Haris Pašović, reditelj: Umjetnost rekreira smisao i slavi život

Obilježeno je dvadeset godina djelovanja i rada East West Centra Sarajevo, kako sa ove distance, nakon dvije decenije, gledate na taj pređeni put?

- Fascinantnih dvadeset godina, zaista! Kada smo u Umjetničku galeriji BiH postavili izložbu fotografija o našem radu od 2005. do danas, i sami smo se zapanjili obimom i skalom urađenog. A svaka predstava, svaki projekat, velika je priča za sebe, u kojoj su učestvovali ljudi iz preko 20 zemalja, više od 1.000 umjetnika, tehničara, producenata, računovođa, stručnjaka za javnu komunikaciju, zanatlija, vozača...

Pobuna u pozorištu

Igrali smo u preko 20 zemalja - eto, taj broj 20 se stalno ponavlja..., radili smo na tri kontinenta. Igrali smo u oko 50 gradova i mjesta u Bosni i Hercegovini, u oba entiteta. Imali smo desetine hiljada gledalaca. O nama su izvještavali najvažniji mediji u svijetu (The Guardian, The Independent, Financial Times, The New York Times, ABC, CNN, El Pais, Le Monde i mnogi drugi širom svijeta).

Šta je za Vas bio onaj suštinski naum kada ste se 2005. odlučili pokrenuti East West Centar, te šta Vas je do danas održalo?

- Želio sam da radim slobodno, sa ljudima s kojim se razumijem i bez birokratskih ili mediokritetskih ili bilo kojih drugih prepreka. 2004. godine napisao sam dramu i režirao predstavu “Pobuna u Narodnom pozorištu”, koja se završava tako što glavni likovi odluče da naprave nezavisnu teatarsku kompaniju, kao odgovor na loš život, i to se onda dogodilo u stvarnosti 2005. formiranjem East West Centra. Moji saradnici od samog početka do danas su Sanela Brčić, Ismar Hadžiabdić, Lada Maglajlić, Irma Saje, Vanja Ciraj, Dino Šukalo, Lejla Abazović Muratović, Selveta Džindo, Tamara Curić, Larisa Lipovac Navojec, Emin Bahtanović i Dina Bahtanović. Vremenom, radili smo sa mnogo izvanrednih saradnika. Mnogi glumci su napravili velike uloge u našim predstavama koje su bile njihovo lansiranje u posao - Amar Selimović, Maja Izetbegović, Zana Marjanović, Irma Alimanović, Maja Zećo, Lana Stanišić, Nusmir Muaharemović, Džana Lugonić, Dražen Pavlović i drugi. Naravno, radili smo i sa mnogim domaćim, regionalnim i internacionalnim zvijezdama - glumcima, muzičarima, plesačima i koreografima.

Sam čin kreacije je životvoran i smislen/EWCS/

Koliko se u ovom proteklom vremenu mijenjala vaša temeljna kulturna i društvena uloga, odnosno koliko je u okolnostima u kojima živimo, znajući u kakvoj je poziciji umjetnost u našoj zemlji, komplicirano održati jednu nezavisnu umjetničku platformu?

- Teško je, jer morate mnogo vremena, ponekad 90% vremena, potrošiti na traženje sredstava i kreiranje okolnosti za rad, a tek onda u preostalom vremenu možete kreirati. Ali, pokazalo se, da se isplati platiti i tako veliku cijenu za slobodu. Da nismo tako radili, nikada ne bismo dosegli domaći i međunarodni uspjeh kakav smo postigli.

Kako biste u estetskom, ali i etičkom smislu, opisali ono što je East West Centar do danas radio?

