Graz, mjesto izmeđunosti: Ovdje i tamo, a istovremeno, ni ovdje ni tamo

Onog trenutka kada čovjek odluči da se preseli, izmeđunost (in-betweenness) počinje da se formira. Što je veća vremenska distanca od početne tačke, njeno prisustvo postaje sve jasnije. Vrijeme provedeno izvan granica zemlje mog pasoša, period koji se svakim danom produžava, počelo je intenzivirati kruženje oko pojma izmeđunost. Postao je neupitno jasan osjećaj da sam dio nje, ali me istovremeno nešto još više udaljavalo od pokušaja da jasno zaključim šta taj pojam tačno znači. Da li je to osjećaj? Ili možda mjesto?

Napori prilagođavanja

Imajući u vidu da je prvenstveno teško odrediti na šta se on zapravo odnosi, pomirenje s njim postalo je još teže, a na to se nadovezalo izbjegavanje kao prirodan odgovor. Uzimajući u obzir desetogodišnje odsustvo iz Bosne, zemlje u kojoj sam rođena, i provođenje tog istog vremenskog perioda u Njemačkoj, zemlji ličnog izbora, razvila se senzibilnost za prepoznavanje okidača koji detektuju tu izmeđunost. Napore prilagođavanja koji su se počeli manifestovati kao neophodni pri dolasku u Bosnu, na lično iznenađenje vremenom sam počela da primjećujem i po povracima u Njemačku. Postalo je nemoguće izbjeći suptilne naznake neispunjenja očekivanja prenesenih iz jednog mjesta u drugo. Sve dok nije postalo jasno da se pojavljuju pri svakom dolasku ili odlasku, s obje strane. Prenošenje načina funkcionisanja izgrađenog na osnovu jednog sklopa uslova u drugi, potpuno drugačiji, dovelo me do osjećaja susreta sa gličem (glitch) u stvarnom životu. Fizički premještena, emotivno ne sasvim usaglašena.

Ne isključujem se od tog izbjegavanja postavljanja čvrstog značenja/Mladen Bundalo

I tu dolazi do zabune: znači li to da je ovo prelazno stanje, taj privremeni proces usklađivanja fizičkog i nefizičkog u jedno ja, upravo ta izmeđunost? Tema je mnogih razgovora, u privatnim i profesionalnim okvirima, dio diskursa unutar projekata, kao i narativa koji sve češće izranja na društvenim mrežama, i taj racionalno nejasan ‘obim nečega’ neprestano provocira. Bilo da mu se pristupa direktno ili usputno, uvlači se u polje razmišljanja ruku pod ruku s temama migracije, izmještanja i pripadnosti, oko kojih i sama kružim. Da li je moguće da su sve one sadržane u ovoj jednoj ideji nazvanoj izmeđunost? Da li je fleksibilnost njenog značenja ključ za razumijevanje, ili je to ipak izgovor, put manjeg otpora? Disonanca između nečega što se doživljava kao emotivno jasno, a istovremeno nemoguće kognitivno obuhvatiti, najdosljedniji je kontekst u kojem mogu da se usmjerim u pravcu njenog razumijevanja. Ovdje i tamo, a istovremeno, ni ovdje ni tamo.

Onda šta? Ne isključujem se od tog izbjegavanja postavljanja čvrstog značenja, ali posmatrajući iz ugla jedne male lične epifanije, osvijestila sam koliko sam ga, zapravo, zanemarivala. Možda zato što je taj pojam uvijek zvučao pomalo trendi, dovoljno neodređen da se lako primijeni na gotovo svaki kontekst, a opet dovoljno opšte shvatljiv da ne zahtijeva dodatne napore da se opravdava njegova upotreba. Moja prisustva u razgovorima najčešće su svjedočila povezivanju ovog pojma s mjestom ili prostorom, kao s nečim u što se može fizički ući. Ali ako ga razmatramo kao takvog, ne bi li po svojoj prirodi podrazumijevao i mogućnost da se locira na karti? Ili da se bar zamisli. Da li bi se u tom slučaju mogao pronaći taj prostor?

Ja do sada nisam pokušavala da ga lociram. Neočekivano, tokom svojih nedavnih putovanja približila sam se osjećaju koji je ukazivao da sam ga vrlo vjerovatno zaista pronašla. Engleski je jezik koji najčešće koristim u svakodnevnim interakcijama. Kada sam u Njemačkoj, skoro je nemoguće osloboditi se osjećaja da nije prikladno govoriti bilo kojim drugim jezikom osim njemačkog, iako se to u praksi vrlo često dešava. Engleski je, ipak, još najzastupljeniji kao drugi strani jezik. Zbog toga, iako je potreba za uklapanjem u trenutno životno okruženje prisutna, presudnu ulogu preuzima instinktivna potreba za širim razumijevanjem, naročito u polju kulture, koje po svojoj prirodi zahtijeva što veću univerzalnost.

