Melida Travančić: Književnost nam je potrebna da iznova razumijemo i prihvatimo svijet

Dobitnica ste prve nagrade “Muris Idrizović” za najbolji neobjavljeni esej o dječijoj književnosti. Propitujete načine pisanja, eksperimentišete sa rodovima i žanrovima, pišete kritiku, ali ovo je novost. Otkud Melida Travančić u književnosti za djecu?

- Možda i nije tako velika novost ako kažem da godinama pratim savremenu književnost iz koje je nemoguće i ne treba isključiti književnost za djecu, samo što se o njoj najmanje govori, umnogome je marginalizirana, to je sada drugi problem. Osam godina bila sam selektorica i članica žirija za regionalnu nagradu Mali princ, ponekad sam i pisala o knjigama za djecu i tinejdžere, učestvovala na naučnim skupovima, promocijama. Naravno, dosta rjeđe nego što sam se posvetila savremenoj književnosti za odrasle (kako, ipak, ne volim ove podjele književnosti).

O stereotipima i marginalizacijama

Već dugo promišljam o stereotipima koji se oblikuju u književnosti za djecu i oko nje, kao temelja našeg čitateljskog iskustva, jer prvi susret s knjigom dešava se u djetinjstvu (barem bi trebalo da bude tako). I spremam se o tome pisati, o podjelama u književnosti, stereotipima, marginalizaciji književnosti za djecu... A onda Institut za dječiju književnost u BiH objavi konkurs za najbolji neobjavljeni esej, i to mi se činilo kao odlična prilika da, uslovno kažem, natjeram sebe da doista počnem ono o čemu već duže vremena promišljam zapisivati, istraživati, malo više čitati, vratiti se književnosti za najmlađe. Napisala sam esej i dobila prvu nagradu koja mi je pokazatelj da sam u sebi prešla još jednu granicu: mogu jednako uspješno pisati i o knjigama za najmlađe, koje su mnogo teže i ozbiljnije nego što u društvu vlada mišljenje. Stoga mi je ova nagrada posebno važna. Naučila me nešto novo o meni.

Vaš nagrađeni esej govori o stereotipima, odnosno prevazilaženju stereotipa u književnosti za djecu na primjeru stvaralaštva Sanje Seferović Drnovšek. Šta je posebno u stvaralaštvu ove autorice što Vas je nagnalo da radite istraživanje i napišete tekst?

- Svaki autor/ica imaju neke posebnosti, svoj odabir tema, pristup likovima, gradnja teksta, pripovjedača/icu, stil, jezik je kod svakog od njih specifičan... i svaka knjiga donosi svojevrsnu zanimljivost. Ali, ono što je mene navelo da govorim o djelu Sanje Seferović Drnovšek, književnice i aktivistice porijeklom iz BiH, sada sa američkom adresom jeste njena inovativnost, otvorenost i hrabrost u radu s najmlađima. Inovativna jer donosi drugačije modele pričanja priče, otvorenost da ni u djelima za najmlađe nema tabu teme ili stvari o kojima se ne priča i ne postavljaju pitanja, autorica razbija tabue, pomjera granice i ukida stereotipe na suptilan i vispren način, a hrabrost jer se hvata ukoštac i umnogome obračunava sa tradicionalnim modelima priča za najmlađe. Sanja Seferović Drnovšek pisanjem detektira iskrivljenu (društvenu) sliku, zatim poništava neke od najprisutnijih stereotipa danas: o drugim zemljama, kulturama i ljudima, drugim profesijama, stereotipe o ženama... Opus ove autorice žanrovski je različit, ali ono što je njenim knjigama zajedničko jeste da prikazuje jedan drugačiji, moderniji, napredniji svijet u kojem ne samo da ruši nego ona sve ono što su stereotipi bili do sada transformira u ono što i trebaju biti razlike koje moramo i trebamo poštivati. Kada je riječ o književnosti za najmlađe, odnosno od temelja upoznavanja djeteta i književnosti autorica prati savremene svjetske trendove razvoja književnosti za djecu, donosi novinu na bosanskohercegovačku književnu scenu, pravi važne (is)korake, prelazi granice, pa često izaziva šok i pometnju, što je meni odlično, pa sa zadovoljstvom čekam šta će to Sanja naredno uraditi i čime će iznenaditi čitatelje/ice.

