Ljubavna gay priča o dvojici Sarajlija koji su prošli cijeli svijet i osnovali svoju obitelj

“Svevišnji vječito stvara svjetove i uništava ih, stvara i uništava, tj. taman kad pomisli odustati, napravi ovaj. A mogao je ispasti i mnogo gore, ovaj svekoliki svijet i sve u njemu, jer ja u ovom ovdje znam kako doći do svake zanimljive stvari...”

Početna je to misao, rečenica kojom Aleksandar Hemon otvara fascinantni roman “Svijet i sve u njemu/Bejturan i ruža”, a koji se, pretvoren kazališnom čarolijom, kao višeslojna i nadasve atraktivna predstava, smjestio i na samom početku programa ovogodišnje, jubilarne, 25. godišnjice postojanja i djelovanja Kazališta Ulysses u brijunskom arhipelagu.

Naracija i migracija

Predstava “Svijet i sve u njemu”, dramatizacija istoimenog romana Aleksandra Hemona, u bosanskom prijevodu “Bejturan i ruža”, laureat je nedavno završenog Festivala bosanskohercegovačke drame u Zenici, gdje je, od stručnog i žirija novinara, proglašena za najbolju u cjelini.

Hemon u romanu stvara vlastite i neponovljive misaone i duhovne svjetove/Jelena Janković/

Izuzetno uspjelu dramatizaciju potpisuju redateljica Selma Spahić i dramaturginje Emina Omerović i Nejra Babić Halvadžija. Scenografiju potpisuje Lili Anschuetz, kostimografiju Selene Orb, a kompozitori su Draško Adžić i Damir Imamović. Koreografiju je osmislila Ena Kurtalić. Produkcija je djelo Sarajevskog ratnog teatra i produkcijske kuće Realstage iz Sarajeva, uz pridruženo partnerstvo Kazališta Ulysses. Predstava se izvodila u prostoru ljetnog kina na Velikom Brijunu.

U glavnim ulogama zaljubljenika i ljubavnika Rafaela Pinte i Osmana Karišika nastupaju Ermin Bravo i Alban Ukaj. Uz njih igraju Snežana Bogićević, Tatjana Šojić, Kemal Rizvanović, Igor Skvarica, Hana Zrno i Faruk Hajdarević.

Ključno pitanje romana redateljica Selma Spahić ovako definira: “Što sve ljubav može podnijeti, koje vrste ekstrema i iskušenja kroz koje prolazi jedno ljudsko biće i je li ona dovoljna da se održi na životu. To je epska, ljubavna gay priča o dvojici Sarajlija koji su prošli cijeli svijet i osnovali svoju obitelj. Ili je odabrali, usprkos svemu – što je možda još važnije. Željele smo dramatizacijom sačuvati autorov diskurs i narativ. Pojmovi naracije i migracije Hemonu su izuzetno važni. Budući da je roman neka vrsta ode izbjeglištvu, on svoje likove stavlja u centar velikih migracija u kojima pričaju da bi preživjeli. Upravo to pričanje bilo nam je važno za teatar i postalo je esencijom ove dramatizacije tako da je veliki dio romana sačuvan upravo kroz pripovijedanje”.

Vrlo je zanimljivo i neuobičajeno rješenje prostora u kojem se predstava izvodi – scenografija u cjelini određuje gdje se nalaze glumci, a gdje publika, koja je smještena usred događanja, pomiješana s glumcima. Redateljica to objašnjava: “To je bit koncepta – uđemo u taj njihov univerzum, okruže nas zidovi tadašnjeg svijeta i putujemo s njima po tim zidovima gdje se sve događa – od atentata u Sarajevu 1914. godine do Šangaja negdje nakon Drugog svjetskog rata, krajem četrdesetih godina. A onda opet, čudnim spletom sudbine, dolazimo ponovno u Sarajevo i to ovo današnje. Tako prođe cijelo XX stoljeće i uđemo u XXI vijek – dakle, predstava završava danas u Sarajevu”.

O predstavi sam pisao nakon zeničke izvedbe i samo mogu ponoviti ono što je i sam autor rekao o romanu: “To je roman o kompleksnosti ljudskog života u historiji, o XX vijeku, o izmještenosti i nemogućnosti povratka, o ljubavi u svijetu koji ima malo mjesta za takvu ljubav, o višejezičnosti, o muzici, o opijumu, o ratu, o špijunima i Šangaju, o milijun stvari...”

Kao i svi veliki pisci, i Hemon u romanu stvara vlastite i neponovljive misaone i duhovne svjetove. Velika vrijednost predstave jest to što ih je uspjela sačuvati, zaokružiti i iznijeti na scenu. Prizori koje gledamo čas su na rubu naturalističkog, čas fizičkog teatra. Izmjenjuju se bešavni prijelazi u poetske pasaže, lirsko se smjenjuje s dramskim, grubosti se pojavljuju i nestaju, a zamjenjuju ih predjeli fantastičnog, snovitog, irealnog i nadnaravnog.

Predstava po romanu Aleksandra Hemona/Jelena Janković/

O svemu što živi i umire

Priča je to, naravno, i o dobru i zlu, koje je, kako Hemon piše, “... možda poteklo od ostataka svjetova koje je Gospod pravednički uništio...”. Ali i o ustroju svijeta, o svemu što živi i umire, o mijenama kroz koje svijet i čovjek u njemu prolazi jer, kako kaže padri Avram: “Nebo je točak koji se okreće. Čak i da se nikad ne pomjeriš s mjesta, sve oko tebe će se promijeniti, i svijet i sve u njemu bit će isti i neće biti isti. Mogli bismo ostati na ovom mjestu i promatrati kako se točak okreće. Ali ako se pomjerimo, ako se nastavimo pomjerati, sve će uvijek biti samo drugačije, a mi nikad nećemo biti isti. Mora da je postojao svijet gdje nikad nitko nije bio u svojoj kući, gdje su svi sve vrijeme išli od jednog mjesta do drugog. Gospod je sigurno razorio takav svijet – i to s uživanjem – jer kakvo bi to mjesto bilo, svijet koji se cijeli sastoji od neznanaca? Ljudi u tom svijetu nikad ne bi mogli mirovati dovoljno da išta sagledaju. Sve u takvom svijetu bilo bi prigušeno nerazumijevanjem...”

Moćan i izuzetno slojevit redateljski rukopis Selme Spahić objedinjuje sve ono što, i ako nije prikazano na pozornici, sadrži taj romaneskni narativ pisca. Donosi ono što je najbitnije – atmosferu i duh romana, znalački preobražavajući taj zavodljivi prozni rukopis u samosvojan, teatarski logičan i održiv, punokrvan dramski iskaz. U kojem do punog izražaja dolazi Hemonov pripovjedački dar, kojim nas, gotovo usputno, lakonski podsjeća na neumitan kraj: “Kad dođe ono što dolazi, nitko neće moći poreći da je došlo ono što je došlo. A dotad svi samo nastojimo preživjeti”.