Jasmin Duraković: Kada nemate ozbiljnu historijsku i recentnu valorizaciju u vlastitoj sredini – tonete u provincijalizaciju

Ove godine u galerijama Charlama Depot i Collegium Artisticum biće održano Bijenale vizuelnih umjetnosti SubDokumenta. Šta ovogodišnje izdanje donosi i kakav umjetnički presjek publika može očekivati?

- Ovo, sedmo Bijenale vizuelnih umjetnosti SubDokumenta Sarajevo ‘25, po svom obimu i, rekao bih, kvalitetu, daleko prevazilazi ona bijenala koja su se održavala u Charlami Depot u proteklih petnaestak godina. Na Bijenalu svoje radove izlaže više od 100 umjetnika iz BiH, regije i svijeta. Riječ je o selektiranim umjetnicima koje su odabrali naš umjetnički direktor i kustos Jusuf Hadžifejzović i njegovi saradnici – historičari umjetnosti i kritičari iz regije: Ješa Denegri, Biljana Tomić, Branko Dimitrijević, Petar Ćuković, Miklavž Komelj.

Druga linija

Biće to umjetnički sudar onih koji su učestvovali na kultnim YU Dokumentima krajem osamdesetih u Skenderiji, i umjetnika/umjetnica iz mlađih generacija. Program ima više selekcija, a svoja predstavljanja imaće i četiri galerije iz BiH i regije (Manifesto/Sarajevo, Vagon/Banja Luka, B2/Beograd i Galerija OK/Rijeka). Tokom trajanja Bijenala biće organizovano i nekoliko panela, kao i posebni programi. Ukratko – biće to najveći događaj u oblasti savremene i vizuelne umjetnosti u regiji ove godine.

Kroz ovaj događaj slijedi se povijesni kontinuitet kultnog bijenala YU Dokumenta, koji je osamdesetih godina bio jedan od najvažnijih umjetničkih događaja u BiH i širem jugoslavenskom kontekstu. Kada se osvrnemo na to vrijeme, šta su zapravo YU Dokumenta predstavljala u estetskom smislu i po čemu je to bio poseban umjetnički iskorak?

- Historičari umjetnosti i kritičari danas nedvojbeno smatraju da su YU Dokumenta bila najveći doseg savremene umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji. Pokrenuli su ih Jusuf Hadžifejzović, Aleksandar Saša Bukvić i Radoslav Tadić, ali je tadašnja kulturna zajednica prepoznala značaj YU Dokumenta, te je, preko tadašnje uprave Skenderije, stala iza projekta i omogućila njegovu ekspanziju. Ta bijenala su nadolazećoj generaciji umjetnika dala prostor koji je jedan historičar umjetnosti nazvao druga linija. Danas su mnogi od tih umjetnika već katalogizirani u historijama umjetnosti regije i Evrope.

Kako u tom smislu vidite današnju ulogu onoga što donose SubDokumenta? U kojoj mjeri je moguće rekreirati nekadašnju stvaralačku atmosferu, te koliko su vizuelne umjetnosti danas uopšte vidljive u našim okvirima?

- Charlama Depot je u proteklih petnaest godina realizirala niz događaja bijenalnog karaktera (SubDokumenta, Emorio Drangularium i drugi), koji su, možda, imali veći odjek na regionalnoj i međunarodnoj sceni. Ti događaji su, zapravo, predstavljali vezu s umjetničkom scenom iz vremena YU Dokumenta, a te veze su nam pomogle da kroz naš network dođemo do ovogodišnjeg bijenala – koji je, zapravo, konačni susret i spajanje historijskog momenta, te uspostavljanje kontinuiteta svih ovih događaja do formata bijenala kakav imamo ove godine. To se vidi iz ogromnog interesa umjetnika i umjetnica iz BiH i regije da učestvuju u ovom događaju.

Jedan od idejnih pokretača YU Dokumenta bio je Jusuf Hadžifejzović, koji je i ovogodišnji kustos Bijenala. Kako gledate na njegovu poziciju kao umjetnika u našem društvu? Stiče se dojam da je ono što je Jusuf radio, i još uvijek radi, prisutnije van granica BiH, dok ovdje još nije revalorizirano na pravi način.