Jesmo li mi društvo opterećeno stereotipima, predodžbama... i kako se toga osloboditi?

- Naravno da jesmo – to je najkraći i najtačniji odgovor. A sada kako se toga osloboditi, prevazići sebe, drugo je pitanje. Evo jednog od mogućih rješenja. Putem umjetnosti, za mene, prije svega, putem književnosti. Književnici/e najčešće, čak i kada kažu da nije tako, čak i kada o tome ne misle ili to ne žele, oni putem onog što pišu, putem teksta reprezentuju nešto i nekoga: zemlju, jezik, kulturu, historiju, veoma često i političko ustrojstvo. Oblikujući tako slike kako o sebi tako i o drugima. Pisanjem se oslobađa sve ono što je unutrašnje i materijalizuje se u tekst, odnosno papir, knjigu. E, tu je moć književnosti. Ona nam najbolje kazuje kako komunicirati sa drugima, jer ona oblikuje svijet u koji možemo da uđemo, da upoznamo strano, drugačije, da to prihvatimo i razumijemo. I to ne radi transparentno, nego suptilno. Pomjerajući nas, razvijajući empatiju i otvorenost. Književnost nam je potrebna da iznova razumijemo i prihvatamo svijet.

Kako biste ocijenili trenutno stanje dječije književnosti u Bosni i Hercegovini?

- Dječija književnost je specifično i kompleksno područje, za njega danas, barem u BiH, nemamo mnogo zainteresiranih istraživača/iča, a ni čitatelja/ica, jer u dječijoj književnosti ostajemo jako kratko, dok odrastamo, u onom najranijem dobu, a zatim ta književnost ostaje iza nas, u pozadini, na margini, a naš fokus kao odraslih čitatelja/ica postavlja se na neke savremene trendove u književnosti općenito. Ne možemo zaboraviti da mnogo toga kreće od dječije književnosti, na njoj počinje naš prvi susret s knjigom, svijetom pisanja, mašte, kulture, historije, zato je ona meni važna i neizostavna. Od nje je počelo moje razumijevanje svijeta i moje pozicije u tom svijetu, slikovnice su me posebno aktivirale, pokrenule proces maštanja. Sa deset godina čitala sam prve knjige, romane za djecu i željela da i ja jednom pišem knjige.

Kako vidite razvoj dječije književnosti u Bosni i Hercegovini narednih godina?

- Djeca danas postaju zahtjevni čitatelji/ice i kao takvima treba se postupati ozbiljno i odgovorno. Nema danas samo jednog žanra i jedne forme, djeca reaguju kada im je priča dosadna. Mislim da se događa jedan potpuni obrat u toj vrsti književnosti, jer kao i sve drugo, i ova književnost ide ukorak sa vremenom u kojem živimo. Našoj književnosti danas treba novi i inovativni pristup, knjiga i priča trebaju biti bliže djeci, a mi smo po tom pitanju još u prošlosti. A posebno nam nedostaje književnost za tinejdžere koje u regiji itekako ima. Možda da pričekamo i vidimo šta će donijeti nova generacija pisaca za djecu koja dolazi, u koju polažem veliku nadu da nosi temeljne promjene nabolje.

Kako bi obrazovne institucije mogle bolje podržati razvoj kreativnosti uopćeno, ali i kreativnog pisanja kod djece?

- Mnogo toga počinje od predškolskih odgojno-obrazovnih institucija, koje ponekad više narušavaju proces kreativnosti nego što ga pospješuju. Tu nas (još uvijek) uče da postoje igračke za dječake i djevojčice, da postoje knjige ili boje za dječake i djevojčice, itd. Živimo još, nažalost, u patrijarhalnom društvu uprkos našoj silnoj želji da nije tako, i to nam se neprestano pokazuje na bezbroj primjera. Proći će još dugo vremena kada se npr. slikovnice ili neke vrste umjetnosti budu prestale dijeliti na one za dječake i za djevojčice.

Supstanca života

Ali, radimo na tome, pisanjem, čitanjem, razgovorima da se te podjele ponište, prevaziđu, da razbijemo stereotipe, i da sve prestanemo dijeliti, književnost posebno. Nadalje, škole su te od kojih bi trebalo krenuti, koje bi trebale pokretati kreativnost. Nije dovoljna samo obavezna lektira, potrebno je diskutovati o pročitanom, pisati, organizirati radionice kreativnog pisanja za djecu koja pokazuju malo više naklonosti književnosti, upućivati djecu na čitanje knjiga, a ne samo poklanjati im knjige za uspjehe na takmičenjima. Potrebno je o tim knjigama razgovarati.

