Film o Lamineu Gueyeu: Crni čovjek, šta je to?

Sredinom januara 2026, 42 godine nakon Zimskih olimpijskih igara, u Sarajevo dolazi Lamine Gueye, prvi Afrikanac i crnac u historiji koji se u takmičio u zimskim oplimpijskim sportovima. Ovaj sportista i predsjednik Senegalskog skijaškog komiteta rođen je u Dakaru 1960, a skijanje je zavolio u školi koju je pohađao u Švicarskoj.

Na Olimpijskim igrama ponosno je nosio zastavu Senegala između ogromnih delegacija sportista iz komunističkog SSSR-a i kapitalističkog SAD-a, u jeku hladnog rata, 1984. u nesvrstanom Sarajevu. Došao je sam sa afričkog kontinenta, iz zemlje savana, pustinja i tropskih morskih obala. Plasirao se na 51. mjesto od 61 takmičara u spustu, a u veleslalomu je bio 57. od 108 takmičara.

Njegov djed Amadou Lamine-Gueye bio je prvi predsjednik Parlamenta nezavisnog Senegala i jedan od značajnih afričkih političara 20. vijeka. Bio je pravnik, borac protiv kolonijalne nepravde i autor historijskog zakona iz 1946. “Loi Lamine Guèye”, kojim su stanovnici francuskih kolonija dobili puna građanska prava. Ovu tradiciju borbe za ravnopravnost, jednakost i razbijanje predrasuda njegov unuk nastavlja u Sarajevu.

Važna priča

Četrdesetak godina poslije, Aleksandra Fracassa Kostić, autorica i rediteljica iz Srbije, kreira ideju o dokumentarnom filmu o temi ove izuzetno zanimljive i zaboravljene priče. U saradnji sa sarajevskim glumcem i producentom Adnanom Haskovićem, otvara se produkcija dokumentarnog filma “Sarajevski spust 1984”. U januaru se snimalo u Sarajevu i na Bjelašnici. Snimanje filma biće nastavljeno u Parizu, Senegalu i na francuskim Alpama. Dokumentarni film prati Laminea u njegovoj borbi za jednakost, sportski duh i ravnopravnost svih ljudi.

Ovo je priča koja je izuzetno važna danas, sa sverastućim rasizmom i fobijama od različitih i drugačijih svuda u svijetu. Međutim, prije četrdesetak godina, u jednoj velikoj zemlji na Balkanu – Jugoslaviji, ovo nije bila tako važna vijest. Sjećanja na ovaj događaj u mom rodnom gradu obilježena su Warholovim pop-art klizačem, Bojanom Križajem, narandžastim sarajevskim logom pahuljice, Vučkom, Sandom Dubravčić koja pali olimpijsku vatru na Zetri, kriškama narandže koje dobijaju klizači nakon plesa na ledu, Tops keksom, čajem od šipka, ružičnjakom u obliku olimpijskih krugova koji je moj deda posadio u parku ispred našeg nebodera, ponosnim mahanjem olimpijskom zastavom u rukama gradonačelnika Uglješe Uzelca i “doviđenja u Sarajevu, vidimo se Kalgariju.” Promakla nam je ova bombastična “rasistična” vijest o crncu na snijegu. Zašto?

Zato što nam to nije bilo bitno. Zato što to nismo vidjeli. Zato što smo živjeli korak ispred svog vremena, u kojem svi ljudi imaju jednaka prava i u kojem boja kože, nacija, narodnost, religija, seksualnost, ateizam, agnosticizam, ili bilo kakvo drugo individualno opredjeljenje nije bilo važno. Nije nas zanimalo. Gledali smo ljude i kvalitet njihovog duha, a ne boju kože.

Ko, uopšte, može primijetiti rasu ispod opreme: skije, pancerice, skafander, jakna, kaciga, rukavice i brile? Sarajevo je naviklo da živi sa drugim, drugačijim, i historijski drugačije ne bi ni moglo. Sarajlije ne vide razlike, već traže sličnosti. Ovdje ravnopravno žive Srbi, Muslimani, Hrvati, Jevreji, Romi, Bosanci, Hercegovci, Bošnjaci, Ostali i svi ostali. U komšiluku se slave Božić i Bajram, a u miješanim brakovima i jedno i drugo u istom domaćinstvu.

U Sarajevo su, kako prije, tako i sada, dobrodošli svi – svih rasa i kultura. Ovo se ne može glumiti, već samo doživjeti. Ovo se pokušalo uništiti, ali bezuspješno. Sarajevu se priča o jednakopravnosti ne može prodati, zato što ovaj grad to jeste, i to živi svakodnevno.

