Između suza i smijeha
Sjećanje je besmrtnost. Izložba u čast slikara Antuna Borisa Švaljeka u Galeriji Zlati Ajngel u Varaždinu je puno više od onoga što se protokolarno naziva hommage. To je omaž totalno van šeme. Jako dirljiva, nježna, ali i ohrabrujuća priča. Otvorena 15. ovog mjeseca povodom prve obljetnice smrti ovog briljantnog umjetnika, izložba govori o prijateljstvu i neraskidivim vezama među ljudima. U toj galerijskoj priči će se mnogi od nas prepoznati.
Duhovni trag
U svijetu koji nas okružuje, i njegovanje sjećanja na ljude koje smo voljeli, s kojima smo odrastali, danas je zaista u rangu raritetne umjetnosti. Antun Boris Švaljek (Zagreb, 1951 - Zadar, 2023) umjetnik je i sveučilišni profesor koji svojim djelom snažno povezuje Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Igrom sudbine, upravo je Oslobođenje u svom redovnom subotnjem dodatku Pogledi prije točno dvije godine opširno izvijestilo o posljednjoj retrospektivi ovog vrhunskog umjetnika u Umjetničkoj galeriji Hrvatskog kulturnog središta Založbe kralja Tomislava u Čapljini.
Posljednja Švaljekova izložba priređena za slikarova života naglašava radove naslikane u likovnim kolonijama u Hercegovini, među ostalim i u parku prirode Hutovo blato, ali i na Širokom Brijegu, gdje je od 2003. do 2018. profesor slikarstva na tamošnjoj Akademiji likovnih umjetnosti. Mnogim generacijama slikara otkriva tajne arta. Odluku da se bavi umjetnošću, pišu kroničari, Švaljek donosi kao gimnazijalac u Varaždinu, predivnom, romantičnom gradu baroka u središtu Hrvatskog zagorja, kojeg se naziva i Gradom anđela zbog milijun skulptura anđela koji vas promatraju s baroknih pročelja gradskih zdanja. Nakon ove životne odluke, diplomira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i tri godine stvara u Majstorskoj radionici čuvenog Krste Hegedušića.
Iz Varaždina stiže mi dosad neviđena pozivnica za otvorenje izložbe. “Dođite na događanje povezano uz obljetnicu fizičkog oproštaja od Antuna Borisa Švaljeka, preko izložbe djela koja su u privatnom vlasništvu Varaždinaca, želja nam je odati počast kreativcu koji je svoj izričaj formirao na varaždinštini – što to god značilo. U estetici, ali i filozofiji života, kako to volimo u svakodnevici izgovarati”, piše Darko Sačić. Pa nastavlja o slikaru Švaljeku: “Intenzivno živeći Varaždin 70-ih godina, ostao je generacijska ikona, međaš kojeg se Varaždin nikada ne bi trebao odreći. Godinama izmaknut iz ‘svojeg’ grada, uvijek mu se iznova i sa zahvalnošću vraćao – svakom prigodom ističući prostor i sredinu svog formiranja”.
Evo priče iz Varaždina samo za čitatelje Oslobođenja. Popričali smo s autorom pozivnice i koncepta izložbe. Darko Sačić je akademski slikar, osnivač i vlasnik Galerije Zlati Ajngel, jedne od najboljih galerija u državi. Poznat je i kao zaštitni znak varaždinske kulture. Govoreći o ideji vodilji za izložbu slikara Antuna Borisa Švaljeka, ističe da ona ne prati kronološki nastanak djela. Zamisao je drukčija. Koncept izložbe nije nastao na temeljima slikarevog rada, nego odjeka njegovih radova. “Nemamo kronologiju, ovo je skup djela koja su se zatekla u privatnom vlasništvu u Varaždinu. Namjerno nisam htio kontaktirati bilo koju instituciju, pogotovo ne Muzej grada Varaždina, koji isto ima Švaljekove kapitalne stvari. Cilj izložbe je pokazati odjek radova, odnos građana Varaždina prema Antunu Borisu Švaljeku”, pojašnjava gospodin Darko.