Vodite radionice kreativnog pisanja, držite predavanja mladima o poeziji. Da li se pisanje može naučiti kao što se npr. može naučiti strani jezik?

- Prvo i osnovno jeste da postoji talent ako se želi pisati ili barem naklonost književnosti ako se želi razumjeti književno djelo. Na radionica ih ne mogu naučiti pisati kao što ih nastavnici ili oni sami mogu naučiti strani jezik, ali mogu im pomoći da idu u dobrom pravcu pisanja i čitanja književnog teksta. I ne postoji način da se nauči pisati, nema nikakvog treninga da neko postane pisac (i to uspješan). Talent se ne prenosi ni genima, barem za to nema nikakvog dokaza, jer vidimo danas da djeca književnika nisu apriori nadarena za pisanje. Radionice kreativnog pisanja kod mladih razvijaju sposobnost čitanja i pisanja, tumačenja, razumijevanja književnog djela, približavanja književnosti da budem najpreciznija. Tu dolaze talentovana djeca, djeca koja već pišu ili bi to željela, a ja im pomažem, usmjeravam ih, učim ih šta je poezija. Volim čudesna pitanja te djece, njihova zapažanja, volim kada me iznenade, šokiraju onim što u pjesmi vide. Na radionicama često nastaju odlične pjesme.

Može li se knjigama provoditi društveni aktivizam? Imaju li knjige moć da mijenjaju ono što je duboko ukorijenjeno u ljudima?

- Naravno da imaju, jer kakav bi bio smisao književnosti da nema tu moć, ne promjene svijeta, nego promjene svijesti čitatelja/ica, ona je komunikacija sa svijetom, sadržaj i supstanca života, most između vanjskog i unutrašnjeg, ona je sila koja mijenja biće. Književnost pored toga što nas odvlači od naših problema i haosa svakodnevnog, ona nam širi svijest. Nakon svake pročitane knjige, mi smo veći, više razumijemo i osjećamo. Svaka generacija stvara vlastitu viziju književnosti. Danas je književnost, možda i više nego ranije, opservacija onog što se događa s našim svijetom, s našom civilizacijom, ona je posmatranje detaljno i pažljivo našeg društva, refleksija tog društva, razgovor s njim (i sa sobom) i upravo u tome je njena moć.

Vi ste prije svega pjesnikinja, i to uvijek naglašavate, pa se pitanje samo nameće: kuda ide poezija danas u svijetu umjetne inteligencije?

- O poeziji su napisane cijele knjige, o tome šta je poezija ili šta bi mogla biti, o načinu na koji se treba (ili je preporučljivo) pisati poeziju, kako je treba tumačiti, o značaju poezije, kako je interpretirati, čitati, i još uvijek nemamo jednu definiciju poezije. Poezija se osjeća, poezija mora biti preživljena, ona razvija empatiju... to je sve ono u šta još umjetna inteligencija nije uplela prste, ili barem želim vjerovati da je tako. A danas je poezija i govor o poeziji rizičan, jer je i ona često ostavljena na margini društvenog i književnog roda i interesovanja, ona se najmanje čita, najmanje se o njoj govori i izdavači najmanje žele objaviti poeziju. Ako krenemo od BiH, preko Evrope, sve do nekih značajnihi svjetskih festivala poezije, nije teško uočiti da ovaj trenutak ne odgovara poeziji, jer na poetskim večerima smanjuje se ili čak izostaje publika. Zašto je to tako? To su pitanja kojima se trebamo kao društvo ozbiljno pozabaviti. Nije nimalo banalno kazati da u instat društvu poezija nije u modi, nije nam potrebna dodatna muka analize i interpretacije „zagonetnog“ pjesničkog jezika, ne zanima nas na što se referira pjesnik/inja, zanimaju nas kratke priče i romani (ako nas uopće zanima književnost), zanimaju nas biografije slavnih ličnosti, američki filmovi, i možda poneki kriminalni roman. Politika nas zanima i umjetna inteligencija, također. 

Gdje Vam se fokus nalazi danas? Na čemu radite?

- Uvijek nešto pišem, poeziju, kratke priče, kritiku... jer jedino dok pišem znam ko sam.