“Možeš koliko hoćeš, ali ne i do kada hoćeš!”: Mustafićev “Paviljon” otvara tabu teme društva
Dino Mustafić, jedan od najaktivnijih bh. teatarskih reditelja, nakon 22 godine i ostvarenja “Remake” (2003), režirao je svoj drugi film “Paviljon” (2025). Riječ je, bez sumnje, o kvalitetnom djelu koje u potpunosti stoji na plećima svojih (vremešnih) protagonista, odreda, (naj)bolji od najboljih: Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Vladimir Jurc, Jasna Diklić, Kaća Dorić, Mirjana Karanović... Koliko god da “Paviljon” rezonuje svojom tematikom sa današnjom situacijom, nebrigom za osobe treće životne dobi, Mustafić jasno stavlja do znanja da je to veliki problem u društvu ne samo na lokalnom bh. već i globalnom nivou.
U samom prologu filma svjedočimo nemaru osoblja u staračkom domu “Paviljon”, starac umire zbog pogrešno prepisane terapije, dok doktor (Aleksandar Seksan) sakriva dokaze, momak (Ermin Sijamija) u vešeraju udara štićenicu doma (Diklić), slabo pokretni starac biva oboren od medicinske sestre (Snežana Vidović)... samo su neki od načina na koje osoblje doma šikanira svoje stanare.
Ali, kako kaže stara narodna: “Možeš koliko hoćeš, ali ne i do kada hoćeš!”, tako će se stanari doma pobuniti, nabaviti oružje, uzeti osoblje za taoce i preuzeti vlast nad Paviljonom. U sve će se, naravno, uključiti i policija, nervozni kapetan (Nikša Butijer), dok će gradonačelnik (Ermin Bravo) pokušati da smiri situaciju, mrzovoljan i taktičan. Kao kolovođa koji to nije, (Šerbedžija), izaslanik (Sokolović) za pregovore sa policijom, te prvi (Zubčević i Jurc) među jednakima u domu, vješto će orkestrirati situacijom, te primorati vlasti da udovolje njihovim zahtjevima. Kraj koji će nastupiti ni približno neće biti priželjkivan i nimalo očekivajući.
Scenarij je deriviran iz istoimene pripovijetke hrvatskog književnika i novinara Viktora Ivančića, koju je sam Ivančić zajedno sa bh. piscem Emirom Imamovićem Pirketom prilagodio za film. Sa režiserske strane, uopšte se ne osjeti razmak od 22 godine i Mustafićevog prvog režiranog filma i ovog povratničkog. Reditelj djeluje kao da je još jučer završio na setu nekog filma, te se upustio u novi režiserski poduhvat. Mustafić je radnju filma svedenu na prostor staračkog doma, sa povremenim izlascima na nekoliko drugih lokacija, uspio do jezgrovitosti iskoristiti i učiniti zanimljivom.
Da bi to sve funkcionisalo kako treba, za to su u mnogo čemu zaslužni raspoloženi glumci, od kojih bi zaista bilo pogrešno izdvojiti bilo koga. Ne samo da nema loše ili čak prosječne glumačke role već jednostavno svaki od glumaca i glumica ponaosob svoju ulogu su učinili najuvjerljivijom i nezamjenjivom.
Film obojen crnim humorom ne samo da povremeno djeluje smiješan već na momente posjeduje istinski humoristički pristup ozbiljnim stvarima. Uhvatit ćete sebe da se smijete istovremeno i pomalo zgađeni. A to je upravo rezultat kvalitetnog scenarija, prikladne režije, te fan-tas-tič-nih glumačkih performansa.
