Kuća karikature Oto Reisinger: Nasmiješi se životu!
Kuća karikature Oto Reisinger
Zagreb ima novu art destinaciju: zove se Kuća karikature Oto Reisinger, nalazi se u Radićevoj ulici 44a, u samom srcu grada, nekoliko minuta hoda od glavnog zagrebačkog Trga bana Jelačića. Vrata ovog prostora vedrine otvorena su od ponedjeljka do nedjelje od 10 do 22 sata.
Zagrebačka Kuća
To je kuća odlične vibre. Riječ je o galerijskom prostoru sa zanimljivim multimedijalnim postavom nazvanom po legendi domaće karikature s međunarodnim ugledom. Anton Oton Reisinger (Rankovci, Slovenija, 1927 - Zagreb, 2016), poznatiji kao Oto Reisinger, jedan od najslavnijih Zagrepčana, kultno je ime novinske karikature i zagrebačkog Vjesnika.
Zagrebačka Kuća, kako je simbolično nazvana galerija, pokazuje različite faze Reisingerovog života i umjetničkog rada. U Zagrebu živi od najranijeg djetinjstva, gdje diplomira na Arhitektonskom fakultetu. Iako je završio studij arhitekture, ovom profesijom se u praksi nikada nije bavio. Ipak, popularni Oto Reisinger umjesto zgrada gradi ono što je najteže dizajnirati - osmijeh na ljudskim licima.
Tijekom profesionalne karijere duge više od 60 godina stvara fascinantan opus sa više od 70.000 radova. Najvećim dijelom to su karikature. Znatiželjan, talentiran i svestran, jedan od najpoznatijih i najpriznatijih karikaturista Hrvatske i bivše Juge radi i ilustracije, dizajn knjiga i plakata, reklamne ilustracije, scenografije, stripove, crtane filmove.
Na svečanom otvorenju Kuće karikature Oto Reisinger 22. 3. hrpa poznatih zagrebačkih faca iz svih sfera života te brojni prijatelji velikog karikaturista. Otvorenje koincidira s godišnjicom zagrebačkog potresa. Kako se pojašnjava, s obzirom na to da obnova centra grada još traje, lijepo je da ljude uz taj datum veže i nešto pozitivno.
Pozitiva je odlika kompletnog događaja. Želja je posjetiteljima ponuditi uvid u raskošno Reisingerovo stvaralaštvo. “Ali da se pritom zabave i nasmiju”, poentira Marko Reisinger, unuk slavnog umjetnika. Kuća karikature Oto Reisinger u Zagrebu rezultat je velikog angažmana i truda umjetnikove obitelji. “Sretni smo i ponosni što smo unatoč brojnim izazovima ovaj projekt uspješno priveli kraju i što je djedova bogata umjetnička ostavština pronašla mjesto u gradu koji je neodvojiv dio njegovog identiteta”, kaže Marko Reisinger.
“Vjerujem da je deda ponosan na nas. Osim što je bio vrhunski likovnjak i međunarodno priznati umjetnik, Oto je bio jednostavan i duhovit čovjek te nam je želja da i Kuća karikature upije njegov karakter, nepretenciozan i otvoren svima”, ističe. Galerijski postav će, prema najavama, zbog velikog broja radova biti promjenljiv, a u prvoj varijanti može se vidjeti selekcija od oko 100 originalnih karikatura koje su Reisingera najviše proslavile.
Uspjeh i popularnost Reisinger je stekao kao karikaturist zagrebačkog Vjesnika. Za Vjesnik radi od 1950. pa sve do odlaska u mirovinu četrdesetak godina kasnije. Dnevnom listu Vjesnik ostaje vjeran do posljednjeg uzdaha ove nekad velike medijske kuće. Za Vjesnik nastavlja raditi i kao penzioner sve do 2012. kada je jedna od najuglednijih izdavačkih kuća u bivšoj zajedničkoj državi, a najveća u Zagrebu, ukinuta nakon 72 godine postojanja.