- Jusuf Hadžifejzović je ključna ličnost svih ovih procesa. On je bio taj koji je, vrativši se sa studija iz Njemačke početkom osamdesetih, donio nove ideje i svježinu u pristupu savremenoj umjetnosti. Sve ove godine, iako često sam, istrajavao je u svom konceptu. Danas je on umjetnik svjetske reputacije i praktično neka vrsta šamana brojnim umjetnicima u regiji.

Bijenale savremene umjetnosti/

Iz toga bi se moglo postaviti i pitanje – zašto naša sredina zapostavlja one ljude koji su u pravom smislu riječi bili lučonoše i pioniri umjetničkog progresa? Da li mislite da je naša kultura u tom pogledu pristala na svojevrsnu provincijalizaciju?

- Sarajevo brzo zaboravlja. Kada nemate ozbiljnu historijsku i recentnu valorizaciju u vlastitoj sredini – tonete u provincijalizaciju. Ovdje se to, nažalost, često dešava.

BiH i danas, kako ste naglasili, ima brojne uspješne umjetnike i umjetnice, ali se čini da nedostaje stvarne povezanosti i saradnje koja bi tu scenu učinila vidljivijom. Šta nam nedostaje i zašto nadležne institucije kulture ne korespondiraju s dosezima naše scene?

- U mom dokumentarnom filmu “Posljednja YU Dokumenta”, historičari iz Beograda i Zagreba – Slavko Timotijević i Ivana Bago – lucidno su primijetili kako su YU Dokumenta nastala odozdo, inicirana od samih umjetnika i njihovog povezivanja van tadašnjih institucionalnih okvira. Tako su našla svoj put da na velika vrata uđu na scenu – bez mentorstva i patronizacije s vrha kulturne i političke piramide tadašnjeg društva.

Mislim da se sada isto događa sa SubDokumentima. Na djelu imamo sjajan primjer povezivanja umjetnika i nezavisne scene iz regije. Ponovo bez pokroviteljstva političkih i kulturnih vrhova, ali i bez patronata evropskih fondova koji daju novac za regionalnu saradnju, ali često umjetnicima nameću ograničenja – tematska, a ponekad čak i estetska.

Izlagati slobodno i bez ograničenja

Na ovom bijenalu toga nema – izabrani umjetnici izlažu slobodno ono što žele pokazati u ovom trenutku. Zato se ova SubDokumenta temelje na istim umjetničkim principima kao i YU Dokumenta. Samo – nema više Jugoslavije.

Nedavno je završen Sarajevo Film Festival. Kako gledate na ono što je ovogodišnje izdanje ponudilo? Koliko su se prilike za domaći film promijenile, imajući u vidu da je Udruženje reditelja BiH, neposredno pred početak Festivala, skrenulo pažnju na još uvijek težak i sistemski neriješen problem bh. filmske industrije?

- Težak problem. Ništa nismo riješili. Nema sistema, nema filmova. Zaista je tragično koliko ovdašnje vlasti žive u vlastitom autizmu – smatrajući da sve oko njih postoji samo zbog njih. Oni su apsolutni krivci za krizu kinematografije koju imamo decenijama. I ne samo kinematografije.

Nedavno ste se vratili na Federalnu televiziju, a najavljeno je da će u okviru ove kuće biti pokrenute važne promjene kada je u pitanju domaća filmska i serijska produkcija, kao i tretman kulture uopšte. Šta u tom pogledu možemo očekivati od FTV-a?

- Pridružio sam se novom timu RTVFBiH sa Bakirom Hadžiomerovićem na čelu upravo iz tog razloga – da pokušamo pokrenuti barem televizijsku produkciju i, u okviru mogućnosti, dati doprinos kinematografiji kroz javni servis. Vjerujem da ćemo nešto napraviti, kao što smo napravili u periodu 2001-2008, kada sam bio generalni direktor tog javnog servisa.