ČITANJE (U)SEBI: Mi smo taj tamni ponor u nama

”Spiderman”, Zoran Ferić, VBZ, 2025.

Književnik Zoran Ferić nam svojim knjigama nedvojbeno pokazuje da je posrijedi autor koji svakim novim djelom uspijeva postići zavidnu vitalnost svog stilskog postupka, bilo da se radi o romanesknom tekstu ili knjigama priča Ferić gradi svoje narative uvjerljivo i sa standardom kvaliteta koji nas podsjeća šta zaista jesu vještina i literarno umijeće. Odnosno, da književno stvaranje nikako nije nešto prepušteno slučaju i pukoj epifanijskoj isisanosti iz prsta, već neumorno traženje onog rakursa gledanja koji će u tekst, njegovom kompozicionom ogranizacijom i rezovima, unijeti pomjeranja koja su nužna da bi se jedno prozno ostvarenje odvojilo od svakodnevnog govora, autofikcijskih pomagala i doseglo prostor umjetničke relevantnosti.

Stvaranje svjetova

U tom smislu Ferić ne pristaje u svojim knjigama na bilo kakve simplifikacije onoga što književnost u svojoj biti treba ostvariti, već neprestano iznalazi način kako stvoriti kontraste i kontrapunktove kojima se doseže ona nužna distanca da bi bilo moguće nešto ispričati. Sposobnost stvaranja svjetova koji su toliko bliski sa stvarnošću, uvjerljivi, ali ipak jasno izmješteni u prostor nečega drugačijeg, naizgled neuhvatljivog, prepoznatljiv je za ovog pisca, uz pripadajuću grotesku i crnohumornu, pa i ironijsku zaigranost, Ferić nas u svojim knjigama suočava sa obiljem mogućeg, ali i onoga što izmiče svakoj okoštalosti. Kroz obrate putem kojih se zrcali sva nepredvidivost kako života tako i književnosti kroz knjige ovog autora sudaramo se sa egzistencijom u mnogim njenim pojavnostima i nerazjašnjivim šumovima.

Otuda Ferićeva knjiga priča “Spiderman” donosi nam ono najbolje od ovog autora, dokazano već njegovim prvim knjigama kao što su “Mišolovka Walta Disneya” ili “Anđeo u ofsajdu”. Ovaj pisac ni u jednom trenutku unutar svog opusa ne prestaje na izvjestan način pomjerati granice svog pisma, šokirajući i iznenađujući, ali ne da bi stvarao efekat dimnih bombi, nego da bi se u prostoru jezika, tog jedinog sredstva koje pripovjedač ima, tražilo načina kako pred čitaoca donijeti svu kompleksnost ljudskih odnosa, njihove pomjerenosti i zakrivljenja, ona sudaranja posredstvom kojih se stvaraju trenje i napetosti, a gdje se javlja, za onoga koji zna to prepoznati, potencijal priče kao mogućeg ostvarenja u polju jezičkog izraza.

Nesvakidašnja knjiga priča/Lucija VrД’uka

“Spiderman” od početne priče “Noć iguane” ide tragom tog srasta života i književnosti, ali i interliterarnih preplitanja, kada stvarnost priče nekog drugog autora postaje pokretačka tačka nastajuće priče u Ferićevom iskazu, umnaža se i reciplira, stvarajući potpuno novu situaciju koja čitaoca vodi do one misli da se ništa novo ne može reći, ali da se može ostvariti drugačije. Istražuje se gotovo u svakom od tekstova unutar ove knjige taj potencijal spojenih sudova književnog uobličavanja pripovijesti, referencijalnost i autoreferencijalnost u pričama Zorana Ferića znalačka su nadgradnja vlastitog opusa. To pozivanje na svoje ranije radove, njihovo utkivanje u tijelo novih priča, stvaraju efekat trajnih preokupacija pisca, koji ima svijest da ništa što je napisao nije slučajno napisano.

Drugim riječima, Zoran Ferić, iako se radi o pričama koje su nastajale u dugom stvaralačkom periodu, koncepcijski ostaje dosljedan i vjeran svom prosedeu, s razlikom što je ovdje unekoliko senzibilniji za svoje protagoniste. Kada to kažem, mislim prije svega da se neke situacije u “Spidermanu” oblikuju kao duboko razumijevanje ljudskog poraza i tragičnosti, uz nešto više topline i saživljavanja, koji nikako nisu bolećivost, ali jesu nastojanje da se kroz ljudsko saživljavanje dođe do onih nužnih spoznaja u nama samima. Što je, rekao bih, u ovom slučaju, potreba za onim primarnim katarzičnim iskustvom, da sve što se događa drugom i nas može sustići.