Upravo zato film “Sarajevski spust 1984.” je važna priča o Afrikancu, crnom skijašu na našem snijegu, a koju mi u Sarajevu nismo baš mnogo ni primijetili. Ovaj dokumentarni film odaje priznanje borcu za ljudska prava i jednakost, baš u gradu koji njegovu borbu živi vijekovima.

- Ono što se želi prikazati ovim filmom je istina. Ono što je najbitnije je ljudskost, a to je ono što osjetim u cijelom Sarajevu. I kada snimamo i kada ne snimamo, ljudi su jednako dobri prema meni. Kada imate priliku biti dio nečega poput ovog filma, prirodno je da date sve od sebe. Sarajevo po svom uvažavanju može biti primjer cijelom svijetu. Ono što bih volio jeste da svijet pogleda način na koji vi to radite i da pokuša da radi isto. Svijet bi bio mnogo bolje mjesto. Još jedna stvar koja mi je zaista fascinantna jeste to uvažavanje uprkos tome što ste prošli kroz rat. Mi danas ovdje sjedimo u udobnosti i govorimo o ratu, a nemamo pojma koliko je to, zapravo, monstruozno kroz šta ste prošli. Ali vi ipak niste promijenili svoje vrijednosti. I dalje želite zadržati taj pogled na drugog i drugačijeg kao na sebi ravnog, kaže Lamine.

Šopenhauerova volja

On, zapravo, govori ovdje o Šopenhaueru, jedinstvu volje i sanskritskoj frazi Tat Tvam Asi. Sarajevo je primjer ove filozofije nesvjesnog kolektivnog pomaganja drugom. Ova podsvjesna potreba da se pomogne drugom, vidljiva je u činu heroizma, kada neko u kratkom momentu pomogne drugom u nevolji prije nego bi imao vremena svjesno razmisliti o svom postupku.

Sarajevo kolektivno, zapravo, živi Šopenhauerovu volju. Zato nam nije bilo nešto puno bitno da li se na Bjelašnici, Trebeviću, Jahorini i u Zetri takmiče crni, bijeli, žuti, crveni ili mali zeleni. Sarajevo je grad u kojem stereotipije ne prolaze, a predrasude se dočekaju sarkastičnim komentarom. Mi smo ljudi škrti na riječima, ali veliki djelima i srcem. Film “Sarajevski spust 1984.” govori o ovim idejnim filozofijama tadašnjeg, ali, nažalost, i današnjeg globalnog društva.

Producent filma Adnan Hasković kaže da ga je privukla ideja o razbijanju predrasuda.

- Zaintrigirala me ta Lamineova potreba da ukaže na ugrožene u cijelom svijetu i da razbije predrasudu, pokaže da crni ljudi mogu da se takmiče u ski-sportu. Tu nije bila važna pobjeda, već pobjeda i trijumf ljudskog duha da se neko odvažio da se kao crni čovjek pojavi. Nešto što je dotad bilo nezamislivo, on je pokazao da je itekako moguće i inspirisao crne ljude širom svijeta da uopšte razmišljaju o ski-sportu. Ova priča treba baš iz Sarajeva da pošalje poruku, jer je Sarajevo primjer grada koji nosi civilizacijsku tekovinu, gdje jedan sa drugim i drugačijim živi i treba da živi, kaže producent Adnan Hasković.

U nekim od medijskih tekstova i intervjua, o snimanju filma u Sarajevu, Lamine se naziva Afrikancem, ali i crnim čovjekom. Sasvim politički korektno prevedena je riječ crni čovjek (black man) iz engleskog jezika, vjerovatno misleći da je termin crnac uvredljiv. Političko ulaženje u boje kože, na našem jeziku, zvuči komično, ma koliko bilo jezički ublaženo. Kako onda opisati ovog čovjeka koji je došao u Sarajevo?

Afrikanac (kontinent), Senegalac (država), koji tečno govori engleski, francuski i svoj maternji jezik, čovjek tamnije boje kože – crnac. Međutim, influencerice sa TikToka pred ljetnu sezonu se nakvarcaju toliko da im oči ko farovi svijetle ispod odvratno i neprirodno crne boje kože, tako da tamnije izgledaju nego naš Senegalac. Ima li potrebe da u našem jeziku, koji nikad nije bio opterećen rasizmom, uvodimo pomodne termine iz engleskog jezika?

