Nema više povijesti, slobode, mira, više nema želja, izbora, nježnosti, zagrljaja...

Sam kraj prethodnog mjeseca iznjedrio je prvu dramsku premijeru na ovogodišnjem, 71. splitskom ljetu – roman Dubravke Ugrešić “Lisica” u vlastitoj dramatizaciji i režiji Ivice Buljana, odigranu ambijentalno, u prostoru vile Dalmacija. Igraju, maestralno, Zlatko Burić i Snježana Sinovčić Šiškov. Riječ je o duodrami koja donosi dramsku adaptaciju jednog od, po nekim sudovima, najvažnijeg romana suvremene hrvatske književnosti. Tako ga u najavi prezentira i Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, nosilac dramskog programa Splitskog ljeta, kao jedinstvenu kazališnu posvetu toj esejsko-fragmentarnoj prozi o izgnanstvu, sjećanju, pripadanju i subverzivnoj moći priče, kao svojevrsni lecture-performance.

Glas prognane autorice

Dubravka Ugrešić piše knjigu koja govori o umjetnosti i laži, o emigraciji i identitetu, o autorstvu i progonu, o ženama koje pišu i svjetovima koji ih gase. “Za mene je ovaj roman esencija njezine poetike, kruna njenog opusa, najvještije i najkompleksnije oblikovan roman suvremene hrvatske književnosti – taj roman je u suštini književna elaboracija nekih temeljnih pitanja o prirodi samih književnosti”, primjećuje profesorica Anera Ryznar, predstojnica Katedre za stilistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Marina Knežević Petković u Slobodnoj Dalmaciji zapisuje: “...predstava je fragmentirani ritual pripovjednog, kroz suočavanje i preživljavanje, autorica piše iz pozicije žene prognane iz jezika, države, kanona – govoreći o egzilu identiteta i autorstvu i istini kao promjenljivoj i prevrtljivoj kategoriji. Buljan pak gradi predstavu na raskrižju kazališnog eseja, predavanja, osobne povijesti i kolektivnog sjećanja. Ujedno, to je i svojevrsni politički skeč, glas prognane autorice kroz ispovjednu tišinu, nešto poput misaonog poziva na slušanje u kazalištu...”

Govoreći o vlastitom umoru glavnog lika, pirotehničara Bojana, jednog usamljenog starca, u bravuroznoj inscenaciji glumca Zlatka Burića, umoru do srži u kojoj živi, od trajne gluposti i grubosti, od seljačke kulture i tupog ponavljanja jednog te istog, spisateljica će poentirati: “...Svakidašnjica je ovdje iznurujuće ponavljanje basne o lisici i rodi. Zašto lisica ne popusti i ne servira rodi kuhanu žabu u dugačkoj čaši? Zašto roda već jednom ne popusti i ne servira lisici kokošije jaje na pladnju? Zašto lisica svojim repom ne pogladi rodin kljun, zašto roda ne počeše kljunom lisičino krzno? Zašto se to nikada ne događa?”

Druga premijera 71. splitskog ljeta donijela je dramu “Julije Cezar” engleskog barda književnosti i teatra Williama Shakespearea, u režiji Qendrima Rijania, koji je uz dramaturginju Karlu Leko autor adaptacije izvornika. Posljednji put “Julija Cezara” gledao sam prije sedam godina, u Narodnom teatru Bitola, u režiji i scenskoj adaptaciji Zlatka Pakovića, predstava je nosila naziv “Julije Cezar – Res publica ili Cosa nostra”, dramaturginja je bila Biljana Krajčevska. Oktavije Cezar, jedan od trijumvira nakon Cezarova pogubljenja, završava dramu stihovima: “Odmorite sad vojsku, pa se na put dajmo/i slavu ovog sretnog dana uživajmo”. Tiranin je mrtav, slavlje može početi – no ne i kod Pakovića, ta replika je izostavljena jer je upravo ideja predstave da sretnog dana ne može biti jer se ništa novo nakon smrti Cezarove neće dogoditi, ništa se neće promijeniti za narod i Republiku; nastupiće Cosa nostra u liku Crkve i novih nosilaca vlasti. Stoga i ključno pitanje predstave, njena ideja i razlog postojanja glasi: “Ubiti ili ne, pitanje je sada, Res publica ili Cosa nostra, vječno je pitanje”! Splitska predstava, nažalost, tako jasno izraženo geslo pod kojim nastaje i pod kojim se igra ne posjeduje.

