Nedžma Čizmo, dramaturginja: Ne širite praznine, progutat će nas

U Montpellieru je završen rad na predstavi “Prelijep glas” prema Vašem tekstu temeljenom na knjizi “Redovnica” Denisa Diderota. Kakva iskustva imate kada je u pitanju rad na ovom tekstu, šta je njegova savremena kontekstualizacija, te kako ste joj pristupili?

- Roman “Redovnica” Denisa Diderota je inspirirajuće hrabro djelo. Diderot se na vrlo neposredan način obračunava sa crkvom, sa licemjerjem sistema i nepovoljnim položajem žena. Međutim, iz feminističke perspektive gledano, knjiga obiluje problematičnim motivima i odnosom snaga među polovima. Sve negativne pojave sistema u knjizi su predstavljene kroz ženske likove, dok su muški likovi, većinom, ti koji se kratko pojave i spašavaju stvari. S obzirom na to da se radnja knjige dešava u samostanima, veći broj likova čine žene, međutim, primijetila sam da žene kod Diderota poprimaju muške osobine, osobito žene na pozicijama moći, što nije rijedak slučaj i u životu.

Pozicija žene u religiji

Žene uče vođstvo posmatrajući vođe koje su uglavnom muškarci i onda preuzimaju njihove oblike ponašanja da bi bile doživljene kao vođe. Tako da je to prvi motiv koji sam odlučila istražiti, drugi je bio nesvakidašnji odnos majke i kćerke, potpuno lišen topline i ženske solidarnosti, a treći je bio dinamika grupe žena i koliko je grupa žena u stanju prihvatiti jednu koja je drugačija, i ako je ne prihvata, šta su uzroci toga.

Iz predstave "Prelijep glas"/

Budući da se u trećem činu dotičete pitanja žena sa hidžabom, jedne u kontekstu Francuske, i cijele Evrope iznimno aktuelne priče, kako je predstava primljena u Montpellieru, te koliko ste zadovoljni onim što je urađeno?

- Moja prva želja nakon čitanja knjige bila je istražiti poziciju žene u religiji i poziciju žene perspektivu različitih religijskih zajednica. S obzirom na to da je projekat koncpirian tako da sam prvo provela neko vrijeme u Francuskoj na istraživačkom radu, pitanje diskriminacije pokrivenih žena došlo je samo. Kada sam u jednom feminističkom udruženju spomenula da se želim baviti pitanjem prava pokrivenih žena u Francuskoj, samo su mi rekle da mogu imati problema zbog toga. Borba za ženska prava i feministički narativ je u Francuskoj na mnogo većem nivou nego kod nas, ali nisam se mogla oteti utisku da imaju slona u sobi u kojeg se niko ne usuđuje pogledati, a taj slon je rasna i vjerska diskriminacija, kako na nivou države, tako i na nivou ženske zajednice. Srećom, rediteljka predstave Minja Novaković je osjetila istu potrebu kao i ja da progovori o toj temi i nismo odustale. Glumice su se našle u još težoj poziciji nego mi i moramo priznati da su imale i imaju određenu dozu straha, bilo je potrebno puno razgovora i sagledavanja stvari iz različitih perspektiva da se opuste i dobiju na samopouzdanju, da povjeruju da smiju govoriti o toj temi sa scene. Premijera predstave je početkom maja u Bragi u Portugalu, a u Montpellieru je u junu. U sedmom mjesecu igramo u Budvi, a u oktobru u BNP-u Zenica.

Predstava je nastala u okviru projekta “The Sexual Theatre - Feminističko čitanje klasika” Kreativne Evrope. Kako uopšte gledate na jedan ovakav projekat i kako ocjenjujete poziciju autorica u savremenom bh. teatru?