- Napravili smo najmodernije i najuspješnije pozorište u BiH i regionalno smo u samom vrhu. To ne znači da i drugi nisu pravili zanimljivo pozorište i imali uspjehe. Naravno da jesu. Ali u zbiru, u kontinuitetu 20 godina, čak i kad se ne uzme u obzir da smo imali 10, 20, a u nekim slučajevima 80 puta manja finansijska sredstva nego drugi, mi smo pravili najavangardnije pozorište koje je uvijek bilo društveno relevantno. 2005. smo u “Hamletu” tematizirali borbu mladog muslimana protiv korumpirane države u svijetu poslije terorističkog napada 11. septembra. Zatim, 2006. smo u “Faustu” govorili o artificijelnoj inteligenciji, znači prije 19 godina, prije nogo je to postalo globalna tema. U “Klasnom neprijatelju” smo 2008. govorili o vršnjačkom nasilju i izgubljenim generacijama u BiH. U 2009. smo govorili o ekonomskom, seksualnom i svakom drugom oslobođenju žene u predstavi “Nora.” O feminizmu smo govorili i u predstavi “Otkrivanje žene” 2016. Povodom 20 godina od početka opsade Sarajeva, 2012. smo napravili “Sarajevsku crvenu liniju” sa 11.541 crvenom stolicom u Ulici maršala Tita, za žrtve opsade. 2015. smo u Francuskoj, na Festivalu d’Avignon, postavili “Hope, Srebrenica”. Ove godine smo u koprodukciji sa drugim sarajevskim pozorištima napravili predstavu “Tebe ljubi duša moja” o ljubavi mladih, Srpkinje i Bošnjaka, u ratu u BiH. Svaka od naših predstava je bila estetski i društveni događaj. 2013. godine u predstavi “Osvajanje sreće” smo govorili o palestinskom problemu. 2011. smo govorili o nadolasku fašizma u Evropi u predstavi “Evropa danas.”

Predstave, ali i brojne druge aktivnosti koje ste pokretali, uključujući i nedavno završeni Sarajevo Fest, neprestano u fokusu imaju potrebu za propitivanjem nekih od temeljnih dilema naše savremenosti, kako u okvirima postjugoslovenskih društava, tako i na mnogo širem planu. Kako iz te perspektive objašnjavate ulogu umjetnosti kao korektiva društva, čemu nas ona uči kao prostor osvajanja slobode?

- Umjetnost ne može riješiti društvene probleme, ne može zaustaviti ratove, ne može učiniti da nema sirotinje. To i nisu njeni zadaci. Umjetnost rekreira smisao i slavi život. To je tako čak i kad je umjetnost “pesimistična.” Sam čin kreacije je životvoran i smislen. Peter Brook, jedan do najvećih reditelja 20. stoljeća, napisao je za nas koji smo stvarali umjetnost u ratnom Sarajevu, prilikom gostovanja mojih predstava u Parizu, da je to što smo kreirali u Sarajevu pod opsadom: “Dokaz da život uvijek ima posljednju riječ”.

Živimo u iznimno turbulentnim trenucima kada primat političke moći i sile oružja iznova pomjera svjetove. Imajući na umu sve to, gdje je prostor za umjetnika, šta bi po Vama trebao biti njegov modus vivendi?

- Umjetnici treba da stvaraju umjetnost. To je naš zadatak, naše poslanje, naša dužnost. Kao što je misija doktora da liječe ljude, naša je da kreiramo umjetnost. Ja sam prije bilo kojeg drugog mog identiteta - umjetnik. To je moj modus vivendi.

Često se u kontekstu bosanskohercegovačke stvarnosti govori o marginaliziranosti kulture i umjetnosti, budući da imate višedecenijsko iskustvo prisustva na sceni, vidite li prostor i mogućnost za promjenu?

- Veoma je zabrinjavajuće. Ja se ne žalim i ne kukam, nego radim, tako je kod mene cijeli život. Ali nikad nije bilo ovako loše u BiH za kulturu i umjetnost nego što je sada. I ne vidim da će se to uskoro promijeniti nabolje. Kultura je u stalnom padu, posljedice se već osjećaju.