Detalj iz predstave "Julie Cezar"/

Qendrim Rijani (Kičevo, Sjeverna Makedonija, 1990) stalni je redatelj Albanskog kazališta u Skoplju i gostujući predavač na Umjetničkom sveučilištu u Tirani i Sveučilištu u Tetovu. Iza njega su tri dokumentarna filma, režija jedne opere i tridesetak profesionalnih kazališnih predstava najrazličitijih dramatičara i kazališnih poetika: Martin McDonagh, Yasmina Reza, Federico García Lorca, Bernard-Marie Koltès, Bertolt Brecht, A. P. Čehov, Molière, Gorki i, naravno, William Shakespeare, od kojeg je postavio do sada dva komada – “Mletački trgovac” i “Macbeth”. Diplomirao je radom o temi “Kič i njegove panđe”, što nije nezamjetno nakon uprizorenja “Julija Cezara”, jer se ta kič-poetika itekako prepoznaje. Sam o svom pristupu djelu u programskoj knjižici kaže: “...Predstava počinje kao klasična interpretacija, a potom se postupno pretvara u brutalnu, potresnu i bolno realističnu refleksiju sadašnjice... Ona istražuje nesigurnosti, strahove i sjene koje se kriju iza velikih ideala, a nerijetko služe prikrivanju osobnih ambicija i uskih interesa. Na sceni stvaramo novu republiku – samo da bismo je ondje i srušili... U ovom smislu i emocionalno nabijenom uprizorenju, prožetom snažnim vizualnim i dramskim efektima, granica između prošlosti i sadašnjosti briše se... U našoj adaptaciji putujemo kroz vrijeme: drama počinje u prvom stoljeću prije Krista, a završava u XXI. stoljeću. Iz toga putovanja proizašla je i moja ideja da se izgrade dva paralelna života: život živih i život mrtvih...”

Sve su to uopćene i održive teze – no nedostaje ono ključno, od čega predstava nastaje i na čemu opstaje, čime se hrani i što se održava, zašto je bitna za naš sadašnji trenutak, ali i za teatar u cjelini. Jer, taj Shakespearov komad iz 1599. godine, temeljen na jednom davnom političkom ubojstvu, prožet sukobima, nesuglasicama i nedoumicama između glavnog lika i, prvenstveno, Bruta, ali i drugih urotnika, govori dovoljno sam za sebe – svako nemušto dopisivanje i obogaćivanje originalne drame novim prizorima i poučnim objašnjenjima onoga što gledamo više mu šteti nego pomaže. Kao što je to, primjerice, u samom finalu, kada se navodi čega sve više nema na ovom svijetu: “...nema više povijesti, slobode, mira, više nema želja, izbora, nježnosti, zagrljaja, nema mašte, ljubavi, nema čovjeka...”

Izgrađeno na kaosu

Predstava se gradi na kaosu, miks je to dramskih pasaža, monologa i dijaloga uzetih iz originala ili dopisanih, na neprirodnom srazu prošlih događaja koji bi se nasilno uklopili u sadašnjicu. Nekadašnji urotnici, recimo, u daljem toku vlastitih obračuna i doslovno zagaze u današnje vrijeme, u rovovima nekih suvremenih ratova, pa čak i onih s naših prostora – a sve je to doneseno uz stalno povišene glasove, viku i krike gotovo svih protagonista.

Vrlo su neobična i nesvakidašnja rješenja nekih prizora i scena, kao što je pojava nekog omanjeg staklenog kovčega ukotvljenog u samom središtu pozornice – predstava se igra ambijentalno, sred Srebrenih vrata, istočnog ulaza u Dioklecijanovu palaču – ispostavit će se da je to bazen dijelom ispunjen nekom tekućinom; kroz njega će, kao kroz čistilište, prolaziti brojni akteri drame, sami ili s pratiocima. Na samom početku u njemu gledamo neko žensko biće, nalik junakinji iz filma “Peti element”, koja iz njega izlazi uz nerazumljive glasovne poruke, da bi se ispostavilo da je to novi dopisan lik, naslovljen Cezar Kreatura, o kojem redatelj kaže: “...Stvorili smo imaginarni lik Kreature koji predstavlja tiraniju i autoritarizam, a koji se na sceni pojavljuje kao figura izvan vremena, pripadajući svim epohama pa i budućnosti...” A zašto je on tu i koja mu je uloga unutar korpusa “Julije Cezar”, ostavljeno je gledatelju da sam domisli.

Samo pak ubojstvo Cezara gledamo kao dvije paralelne radnje – urotnici, jedan po jedan, zabadaju strelice u monumentalan kip tiranina smješten na samom prosceniju, dok se on grči polegnut na krevet, kao da osjeća svaki od tih uboda.

Uz Trpimira Jurkića, u naslovnoj ulozi, igraju: Mijo Jurišić kao Brut, Goran Marković je Antonije, Donat Zeko Kasije, Kasku igra Nikša Arčanin, Kalpurniju Zorana Kačić Čatipović, Porciju Ana Marija Veselčić, uloga Ciceronu pripala je Zdeslavu Čotiću, Stipe Jelaska je Decije Brut, Luka Čerjan Oktavije, Zdravko Vukelić Cina i Kornelija Monika Vukov Carev, dok dopisani lik Cezara Kreature donosi Petra Kovačić Botić. Scenograf je Valentin Svetozarev, kostimografkinja Marija Pupuchevska, glazbu je skladao Trimor Dhomi, a koreografiju potpisuje Staša Zurovac.

Splitsko ljeto tako je dobilo novi scenski prostor za dramske izvedbe na otvorenom, no ne i predstavu koja bi ga mogla dostojno imenu autora i reprezentirati.