- “The Sexual Theatre - Feminističko čitanje klasika” je projekat Kreativne Evrope osmišljen ne samo da se da riječ ženama - autoricama nego i da se kreira prostor za internacionalnu diskusiju. Tako da su svi učesnici u projektu dobili priliku da istraže položaj žena na drugom geografsku području, uzimajući u obzir druge okolnosti, socijalne prilike, mentalitet, zakonska uređenja u historiju te zemlje u kojoj stvaramo, što je izuzetno obogatilo kreativni rad, razmišljanje i donijelo inspiraciju svima nama. Mogu reći da je bilo izazovno, ali jako pozitivno iskustvo. Što se tiče položaja autorica u bosanskohercegovačkom teatru, usudila bih se reći da se popravlja. Umjetnice iz generacija prije mene izborile su se da osvoje prostor i tako utabale staze za nas malo mlađe. Mogu reći da među umjetnicama vlada svijest o važnosti ženskog pisma i kreativnog izraza i da se zaista trudimo biti na raspolaganju jedne drugima i stvarati povoljne prilike onima koje tek dolaze.

Predstava "Uhvati zeca"/Velija Hasanbegović

Već nekoliko godina radite kao dramaturginja u BNP-u Zenica. Dojma sam da ovo pozorište više od drugih insistira na tom otvaranju prema autoricama i domaćem dramskom pismu. Kako biste sa strane svog posla označili ono što je misija BNP-a u današnjim okolnostima?

- BNP Zenica je pozorište koje decenijama drži do važnosti domaćeg dramskog stvaralaštva pa se tako svake godine trudimo inscenirati barem jedan savremeni domaći tekst, po mogućnosti mladog autora/autorice. Pored Festivala bh. drame koji nas uskoro očekuje u BNP-u Zenica, ove godine imali smo i treći konkurs za najbolji neizvedeni dramski tekst. BNP Zenica je pozorište koje se trudi da bez cenzure govori o svim temama, tako da rekla bih da je glavna misija u BNP-u očuvati taj prostor bezuvjetne slobode izražaja koje smo stvorili. Zahvaljujući tome, mladi autori i autorice osjećaju da se smiju nama obratiti sa tekstovima i idejama, a mi ih nastojimo ohrabriti i biti im podrška.

Šta je ono što Vas u pisanju i dramaturškom radu najviše pokreće, koja vrsta izazova?

- Povod za pisanje može biti bilo šta, slučajna situacija, nečija priča, rok, projekat, narudžba... Šta god od toga da jeste dok pišem, uvijek me drži jedan te isti cilj, a to je da meni bude zabavno da čitam. Jer ako je meni moj tekst zanimljiv, imat ću potrebu da ga podijelim i sa drugima. Slično je i kad sam dramaturginja na predstavi, uvijek polazim od pozicije prvog gledaoca i slušam šta mi moj instinkt govori, te onda to prenosim ostatku ekipe. Kada su stvari tačne ili netačne, svi ćemo ih osjetiti, kao i u životu. Znam da imamo dobru predstavu kada, iako svaki dan gledam probu, ne može da mi dosadi, jer stalno nalazimo nove nijanse i detalje koji je čine boljom. Iako moj posao uključuje mnogo različitih stvari, mogu reći da sam najsretnija na sceni sa glumcima, redateljima i ostalim saradnicima i saradnicama dok smo u procesu proba.

Ove godine je i premijerno izvedena predstava “Mala”, omnibus u režiji Lajle Kaikčije, koji donosi pored Vašeg teksta i tekstove Emine Omerović i Emine Kovačević-Podgorčević. Sva tri teksta bave se jednom generacijskom perspektivom odrastanja žena u BiH. Šta je suštinski okvir Vašeg teksta, te kako uopšte vidite ovu temu u okvirima BiH?