Prvi Afrikanc koji se takmičio u zimskim olimpijskim sportovima/

Imperijalističke nacije i Amerika imale su veoma mnogo historijskih problema sa rasizmom kojeg su stvorile, i u crno zavile mnoge narode, pa se preko semantike pokušavaju izbijeliti. Možda, kako kaže Mo Amer u svojim standup-ima, bijelci se boje zamjene uloga, pa zato čiste vokabular? Može li ih na vratima prodavnice dočekati natpis “bijelcima i psima zabranjen ulaz”? U Americi sve poslove obavljaju imigranti, što su i sami bijelci za domorodačko stanovništvo koje su, zapravo, poubijali, pa ostatak strpali u rezervate. Šta ako se uloge malo zamijene? Hoće li nebijeci biti tako okrutni kao što su tokom historije bili bijelci?

Uz divlje životinje u kavezima u zoološkim vrtovima 1870-ih držani su afrički Nubijci, te američki Inuiti. Na kraljevskim izložbama ovi “primjerci” pokazivani su u svim velikim gradovima Evrope, kao i u New Yorku. Glavna “atrakcija” pariske Svjetske izložbe 1889. godine, koju je posjetilo 28 miliona ljudi, bilo je “crnačko selo” sa 400 afričkih domorodaca. Kolonijalisti su se prema ljudima iz Afrike odnosili kao prema divljim životinjama. Uhvaćene trofeje pokazivali bi javno gole i u kavezima.

Čuveni Pigmej Ota Benga smješten je u kavez sa orangutanom i početkom 20. vijeka prikazivan u New Yorku, kako bi se pokazala evolucijska karika između čovjeka i majmuna. Bio je izložen svakog popodneva u septembru 1906. Projekat eugenike, nije samo Hitlerova zamisao! On je sredinom 19. i dobrim dijelom 20. vijeka provođen u Novom svijetu. Američki Indijanci su pokošeni ovisnošću o alkoholu, pored virusa i bakterija koje su im donijeli bijelci, te zatvoreni u rezervate. Slično se desilo Aboriđinima u Australiji. O kidnapovanju crnaca iz Afrike i robovlasništvu u Americi neću ni da pišem.

Uvredljive fraze

Dakle, šta je crnac na našem jeziku? Nemoj da bi riječ crnac neko na engleski preveo kao nigger! Crnac je jednostavno čovjek tamne boje kože. U tome nema ništa manje uvredljivo od termina crni čovjek. Jesmo li zaboravili na frazu “crni čovječe, šta to, bolan, uradi”! Ipak, ona kod nas nema veze sa crncima, već sa simboličkom konotacijom zla i tame preko crne boje.

Azijat je čovjek iz Azije (Kinez, Japanc, Vijetnamac...), kosih očiju; sigurno nije crn, bijele je puti kao i bijelac, koji je odgovoran za sva krvoprolića i osvajanja svijeta koji mu ne pripada. No, i Pakistanac je iz Azije, ali je tamniji, Egipćanin je iz Afrike, ali je svjetliji. Tamnijih južnjaka u Mediteranu, poput Turaka, Španaca i Talijana ima jako mnogo, no nisu crnci. Američki Indijanci (u kaubojskim stripovima zvani crvenokošci), Azijski Indijci, Australski Aboridžini tamni su kao i Afrikanci, ali nisu sa Starog kontinenta.

Elon Musk je rođen u Africi, ali je providan k’o pek-papir. Semiti nisu crnci, ali jesu tamnije boje kože nego bijelci. Ali, Isus (semitski narodi su Arapi i Jevreji) je u našim pogrešnim vizijama iz nekog razloga bijel kao Snjeguljica. Što više ulazimo u problematiku denominacije i fenomenologije semantike i vizualizacije rasističkih termina i teorija rasa, sve više ona postaje apsurdna. Jer apsurd je, i krajnji odraz ljudske gluposti, dijeliti ljude po bojicama, a ne po duši i duhu. Svi ljudi su rođeni sa jednakim pravima, ali svi su rođeni različiti!

U tom smislu Lamine i Sarajevo su pobijedili. Ono zbog čega su ih pokušavali uništiti, preživjelo je i pokazalo da je duh Šopenhauerovog jedinstva volje neuništiv. Film “Sarajevski spust 1984.” u režiji Aleksandre Fracassa Kostić i produkciji Adnana Haskovića je priča o toj pobjedi. Čestitam unaprijed, jer ljudska glupost mora izgubiti u ovoj borbi!