani dok je nosio uniformu u startu propale naci tvorevine u dobi od devet godina, ili onoga dana kad su mene iznijeli iz porodilišta. Bol i bljesak idu zajedno.

Niko neće bol, a bljeskovi ne dolaze kad im se nadaš, a i kad dođu - nije to To.

To što je svaki novi sloj njihove dubine bio sve ugodniji i topliji za živjeti, neka je druga stvar. To što sam se osjećao sigurno, samo je moja stvar, ali nije to To. Pri ostavinskim raspravama se ne raspravlja o tom i takvom naslijeđu, nema govora o rupi, ne spominje se Dosta, a emocije nisu dozvoljene, tek ljudi nema.

Moje Dosta sam rekao davno da mi to spada u prva sjećanja. Smjestilo se između vađenja mliječnog zuba i prvog loma obje kosti desne podlaktice. Ništa nakon tog prvog Dosta se nije promijenilo. Bio sam upozoren kako se to ne radi, ako ništa, onda dok te čuju i slušaju i nastavili bi kopat.

Svako moje slijedeće Dosta, a bilo ih je, nije bilo ništa drugo nego objašnjenje kako ne trebam biti zadovoljan poklonjenim međuVremenom i međuProstorom. Nisu računali na moje, kako će računati na mene?

Jasno, pitanje podrazumijevaju upitnik, al’ ovako napisano kao da otkriva da znam odgovor, a?

Na ko zna kojem Dosta sam vidio kako svi oko mene ne mogu dohvatiti o čemu govorim, njima je prostor bio samo njihovim, njima je vrijeme bilo samo njihovo i sad neko kazuje o međuVremenu i međuProstoru, pa sam nadodao kako nisam Ja taj koji gradi zidove oko sebe, nego da oni to čine, a moje je samo da se snađem za krovnu konstrukciju većih dimenzija i naslonim na njihove čvrste građevine. Ni to im nije bilo dovoljno za shvatiti i krenuo sam s pričom o Trećoj knjizi Kapitala i pojašnjenju o prirodnoj i socijalnoj raznolikosti. To su shvatili brzo, više nego ozbiljno i bili primorani zazidati vrata za nuždu na koja bi me nekad rado primali da razbiju monotoniju, ili se uvjere kako su u pravu da ne predstavljam nikakvu opasnost njihovom vremenu i prostoru.

U dodijeljenoj rupi

Tog Dosta sam prosuo više nego je dozvoljeno od kako su moji zaspali. Dozvolit ću sebi i zaokružiti na četrdeset godina, a četrdeset godina nije mala stvar da brojiš dan po dan, da izbaciš samo po kašiku iskopanog dnevno iz rupe, a bilo je i krampe i lopate i…

Dosta ne zna za vrijeme. Dosta ne zanimaju dešavanja. Dosta nema danas.

Jedno vrijeme sam bio ljut. Jasno, ljutnja ništa nije donijela. U to ništa spadaju i pitanja koja su se vrzmala po glavi. Znao sam odgovor na svako, mogao sam ih primijeniti u praksi, načiniti iskorak, samo na jedno nisam - Što nisu progovorili kad im je bilo vrijeme za kazivati, nego su nastavili dublje i još dublje i…

Starost je došla i sad znam zašto - Radi mene.

Ostajem drage volje u rupi koja mi je dodijeljena, na koju sam pristao, ali neću da ostavljam pitanja iza sebe nekima koje volim bez rezerve, jer, još jednom, neće biti ostavinske rasprave kad zaspim.

Jedno Dosta je malo, dva su već nešto, tri… Ne treba brojati. Nek’ bude jedno Dosta, al’ da ga svi kažu sebi. Ne mora čak biti ni na sav glas.

DOSTA!