Ulijećem s konstatacijom da upravo tako nešto i piše u nevjerojatnoj pozivnici za izložbu koju mi je poslao. Kažem da u toj pozivnici i doslovno stoji da to neće biti izložba slika Antuna Borisa Švaljeka, već mala naznaka duhovnog traga koji je ostao iza čovjeka i umjetnika. Početak razgovora izgleda ovako: uvodi me u atmosferu Varaždina, citira jednog od najslavnijih Varaždinaca ikada, proslavljenog slikara Miljenka Stančića. “Za početak, ne možemo zaobići Miljenka Stančića i njegovu povijesnu rečenicu: Meni je Varaždin mjera i obrazac. Varaždin je mjera. To su Varaždinci, koji Varaždin žive. Neki put me ispravljaju i kažu: ne možete vi živjeti grad. Kažem: može se živjeti grad. I kroz ovu generaciju koja je 1970-ih odrastala i 70-ih godina formirala svoju estetiku. Ja sam iz te generacije, zato mogu iz prve ruke o tome pričati, o generaciji što su je obilježila dvojica umjetnika Antun Boris Švaljek i Goran Merkaš.”
Podsjeća da je rođeni Varaždinac Merkaš (Varaždin, 1950-1996) slavni slikar i grafičar, također završio zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, a svoje najveće uspjehe ostvario je u grafičkom dizajnu i postao međunarodno priznati autor kazališnog plakata. Dalje otkriva lokalni Švaljekov nadimak: Bebač. “Tako smo ga mi svi zvali... Mogu ja vama naširoko pričati, pa vi onda skratite”, napominje. Samo vi kažite, insistiram. Gospodin Darko dijeli sjećanje: “Tih godina Varaždin je stvarno disao kao europski i svjetski grad, Švaljek i Merkaš su estetiku rock and rolla, estetiku nakon ‘68. i ‘71. prenijeli u likovni jezik, u slikarstvo, u vizualnu dimenziju. Evo, to je ta poveznica između svih nas. Nažalost, Antun Boris Švaljek je umro prošle godine, otišao je od nas. Ali, u Varaždinu ga prije svega ta generacija apsolutno voli, cijeni i poštuje, a preko nje, onda i ostali, mladi”.
Uvijek se rado vraćao u Varaždin i dolazio, sjeća se. “Njegov jezik je bio kajkavština. I u Zadru, u kojem je proveo praktički 80 posto svog života, od 30. pa do smrti, sačuvao je taj odnos prema gradu Varaždinu, prema ljudima, prema onome... Postoji nešto što je, naravno, uvijek teško objasniti. Kad velite Oslobođenje, Sarajevo, onda se uvijek sjetim: duh Sarajeva. Onda bi to bio duh Varaždina.” Zanima me kako bi on opisao duh Varaždina? “To je ostatak Austro-Ugarske na našem teritoriju, s velikom dozom poštivanja prema kulturi, poštivanja prema kulturi ophođenja, ponekad infantilni odnos prema životu i prema vrijednostima života. U Varaždinu ćete teško sresti one isključive materijaliste, to su ljudi koji vole svoj grad.”
Kako se osjećao pripremajući izložbu? “Čujte, između suza i smijeha”, kratko odgovara. Što najviše cijeni u stvaralaštvu Antuna Borisa Švaljeka? “Prije svega, Švaljek je bio veliki crtač, njegov postupak je crtački, ono što je meni fascinantno je sjajno baratanje tehnikom i sjajno predstavljanje pogleda na život kroz likovnost. Bio je izuzetno inteligentan, zabavan, komunikativan, jako duhovit. Kad bi se pojavio u nekoj prostoriji ili dvorani, onda je postojao samo on, nitko drugi.” Raspitujem se ponovno o slikarovim dolascima u Varaždin, je li često dolazio? “Jako često. U biti, ako se malo bolje razmisli, on je u Varaždinu živio 4 godine. Što ga je posebno privlačilo? To je to! Rođen je u Zagrebu, otac mu je bio vojno lice, seljakali su se po državi. U Petrinji je zavšio osnovnu školu, pa je došao u Varaždin. U Varaždinu je završio gimnaziju. Gimnazija je kultna ustanova grada Varaždina. U to vrijeme, varaždinska Gimnazija je stvorila generacije i generacije izuzetnih ljudi koji su danas u vrhu znanosti i umjetnosti.”