Ova ljubav bila je obostrana. Povodom Reisingerovog 80. rođendana Vjesnik je preko dvije stranice objavio čestitku “Sretan rođendan, Oto!”, Reisingerovu fotku s Vjesnikom u rukama, uz reprint karikatura iz raznih perioda i tekst posvećen slavljeniku s puno poštovanja. Povodom svog 80. rođendana i gotovo šest desetljeća ostavljenih u Vjesniku, Reisinger se u izjavi za svoju novinu prisjeća početaka. Ispričao je da je crtati počeo još u partizanima “rišući za zidne novine” kao borac Desetog korpusa zagrebačke brigade.
Prve honorare zaradio je za karikature i portrete objavljene u Studentskom listu 1945. iako u to vrijeme još nije bio student. Prije dolaska u redakciju Vjesnika nekoliko godina radi kao stalni suradnik zagrebačkog lista Kerempuh koji 1946. pokreće Fadil Hadžić. Reisingerov lik Pero je godinama zaštitni znak Vjesnika, koji svojem tvorcu donosi slavu istinskog celeba. Pero je danas u rangu jedinstvene urbane legende. Zagrebačka familija tzv. običnih ljudi plod je Reisingerove mašte. Dotični Pero, njegova žena Klara i sin Štefek komentiraju na stranicama Vjesnika aktualnosti, od politike do društvenih zbivanja, šaljivo se osvrću na razne teme i probleme iz svakodnevnog života. Oto Reisinger podučava cijele generacije kako gledati na život s njegove smješnije strane. I tako iz dana u dan, 33 godine, od 31. 1. 1961. do 1993. Reisinger je s Perom i njegovom obitelji objavio više od 12.000 karikatura.
Kroničari tvrde da crta od najranije mladosti, zapravo oduvijek. Tuš i pero ostaju njegova najdraža tehnika. Ljude oduševljava sofisticiranom, vlastitom verzijom tzv. čistog humora. Jasna misao, likovno definiran crtež bogat detaljima, brze reakcije i univerzalne poruke lansiraju ga u orbitu slave. Osim u matičnom Vjesniku, Reisinger objavljuje karikature u najtiražnijim novinama i časopisima bivše Juge, od zagrebačkih Vjesnika u srijedu, Arene i Starta, do beogradske Politike i ljubljanskog Dela.
Radove objavljuje i u brojnim svjetskim dnevnim listovima i magazinima (Quick, Panorama, Nebelspalter, Punch, New Yorker, New York Times), odlično ga razumiju i u Japanu, gdje ga proglašavaju najboljim stranim karikaturistom. Popularnog Peru teoretičari danas smatraju Reisingerovim životnim djelom - ne samo zato što je stvorio nepostojećeg Zagrepčanina koji funkcionira planetarno već je i njegov identitet tako sumirao da u njemu svi prepoznaju sebe.
Ono što bi trebalo biti povijest, ispada da je i danas jako aktualno. Postav Kuće karikature Oto Reisinger, uz obitelj umjetnika, osmislio je i prof. Frano Dulibić, izuzetan znalac umjetnikovog opusa. “Premda su teme njegovih crteža proizišle iz lokalne, zagrebačke sredine, situacije koje ocrtava razumljive su na globalnoj razini”, piše Dulibić povodom Reisingerove retrospektive u zagrebačkim Klovićevim dvorima 2008.
“Kad bismo na ulici tražili nekog tko bi trebao predstavljati prosječnog čovjeka, ne bi ga bilo moguće pronaći. No prosječnog čovjeka je moguće zamisliti i nacrtati. I upravo takav čovjek u svoj svojoj punoći živi u Reisingerovim crtežima. To je lik koji nije nitko od nas, a svi u njemu prepoznajemo dio sebe i dijelimo sličnu sudbinu. To je nekad i naše drugo lice, ono koje nije zabrinuto, potišteno i depresivno zbog nerješivih problema, već ono vedro lice, koje se bori protiv besmisla, ona naša vedra strana koja u svakom trenutku voli život onakav kakav nam je dan, jedinstven i neponovljiv”, navodi profesor.
Iz mora Reisingerovih karikatura i crteža može se rekonstruirati cijela epoha. Sudjeluje na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a često izlaže i samostalno (Zagreb, Amsterdam, Dortmund, Ankara, London itd). Objavljuje i nekoliko vlastitih knjiga s tematskim ciklusima karikatura: “Dobri ljudi”, “Visoko društvo”, “Amor, amor” i dr. U knjizi “Rat i mir” objavljenoj u Zagrebu 1995. sumirana je Reisingerova satirička kronika ratnih zbivanja u godinama raspada Jugoslavije.
