Kada film postane čisti sevdah: Ono čime nas autor obasipa jesu prelijepi vizuali i očaravajuća, dražesna muzička podloga

Sentimentalno i sanjalački toliko realističan da je jednostavno brutalan, “La La Land” (2016) je prosto nevjerovatan film. Ostvarenje Damiena Chazellea za protagoniste ima Emmu Stone i Ryana Goslinga, te predstavlja istrošenu holivudsku formu kao što je mjuzikl na nov i svjež način.

Riječ je o ljubavnoj priči između glumice sa nastojanjima da se probije u Hollywoodu i jazz pijaniste čiji je san otvoriti vlastiti jazz klub, smještenoj u modernom dobu koja na prelijep način odražava moć umjetnosti (muzike, glume i filma). Film koji govori i toliki akcenat stavlja na to da je potrebno sanjati i što je još važnije ne odustajati od svojih snova sjećajući se svakog uspona i pada na putu pri ostvarivanju (ne)dostižnog.

“Begin Again” (Pjesma koja ljubav znači, 2013) film je irskog reditelja Johna Carneya i predstavlja priču prožetu muzikom koja poput Chazelleovog “La La Landa” slavi samu umjetnost, što film, što muziku.

Na nevjerovatan način, gotovo pa pionirski posložena priča počinje iz jedne perspektive, samo da bi nakon što završi krug ustupila mjesto drugoj i na kraju dovela do dotjerane verzije ispričavši očaravajuću storiju o propalom muzičkom producentu i aspirirajućoj muzičarki u njihovom pohodu na muzičku scenu New Yorka.

Producent je Dan (Mark Ruffalo), koji taj dan ostaje bez posla i u samodestruktivnoj misiji opijanja slučajno nabasa na djevojku Grettu (Keira Knightley), koja također prolazi kroz težak period u životu, a koja će se popeti na scenu u kafiću i odsvirati jednu svoju pjesmu.

Na ingeniozan način reditelj i scenarista Carney upriličio je scenu u kojoj Dan iz svoje perspektive sagledava cijeli nastup Grette, imaginarno uključujući postepeno ostale instrumente u njenom performansu kompozicije koja je sama za sebe otkriće.

Nakon što sagledamo priču iz Grettine tačke gledišta, došla je iz Londona u New York zajedno sa momkom Daveom (Adam Levine) sa kojim je i o kojem je napisala nekoliko pjesama, samo da bi je on prevario, a ona otišla starom prijatelju Steveu (James Corden) na konak i naposljetku u kafić u kojem će izvesti svoju pjesmu.

Kada ispriča i počne priču na toliko originalan način, reditelj poput Carneya ostatak će učiniti toliko savršenim i autentičnim da jednostavno prosjedite cijelo trajanje filma, nešto manje dva sata, u tolikom uživanju i sevdahu da je to prosto nevjerovatno.

Došavši na ideju da, nakon što ih u Danovoj muzičkoj producentskoj kući odbiju, album snime na stvarnim lokacijama u New Yorku sa autentičnim gradskim šmekom, svim zvucima grada, lošim i dobrim, oformit će bend i krenuti u avanturu. Gretta će se pak pokazati kao prava sagovornica Danovoj mladoj kćerki Violet (Hailee Steinfeld), na što će i sam tata dobiti dodatne poene kod kćerke.

Da biste osjetili začaranost pokretnim slikama koje Carney stvara, trebate imati, prije svega oko za lijepo, pa onda i uho podešeno na pravu frekvenciju, jer ono čime nas reditelj obasipa u velikim količinama jesu upravo prelijepi vizuali i očaravajuća, dražesna muzička podloga. Istinska filmska ljepota.

Sead Vegara