U tematskom smislu moglo bi se reći da se priče u “Spidermanu” mahom bave pitanjima bračnih odnosa, kao i kod ovog pisca uvijek prisutnom seksualnošću, emocijama koje proizlaze iz njih, a Ferić nas vodi kroz ponore najrazličitijih ljudskih poriva i konvulzija, iza kojih se krije cijeli spektar trenja i tajni. Bilo da se radi, kao u priči “Oproštajni valcer”, o bračnom paru u srednjim godinama koji uzalud pokušava ostvariti potomstvo, pa se tim slijedom događaju stvari koje nude mogućnost izlaza u trećoj osobi, što se pak ispostavlja samo kao umišljaj onoga koji priču priča, ili pak pričama “Kako smo pokušali prevariti prvi april” i “Susjedi”, gdje se još jednom naznačava krhkost odnosa između partnera u jednoj humornoj viziji, sa začkoljicama putem kojih se ne razaznaje, na kraju, da li je to zaista smijeh ili su suze nahrupile niz obraze, te na koncu naslovnoj “Spiderman”, koja nas iznova vraća na rastegljivost pitanja vjernosti, opstanka braka uz prisustvo nekih iskoraka u njemu, Ferić nas suočava sa svim onim što jeste ljudsko i sa čime se ono susreće. Ma koliko se krilo u konvencionalnom, ono nudi i mogućnosti da se iz toga iskorači, da se sagleda nešto širi pojam vjernosti, ljubavi i seksualnih odnosa kao neuhvatljivih ponornica čovjekove prirode.

Ljubav i tragika

Sa druge strane, priče “Iskopine” ili “Priče Marije Barnas”, koja je gotovo mikroroman, nude nam drugačiju perspektivu. “Iskopine” donose trougao sina, majke i njenog ljubavnika kroz koji se prelamaju višestruko uslovljene ljubav i tragika, a Ferić forenzički, u okviru arheološke postavke kao okvira, precizno traga za odgovorima i razlozima zašto se u čovjeku događaju takva emotivna pomućenja koja na koncu dovode do razrješenja sa smrtnim ishodom. “Priče Marije Barnas” pak, kao možda najljepša priča u ovoj knjizi, okrupnjava sve do sada navedeno, i ljubav, i tragiku, ali i književnost i njene moći i nemoći. U ovoj priči Zoran Ferić pokazuje svu širinu svog pripovjedačkog dara, kroz stalne promjene pripovjednih registara i pozicija, kroz lik protagoniste, koji je predavač kreativnog pisanja, ispisuje se cijela jedna mala škola književnosti, autopoetički osvrt na to šta istinsko pripovijedanje jeste i šta može biti. Kroz niz slojeva ova priča nam svjedoči suštinskoj ljepoti književnog poslanja i izazovima pred koje nas ono dovodi.

Pored navedenog, priče “Groblje preživjelih” i posebice priča “Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptira”, suočenje su sa povijesnim zločinima, ali iznova obrađenim na autentičan način svojstven književnosti Zorana Ferića, i lepezasto se šire poput opsesivne težnje da se razumije ta raspolućenost našeg bivanja između sila ljubavi i smrti, koje se neprestano natkriljuju nad sve što jesmo, dovodeći nas pred neodgonetljiva pitanja šta je ljudskost sve u stanju pokrenuti i kako se to manifestira. Postavka priče “Sanjao sam Martina Bormanna kako preskače leptira” dubinsko je poniranje u osvješćavanje zločina, kroz priču o snimanju filma, kroz koju se čitatelj suočava sa nelagodom što se sve prožima, ali i daje neke iznimno potresne detalje poniranja u zlo.

“Spiderman” Zorana Ferića autentična je i nesvakidašnja knjiga priča, ona kakve ne nastaju svaki dan, veće se događaju samo kad se istinski literarni majstorluk poklopi sa trenutkom u kojem se ima šta reći, te posebno time kako to reći.