Bez obzira na kontakte iz mnogobrojnih internacionalnih okruženja, koji ne podrazumijevaju poznavanje njemačkog jezika, podsjetnici na izbjegavanje lokalnog maternjeg jezika ipak uspijevaju da pronađu načine da izazovu nelagodu. S druge strane, kada sam u okruženju svog maternjeg jezika, rasprostranjenog po balkanskoj regiji, upotreba bilo kog drugog jezika urođeno djeluje neprikladno sama po sebi. Bilo bi mi čudno ne sporazumijevati se na uzajamno najmanje zahtjevnom zajedničkom jeziku u okruženju ljudi za koje instinktivno znam da je to moguće. Do te mjere da se, dok sam tamo, taj osjećaj prenosi čak i na razgovore drugim jezikom preko telefona s osobom koja me drugačije ne bi razumjela. Koliko god bilo iracionalno, jednostavno djeluje neprirodno.

Osjećaj neuklapanja

Svjesna ovih stanja iz oba konteksta, Graz mi se učinio kao siguran prostor koji je ponudio udobnost ravnopravne upotrebe ovih jezika. Osjećaj da nisam odatle i dalje je bio prisutan, ali bez onog pratećeg osjećaja neuklapanja. Njemački je, očigledno, bio posvuda prisutan: u javnom prostoru, na saobraćajnim znakovima, kroz male svakodnevne interakcije u prodavnicama, muzejima ili u spontanim prisluškivanjima razgovora prolaznika. Ono što je dodatno pojačalo osjećaj komfora bila je njegova blaga iskrivljenost kroz dijalekt, dovoljno umirujuća da otkloni pritisak težnje ka perfekciji koja često sabotira moju upotrebu. Ta samonametnuta prepreka kao da je isparila, pa ga je postajalo lakše govoriti, jer ga ionako niko naizgled nije izgovarao “ispravno”.

Prisustvo mog maternjeg jezika pokazalo se gotovo jednako opipljivim. Ne samo zato što sam ga mogla opušteno koristiti s prijateljicom iz vrtićkih dana i rođakom koja tamo živi, već i zato što je značajan broj uličnih imena, radnji i lokalnih mjesta nosio nazive koji su se mogli direktno povezati s Balkanom. A da sve bude još upečatljivije, bilo je jednako uobičajeno čuti ga kako se govori na ulici, koliko i susresti se s imenima ispisanim na pločicama radnih uniformi širom grada. Ono što je dodatno pojačalo osjećaj da se moj hibridni identitet osjeća udomljeno bila je i upotreba engleskog jezika u zadovoljstvu činjenice da sam nesumnjivo turista i da mi je, kao takvoj, dopušteno da ga koristim koliko god želim.

Ono što je, možda, najviše okarakterisalo iskustvo adekvatnog pronalaska izmeđunosti bila je spoznaja da posjedujem neku vrstu posebne jezičke sposobnosti: mogla sam bez poteškoća cijelo vrijeme tamo navigirati koristeći samo jedan, ali sam imala privilegiju da istovremeno žongliram sva tri. Dovoljno da zadovoljim svaki dio svog identiteta. Pronalaženje specifične izmeđunosti zavisi od individualnih parametara i prilagodljivosti, stoga o ovom pronalasku govorim iz vlastitog iskustva. Ono što je univerzalno sigurno jeste da se ona uvijek može odrediti samo lično. I vjerovatno samo za sebe.

Kako sam svoju verziju pronašla kroz prizmu identiteta, moja spoznaja slijedi istu logiku. Dominantni okvir, ojačan kroz srodnost, uvijek je primoravao aspekte mog identiteta da se prilagode. Dijelovi razvijeni u Njemačkoj morali su biti prisiljeni na pasivnost prilikom posjeta Bosni. Za njih nikada nije bilo prostora, što je te dijelove svrstavalo među neprilagođene, a samim tim i mene samu. Pripadnost nisam dovodila u pitanje, uvijek će biti dovoljno potvrda za to, ali vjerovatno se nikada više neću sasvim uklopiti.

Presudnu ulogu preuzima instinktivna potreba za širim razumijevanjem/Mladen Bundalo

Mnogobrojne dimenzije

S druge strane, stari dijelovi, koji bi se osnažili zahvaljujući dominaciji na domaćem terenu, morali su naučiti da se pritaje po povratku u nove okolnosti. Neprimjerenost dopuštanja njihove dominacije zasjenila bi sve koristi razvoja koji je stvorio nove dijelove. Kako god se posmatrao, taj proces prelaza djelovao je neizbježan i zahtijevao je napor da se povrati ravnoteža. Za razliku od poznatih mjesta pripadanja, Graz mi se učinio kao pronađeno mjesto koje utjelovljava upravo tu izmeđunost, jer je preklapalo aspekte mog identiteta oblikovanog u dva različita kulturna konteksta.

Prvi put, jedno mjesto im je omogućilo slobodu da koegzistiraju kroz istovremeno priznanje i izražavanje. Zaključila sam da je tumačenje pojma izmeđunosti nepravedno definisati posmatranjem samo iz jednog smjera. Ona se manifestuje kao nedostajanje dijelova mjesta koja neposredno oblikuju osobu, što su u mom slučaju dva kulturna konteksta: bosanski i njemački.

Možda postoje mnogobrojne dimenzije izmeđunosti, ali ako je jedna od njih mjesto gdje proces prelaza uopšte nije potreban ili je toliko suptilan da se odvija neprimjetno, ja sam je za sebe zaista pronašla. Niti postoji garancija da je broj takvih mjesta sveden na samo jedno. Ali danas, s ovim sklopom elemenata identiteta koji čine mene, moje mjesto izmeđunosti jeste Graz.