Nathan Thrall, dobitnik Pulitzerove nagrade: Vjerujem da književnost može biti alat za društvene i političke promjene

Nathan Thrall je 2024. godine dobio Pulitzerovu nagradu za publicistiku za knjigu “Jedan dan u životu Abeda Salame”. Ovo međunarodno uspješno djelo prevedeno je na trideset jezika, izabrano za Editors’ Choice New York Times Book Reviewa i proglašeno jednom od najboljih knjiga godine u više od dvadeset publikacija, uključujući The New Yorker i Time. Roman je u prevodu Danka Ješića objavljen u izdanju Buybooka, a autor je gost ovogodišnjeg Bookstana.

U romanu veoma snažno osjećamo teret roditeljstva pod okupacijom – kroz Abedovu potragu za sinom vidimo koliko su kontrolni punktovi, birokratske podjele i ograničenja slobode kretanja ne samo fizičke nego i emotivne prepreke. Kako ta svakodnevica – sistem plavih i zelenih ličnih karti, nemogućnost da odmah dođete do vlastitog djeteta u bolnici – oblikuje živote roditelja i porodica u Palestini?

- Ova knjiga pokušava prikazati upravo to – šta sistem stroge kontrole predstavlja za svakodnevni život ljudi, i to ne samo za roditelje čija su djeca doživjela strašnu saobraćajnu nesreću. Naprimjer, kada je Abed razdvojen od svoje supruge koja odlazi u bolnicu, a on mora moliti da ga puste da prođe kontrolni punkt. On potom odlazi kući da bi se naposljetku vratio i podmitio vojnike samo kako bi vidio porodicu, svoju suprugu i dijete.

Sistem kontrole

Kontrolni punktovi, podijeljeni putevi, sistem dozvola – sve je to prisutno i čini veoma važan dio knjige, ali je u isto vrijeme i ključ za razumijevanje života Palestinaca pod izraelskom kontrolom. Međutim, ono što sam želio pokazati jeste kako taj sistem ograničava i oblikuje čak i najintimnije životne izbore i događaje – kako Abed čak bira suprugu, životnog saputnika, prema boji lične karte. Kako je cijeli taj sistem odredio njegov životni put – nemogućnost odlaska na fakultet, nemogućnost da slijedi svoje snove i postane advokat koji će braniti palestinske zatvorenike u izraelskim zatvorima. Svi ti veliki, ključni životni događaji oblikovani su sistemom kontrole, a zapravo su mogli biti itekako drugačiji.

U fokusu romana je jedan neizmjerno bolan dan u životu Abeda Salame, centralne figure i naslovnog junaka romana. Pored njega, knjiga uključuje mnoge druge likove. Kakav je bio proces povezivanja i oblikovanja toliko različitih ličnih priča oko jednog tragičnog događaja?

- Iskušenje za mene kao pisca bilo je da predstavim sve ono što znam o određenoj temi i da sve to uvrstim u jedan jedini tekst. Da bi knjiga bila potpuna, zaista sam morao učiniti da priča o saobraćajnoj nesreći u kojoj su stradala palestinska djeca bude centralna tema knjige.

Čak i ako su postojali drugi zanimljivi likovi, s možda zanimljivijim životnim pričama ili porodičnim historijama koje su mogle dodatno osvijetliti širu priču o izraelsko-palestinskom sukobu, morao sam pažljivo procijeniti da li nas to previše udaljava od glavnog narativa. Zbog toga je, zapravo, upravo to pitanje – kako sam povezao toliko različitih priča – ključno za ovu knjigu. To je bilo moje osnovno pitanje u vezi sa strukturom romana, kako da ne preopteretim centralni narativ uvodeći previše priča koje bi na neki način mogle slomiti kičmu ove knjige.

Također znam da čitalac u jednom trenutku može biti fokusiran samo na određeni broj likova i to mi je bio drugi izazov. Morao sam biti siguran da, osim u nekoliko izuzetaka, kada se lik pojavi u knjizi, čitalac uz njega ostane u tom određenom dijelu – i da se ne očekuje da ga se mora sjećati pedeset stranica kasnije, jer bi to bilo previše zbunjujuće. To su bili najveći i ključni izazovi u radu na ovoj knjizi.

Na koji način su reagovali oni koje ste opisali u ovoj knjizi?

- Čitalac koji me najviše brinuo je Abed, jer mi je povjerio mnoge intimne detalje iz svog ličnog života, pa čak i jednu porodičnu izdaju. Zbog toga sam bio veoma zabrinut kako će on sve to doživjeti. Znao sam da bi se nakon objavljivanja knjige mogao suočiti s određenim posljedicama. Dugo sam razmišljao da li da mu pokažem knjigu dok sam bio u fazi rada. Autori publicistike to rijetko rade, jer ljudi o kojima pišete uvijek žele promijeniti način na koji su prikazani – to je sasvim normalno i ljudski. Nisam to želio uraditi, bio sam zadovoljan knjigom i nisam htio narušiti njenu strukturu. On je, zapravo, imao prilično dobru predstavu o tome šta će se naći u knjizi, jer sam mu postavio na hiljade pitanja i potpitanja. Ipak, svakako je drugačije kada pročitaš rukopis.