- “Mala” je bila Lajlina narudžba teksta za predstavu koju smo radile povodom 75 godina postojanja BNP-a Zenica. Njena želja je bila da svaka od nas iz svoje perspektive sagleda odrastanje djevojčice u BiH, a kako smo nas tri generacijski bliske, nekako smo govorile sve o istom periodu, o odrastanju u ranim 2000-tim godinama. Moj tekst se i dešava, ustvari, na novogodišnju noć, doček nove 2000. godine. Bilo mi je zanimljivo odrediti dramu jednom tako značajnom vremenskom odrednicom iako sam u realnosti tada imala premalo godina da bih se precizno sjećala tog dana. Ali zahvaljujući asocijacijama, slikama, razgovorima s ljudima, muzici i tako dalje, uspjela sam kreirati priču o porodici koja pokušava da nastavi život u tim poslijeratnim godinama i o njihovim traumama koje se prenose na drugu generaciju. Lajla Kaikčija, redateljica, Sabina Trnka, scenografkinja i kostimografkinja, te sjajna glumačka ekipa: Enes Salković, Adna Kaknjo, Zlatan Školjić i Lana Zablocki jako su mi pomogli da zajedno oživimo to vrijeme. Moram posebno istaknuti mladu glumicu Lamiju Salihović, koja sjajno igra lik Male. U prvom dijelu predstave ona je djevojčica, koja sve što se dešava te noći, upija i proživljava kao posmatrač, ali u drugom dijelu predstave iz perspektive odrasle djevojke osvrće se na sve što se tada desilo i kako je to odredilo njen život danas.

U Narodnom pozorištu Sarajevu radili ste prošle godine dramaturšku adaptaciju romana “Uhvati zeca” Lane Bastašić. Kakav iskustva imate kada je ova predstava posrijedi?

- Dramatizacija “Uhvati zeca” bila mi je do sada najveći izazov u profesionalnom radu, što zbog kompleksnosti romana, što zbog velike popularnosti knjige. Imala sam veliku tremu, ali moram reći da je Lajla stvarno vjerovala u mene iako nisam imala nekog iskustva sa dramatizacijama prije toga i zahvalna sam joj na tome. Kada je Lana Bastašić pročitala i dala nam zeleno svjetlo, pao mi je kamen sa srca i znala sam da možemo iznijeti tu predstavu.

Detalj iz predstave "Mala"/BNP Zenica/

Nedostatak iskrenosti

Pamtiću je po, zaista, lijepom procesu sa sjajnom glumačkom ekipom. Nekako su potresne sudbine Laninih likova iz romana dobile dodatnu težinu kada vidite žive ljude pred sobom. Roman nije poslužio samo meni kao baza za dramatizaciju, nego i inspiracija za redateljska rješenja, scenografska, glumačka i tako dalje. Ta predstava je zaista kreativna fuzija svih nas i čini mi se da je publika to prepoznala. Rekla bih da ljudi ne porede predstavu sa romanom, nego je doživljavaju kao zasebno umjetničko djelo, što nam je svima i bio cilj.

Kako gledate na savremeni teatarski život u BiH, koliko je on poticajan za Vas, šta mu nedostaje i šta bi moglo biti bolje?

- Nezahvalno je govoriti o tome šta nedostaje teatarskom životu u BiH, jer zaista vidim svuda oko sebe ljude, umjetnike i umjetnice koji se svim silama bore, prije svega da se održimo, a onda i da održimo kvalitet. Ali govoreći samo u kontekstu umjetničkog kvaliteta, rekla bih da nam nedostaje iskrenosti. Vidim mlade ljude opterećene formama, koji stalno pokušavaju da budu inovativni i drugačiji, vidim starije generacije ljudi koji pokušavaju biti društveno angažovani, provokativni, ali jako malo vidim ljudi koji rade predstave jer ih se zaista tiču i imaju iskrenu potrebu da ispričaju baš tu priču na sceni. Nažalost, ima mnogo praznine na našim scenama, a teatar to ne trpi, ne trpi laž. Negdje, zarobljeni između borbe za egzistenciju, za popunjavanjem repertoara, ispunjavanjem uslova kojekakvih projekata desi nam se da slažemo sami sebe da nas se nešto tiče, a ne tiče, da samo ispunjavamo formu jer nam se sviđa ili nam neko traži, a ne osjećamo to. Ako bih nešto mogla da poručim mladim ljudima, to bi bilo - nemojte lagati. Istražujte, ali budite iskreni. Bolje i već viđeno, ali iskreno. Ne širite praznine, progutat će nas.