Sirotinjska kolonija

Ako ovako nastavi, mi ćemo se ispisati iz porodice civilizovanih zemalja i, kao zemlja, postaćemo nešto kao velika benzinska pumpa i sirotinjska kolonija gdje se umnožavaju droga i kriminal. Samo ozbiljna kulturna, politička i društvena hitna akcija može ovo zaustaviti.

Više puta ste u toku ove godine naglašavali važnost činjenice da je u BiH, uz sve probleme koje imamo, mir kategorija koja je neprikosnovena i na kojoj se neprestano mora raditi. Kako gledate na našu zemlju u ovih trideset godina?

- Nema kod nas mnogo razboritosti u javnom prostoru. Da ima, vidjeli bismo da je trideset godina mira u BiH veliko postignuće. To je 30 godina mira uprkos politikama. Narodu je dosta rata, svađa, gubitaka, lošeg života. Ljudi vide da političari žive odlično i, takođe, jedna grupa “snalažljivih,” koja se izdvojila i vozi skupocjene automobile. Političari ne govore o miru, demokratiji, slobodi. Kada bi oni govorili o tim vrijednostima i tražili od svojih sljedbenika da žive te vrijednosti, ljudi u BiH jedva bi dočekali pomirenje. Za šest mjeseci mi bismo živjeli drugačiju stvarnost. Ali ona ne bi bila profitabilna za političare koji imaju finansijski interes od neprekidnog stvaranja sukoba.

Pašović: Nema kod nas mnogo razboritosti u javnom prostoru/EWCS/

Često se u svom radu vraćate na temu Sarajeva u dvadesetom vijeku, kako u pogledu Drugog svjetskog rata, tako i u smislu devedesetih i opsade. Kako Vam ovaj grad uz svu tu povijesnu težinu koju nosi djeluje danas, te zbog čega je važno njegovati proaktivnu kulturu sjećanja?

- Sarajevo je suštinski multikulturno. To je njegova priroda i njegova sudbina. To je njegov karakter i njegova sreća, zbog toga su ljudi zaljubljeni u Sarajevo i zbog toga desetina hiljada ljudi dolazi u Sarajevo. Sarajevo je skupo platilo vjernost svojoj multikulturalnoj prirodi. U Drugom svjetskom ratu više od 11.000 ljudi je ubijeno, najviše Jevreja i Srba, a zatim i Muslimana i Hrvata koji su bili u partizanskom pokretu otpora. O tome govorimo u predstavi “Oslobođenje Sarajeva”, koju sam režirao u pozorištu SARTR. Tokom opsade 1992-96. ubijeno je, ponovo, preko 11.000 ljudi, najviše Bošnjaka, a onda i Srba, Hrvata, Jevreja i ljudi porijeklom iz miješanih brakova. O tome sam pisao u mojoj drami “Tebe ljubi duša moja”, koju sam režirao u Kamernom teatru 55, u koprodukciji sa East West Centrom, Narodnim pozorištem i SARTR-om. Interesantno je da su to prve dvije predstave ikad napravljene o Drugom svjetskom ratu u Sarajevu, odnosno o životu u Sarajevu tokom opsade. Tako da baš ne možemo ni govoriti o kulturi sjećanja. Ja razbijam ideološke tabue, koje i sam naš kulturni milje često ponavlja i time, zapravo, doprinosi revizionizmu.

Pripadate generaciji umjetnika koji su iskusili jugoslovensko iskustvo, devedesete, vrijeme tranzicije i posttranzicije, šta je ono što savjetujete mladim stvaraocima?

- Da slijede svoj unutrašnji glas. Slušati sebe, pratiti svoj unutrašnji poziv. Bez kalkulacije, bez nastojanja da se dopadnu, bez straha, i pametno i sa srcem. Pa koliko god da košta, manje je nego odustati od sebe i podleći pritisku društva, porodice, religije, politike... Predlažem im da slijede svoju prirodu i svoju jedinstvenost.