Roman "Jedan dan u životu Abeda Salame" u izdanju Buybooka/

Na kraju sam odlučio da mu ga ne pokazujem – sve dok nisam dobio prva dva odštampana primjerka. Odmah sam ga nazvao i otišao do njega. Njegova reakcija je bila baš ono čega sam se najviše bojao – sljedeći dan me nazvao i rekao da je pročitao samo prvi dio, onaj koji govori o njegovom ljubavnom životu. Rekao je da je sve tačno, da je iz mojih pitanja znao da će to biti u knjizi, ali da nije bio svjestan koliko će tu biti detalja. Pomislio je da bi zbog toga mogao imati mnogo problema. Rekao sam mu da je to najgora stvar koju sam mogao čuti. Zamolio sam ga da nastavi čitati i da ćemo razgovarati kada završi. Utješio sam ga govoreći da se u knjizi spominju i drugi koji su podijelili još intimnije stvari. Naredne tri noći nisam spavao. Na kraju me nazvao i rekao da ipak razumije, da me podržava i da je na kraju čitanja doslovno zagrlio knjigu – kao da je njegovo dijete.

Ne mogu opisati koliko sam zahvalan na povjerenju koje mi je Abed ukazao i na načinu na koji je reagovao na knjigu.

Kako ste se emocionalno nosili s pisanjem ove knjige i slušanjem toliko bolnih priča?

- Proces rada na ovoj knjizi za mene je bio suočavanje s najgorom noćnom morom. Roditelj sam, imam tri kćerke, a moja najmlađa je bila uzrasta kao djeca iz ove knjige u vrijeme kada sam istraživao i pisao. Bilo je to posebno emotivno iskustvo, ne samo za mene – da upijem sve te priče i živim u boli tih roditelja – već je bilo emotivno i za njih, jer su sve iznova morali proživljavati.

Za neke od njih, poput Abeda, to je bilo iscjeljujuće – uprkos boli, uprkos suzama – jer su zaista željeli govoriti o tome. U nekim slučajevima, kao u Abedovom, osjećali su da ponekad ne mogu reći ono što žele, jer se ljudi oko njih boje da ih uznemire, boje se otvoriti bolne teme. Zbog toga sam upravo ja postao osoba pred kojom su se mogli otvoriti.

Koliko je izazovno bilo zadržati vjerodostojnost i faktografsku preciznost, a istovremeno koristiti književne tehnike koje omogućavaju da se osjeti unutrašnji svijet likova?

- Mislim da postoje dvije stvari. Prva je da je jedino pravilo u publicistici da sve mora biti istinito i potpuno vjerodostojno. Za mene nije bilo nikakve dileme – ova knjiga mora biti potpuno vjerodostojna u svakom pogledu. Istovremeno, vjerujem da publicistika može koristiti književne tehnike i da može biti oblikovana poput romana – i upravo na taj način može dostići jednu dublju istinu, onu koja zaista stavlja čitaoca u tuđu kožu, onu likova, i doprinosi većem cilju – stvaranju osjećaja razumijevanja i empatije.

Zbog toga sam osjećao da je moj glavni cilj upravo to – učiniti da čitaoci prožive sve ono što su likovi iz ove knjige.

Mislite li da književnost može biti alat za političku i društvenu promjenu?

- Vjerujem da književnost može biti alat za društvene i političke promjene, ali ne nužno na globalnom nivou. Teško je reći da jedna knjiga može promijeniti svijet, ali ono što sigurno može – i što sam vidio na primjeru svoje knjige – jeste da mijenja razmišljanje pojedinaca.

Kako biste opisali ulogu zapadnih zemalja u održavanju blokade Gaze i izraelsko-palestinskom sukobu?

- Mislim da je jedna od stvari koja čini izraelsko-palestinski sukob jedinstvenim to do koje su mjere zapadne zemlje i njihovi građani ne samo posmatrači ove tragedije nego i učesnici. Oni su dio sistema koji podržava dominaciju Jevreja nad Palestincima, što uključuje i blokadu Gaze. Ta blokada znači da je više od dva miliona ljudi već decenijama zarobljeno, jedva se kreću i jedva preživljavaju. Slično tome, postoje i enklave na Zapadnoj obali koje su ograđene zidom, baš poput zajednica opisanih u ovoj knjizi, koje Izrael tretira isključivo kao vojne ciljeve. Kao da tu ne žive ljudi koji plaćaju porez, a zauzvrat gotovo da ne dobivaju ništa.

Koraci prema odgovornosti

Cijeli taj sistem podržavaju Zapadna Evropa i Sjedinjene Američke Države – oni su temeljni stubovi koji omogućavaju da se taj sistem održi. Danas, prvi put, vidimo da Evropa pravi neke, iako veoma male, korake prema odgovornosti – i Izrael to odmah primjećuje. Odmah počinje stizati pomoć – ni blizu onoga što bi trebalo, ali ipak – nakon gotovo tri mjeseca potpune blokade i situacije u kojoj ni kap pomoći nije ušla u Gazu, pomoć iznenada dolazi kad Evropa počne govoriti o sankcijama. To nam pokazuje da se sve to moglo učiniti mnogo ranije i da bi situacija danas bila potpuno drugačija. Isto važi i za ulogu Sjedinjenih Država.

Bliži se jubilarni, deseti festival Bookstan, a tako i vaš dolazak u Sarajevo. Radujete li se?

- Veoma se radujem dolasku u Sarajevo i ono čemu se posebno radujem je učenje – jer znam veoma malo o Bosni i Hercegovini i vjerujem da tu ima mnogo toga što mogu naučiti, posebno iz historije. Upravo zbog toga ovo će za mene biti jednosmjerna ulica – ja ću biti taj koji uči i upoznaje nove ljude.