Uz karikaturu, zaljubljen je u crtanje stripova. Ogromnu popularnost doživjeli su stripovi ovog umjetnika o Štefeku i njegovoj družini - “Štefekove pustolovine” objavljivani od 1964. do 1966. u zagrebačkom Plavom vjesniku, nakon čega se tiska još nekoliko izdanja cijelog serijala od 5 epizoda u formi albuma/knjige.
Onda, što se sve može vidjeti u Kući karikature Oto Reisinger? Pokazane su karikature u kojima se maksimalno duhovito komentiraju svakodnevica, politika, sport, ekologija, erotika... zatim, stripovi i spomenute “Štefekove pustolovine”, a poseban segment posvećen je načinu Reisingerovog rada i njegovim brojnim nagradama. Oto Reisinger dobitnik je mnogih nagrada na festivalima karikature u Hrvatskoj, ali i u Nizozemskoj, Belgiji, Španjolskoj, Portugalu, Turskoj, Japanu i Južnoj Koreji. Doajen hrvatske karikature dobitnik je najprestižnijih priznanja, među ostalim najviše državne Nagrade za životno djelo “Vladimir Nazor” (1984), Nagrade Grada Zagreba, Nagrade za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva.
Reisinger je ekskluzivno za subotnji dodatak Oslobođenja Pogledi govorio prije desetak godina nakon što mu je uručena Nagrada za životno djelo strukovne Udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH). Pitam Reisingera o tri nagrade za životno djelo koje su odmah nazvane nagradama za-vrlo-vedro-životno-djelo. Odgovara da ga svaka nagrada veseli: “Nisam brojao nagrade koje sam dobio, ali svaka nagrada, i najmanja, recimo, gradske četvrti, čovjeka veseli. Takvih nagrada nema, ali mislim da bi me veselila i takva nagrada”.
Pitam naravno i o famoznom Peri čije je životne zavrzlame crtao više od trideset godina. Šarmantni šmeker gospodin Reisinger govori o svojem radu bez mistifikacija. “Crtao sam jako lako, ali nikada nisam mislio da će mi to postati profesija, premda sam diplomirao arhitekturu, ostao sam karikaturist. Naravno, kada čovjek dugo radi neki posao, onda postaje i vještiji. Ja sam godinama crtao Peru, svaki dan su izlazile karikature, to je trebalo smisliti. Meni je bila uvijek velika enigma kada sam gledao akrobate koji su hodali po žici. Mogli su naučiti. Tako sam i ja, valjda, stekao rutinu u tim karikaturama. Da se previše ne hvalim, imao sam i malo talenta koji je potreban za taj posao. Znate, imate ljudi koji su duhoviti, isto stvaraju viceve, ali ne znaju crtati. Ja sam to uspio iskombinirati, da sam izmislio i nacrtao, tak’ da sam definirao konačno karikaturu.”
Pilula za smijeh
Na pitanje kako doživljava gašenje Vjesnika u kojem je proveo cijeli svoj radni vijek, odgovara: “Žalostan, napola mrtav. Kada čovjek postane svjestan svojih godina, više se ne osjeća bog zna kako, a još kada mu se gase sva veselja... Ja sam to ipak s veseljem radio i kada se to ugasi, onda se čovjek osjeća napuštenim”. Otkriva mi da ima problema sa zdravljem, teško se kreće. Ali, sve okreće na šalu, pa kaže: “Vidite, šepesam, ne mogu brze plesove!”
Ima svoju teoriju zašto smijeh i osmijesi nikad ne izlaze iz mode: “Ljudi sve teške stvari i tegobe lakše gutaju ako se mogu nasmijati nekom vicu na račun toga. Ja pokušavam ljude koji se svakodnevno susreću s kojekakvim problemima malo razvedriti, na neki način dajem im pilulu za bolje osjećanje”. Još svakodnevno crta. Jedan od najšarmantnijih Zagrepčana koje sam susrela pozdravlja čitatelje Oslobođenja, poželio je našim čitateljima sve najbolje.