Kako su se upoznali? “Mi se svi znamo s korza u Varaždinu. Korzo je bila dnevna soba grada, od 7, 8 sati navečer ljeti, do 10, sve se odigralo. To su bile novine bez pisanog teksta, zvučne novine i vizualne, i tu se vrtjela ta cijela priča. Jako je urbano koncipiran život u gradu, to je poanta Varaždina, tu su dolazili ljudi koji su vezani uz grad. Oni su komunicirali međusobno, oni koji su bili zainteresirani za grad. Dakle, nisu bili oni koji tek žive, jedu i spavaju u gradu, nego ljudi koji su htjeli biti zajedno.” Otkriva i manje poznati detalj iz prošlosti: “Švaljek i Merkaš su vodili disko-klub u kazalištu u Varaždinu, što je isto, ovak’, bombon.” Diskoteka u kazalištu? - iščuđavam se. “Diskoteka u kazalištu ispod glavne scene, danas se to zove Podrumska scena Zvonimir Rogoz, ali u to vrijeme, tih 70-ih godina bila je diskoteka, DJ-jevi su bili Švaljek i Merkaš, i to je bilo jedno mjesto generacijskog okupljanja”, kaže gospodin Darko.
Moram ovdje naglasiti da je Švaljekov art zaista fenomenalan. Zamislite boema stare škole koji prešetava promatrača od urbane kulture i tzv. nove slike do zavičajne pjesničke, duhovne i kulturne tradicije, od baroka do naivne umjetnosti i postmoderne. Sve to uz poetičnu imaginaciju, ironiju i puno humora. Zbog tako vratolomnog spoja Švaljek je i danas za teoretičare prilična enigma, kao i svi oni koji su uzletjeli do takvih visina. Jedan od najoriginalnijih na suvremenoj art-sceni. Izlagao je na 100 samostalnih i više od 600 skupnih izložbi u domovini i širom svijeta. Na samom početku, pobire niz najznačajnijih umjetničkih nagrada u bivšoj Jugi. Veliki celeb. Dobitnik je u to vrijeme najuglednijih priznanja kao što su nagrada za slikarstvo na 10. bijenalu mladih Rijeka, nagrada na Zagrebačkoj izložbi jugoslavenskog crteža 1979. i nagrada za slikarstvo 9. salona mladih u Zagrebu 1977.
Slikar Švaljek je dragovoljac Domovinskog rata odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996. Sudjeluje u povijesnoj i presudnoj obrani zemlje u operaciji Maslenica i oslobađanju masleničkog Novskog ždrila 1993. godine. Uzbudljiva i raskošna biografija Antuna Borisa Švaljeka uključuje i suradnju s galerijom “Stećak” Klek, osnovanom 1980, koja svoje djelovanje širi od Opuzena i Ploča, do Metkovića i Zagreba. Stvara i u području grafičkog dizajna i scenografije. Uz ilustriranje pjesničkih i proznih knjiga, radi i scenografije za glumačku družinu “Histrion” i zagrebačko Dramsko kazalište Gavella.
Varaždinec
Švaljeka se zauvijek pamti i po izložbi “Oltar” u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 2003. sa samo jednim eksponatom, gigantskom instalacijom u formi poliptiha dimenzija 7,5x10 metara (do prvog muzejskog kata), od 100 slika oslikanih uljanom bojom i jajčanim temperama na drvenoj podlozi kojima autor sumira svoje 30-godišnje slikarsko promišljanje. Proslavljeni zagrebački likovni kritičar Vladimir Maleković piše uvodni tekst za katalog naslovljen sa “Vrata u pakao i raj, a između sjaj”. Poliptih je premijerno predstavljen 1999. u Loži Narodnog muzeja Zadar, a Grad Zadar slikara proglašava Zadraninom desetljeća u području kulture, umjetnosti i obrazovanja. Gdje je eventualno najviše “bio doma”, i dalje ostaje velika tema.
Likovno školovan u Zagrebu, a životom i posljednjom adresom Zadranin – on je Varaždinec, kažu u Varaždinu za Švaljeka, veliku slikarsku dušu, u kojoj ljubavi i mjesta ima za sve ljude, sva živa bića i prirodu. Izložba u Galeriji Zlati Ajngel ostaje otvorena do 7. sljedećeg mjeseca. To je ujedno i najava velike retrospektive Antuna Borisa Švaljeka 2025. u Gradskom muzeju Varaždin kojom će ova ugledna institucija obilježiti 100 godina postojanja.
