Film, kao čin umjetničkog protesta, poziva da razmislimo u kakvom to svijetu živimo

Nekako je uvijek lijepo kada domaći filmski festival otvori domaći film gdje god se on održavao i o bilo kojem filmu bila riječ. U našem slučaju, naravno, misli su nam uvijek okrenute ka Sarajevo Film Festivalu koji zbog ugleda koji uživa u regiji, pa i u svijetu, uvijek mora razmišljati o tome da u svoj siže uključi i promociju domaćeg filma.

To se već dvije decenije i radi kroz program BH Film, u kojem ove godine ima zaista brdo filmova, a od njih čak 23 imaju svjetske premijere (hint: samo su dva dugometražna igrana). Ali, ipak, s koje god strane to gledali, otvaranje na velikom platnu na otvorenom... To je posebna čast za svakog autora, a i na ponos festivalu.

Poseban ambijent

Naravno, ne može festival utjecati (mnogo) na snimanje određenog filma jer to uvijek diktiraju finansijska sredstva, ali sreća je pa se nekada stvari poklope, kao ove godine, pa ćemo tako 15. augusta na Metalcu moći uživati u novom filmu Dine Mustafića “Paviljon”.

- Nema većeg uzbuđenja i privilegije za domaćeg autora nego pokazati svoj film na Sarajevo Film Festivalu i to na otvaranju u čast 31. izdanja. Ambijent našeg festivala je poseban, jedinstven i iskreno se nadam da će publika uživati u filmu gdje smo okupili veliku, regionalnu ekipu dobro znanih glumaca, kaže Mustafić, kojem je ovo prvi povratak igranom filmu nakon dvije decenije i premijere debitantskog “Remakea”.

- Autori kao i producenti dolaze sa cijelog Balkana. Ovo je film o generaciji najstarijih koja se odlučila djelovati po svojoj savjesti u ovom vremenu. Oni dižu pobunu. Pobune, kao takve, u pravilu budu i svakakve. Ova je posebna. Kada pogledate film, vidjet ćete i zašto, dodaje naš hvaljeni, prvenstveno teatarski reditelj.

A priča “Paviljona” je intrigantna - u pitanju je crna komedija o grupi stanara staračkog doma Paviljon, koji se nakon godina zlostavljanja i poniženja odlučuju na oružanu pobunu. Naoružani ilegalnim sredstvima zauzimaju dom, uzimaju osoblje za taoce i ulaze u sukob s vlastima…

- Film, kao čin umjetničkog protesta, poziva da razmislimo u kakvom to svijetu živimo – gdje nema zemlje za starce. “Paviljon” nije socijalna drama s jasno označenim krivcima. Nema jednog odgovornog. To je ono što me najviše izazvalo. Jer prava nepravda nije nikad spektakularno vidljiva – ona je sistemska. Ona je administrativna. Ona se ogleda u normalnosti, rutini prihvaćenog života, piše Mustafić za Tačno.net u svojevrsnoj najavi premijere.

Reditelj DIno Mustafić/Senad Gubelić

Energija pobune

Sin legende bh. kinematografije, majstora kamere Mustafe Mustafića, ne govori o svom filmu kao svom - za njega, on je naš, baš kao i SFF, baš kao i njegovi protagonisti.

- Naš film će otvoriti prostor za pitanje: jesmo li postali društvo koje više ne zna kako da se odnosi prema slabosti, starosti, ranjivosti? Jesmo li usvojili logiku efikasnosti do te mjere da ne možemo više podnijeti ljudsku sporost, potrebu, zavisnost? Razumijemo li energiju pobune potčinjenih i ovisnih o sistemu koji ne funkcionira, navodi reditelj.

Njegova jasna vizija o razotkrivanju društvenih problema, svojevrsnog slona u sobi, vjerovatno će nam izroditi i film na koji ćemo željeti biti ponosni. Nije to tek neka floskula - široki tematski dijapazon njegovih dokumentaraca samo je prilog u dokazivanju takve tvrdnje. “Pista života”, “Neka bude svjetlosti”, “Čudo u Bosni”, “Pogled umjetnika na prošlost”, “Transforming tomorrow” pričaju priču za sebe.

- Snimanjem ovog filma ne pretendiram na velike odgovore. Ali želim da moj film bude jedan umjetnički vid provokacije protiv sistema koji nas primorava da budemo “politički korektni”, jezički pristojni kada treba pokazati koliko je sve otišlo dovraga, jasan je Mustafić.

- Ono što je tragikomično jest da se u “Paviljonu” negdje na svijetu pobune jedino penzioneri, i što je nekako istinito. Ko danas može da se pobuni protiv nekog sistema i da li bi pristao u toj utrci nacionalizma, kapitalizma ili političke moći? Dakle, jedino penzioneri, i u tome je ljepota ovog filma, u njihovoj potrebi da barem nešto što su propustili u svom životu ili nešto što nisu realizirali ili nisu imali snage ili nisu imali pameti sad imaju pod svoju starost. I to je ono što filmu daje određenu draž. Oni su odlučili da dignu revoluciju, zaključuje.

Film “Paviljon” nastao je produkciji Panglasa (Bosna i Hercegovina), u koprodukciji s kućama Cineplanet (Hrvatska), Krug film (Sjeverna Makedonija), Monte Royal Pictures (Srbija), Natenane productions (Crna Gora) i Realstage (Bosna i Hercegovina). Sniman je u Zenici prije dvije godine, u zapuštenom hotelu Internacional. Ni prostor nije odabran slučajno.

Pobuna penzionera

Nepravda rutine

- Meni kao reditelju to je bila najdublja vrsta izazova – kako sačuvati njegovu subverzivnu i satiričku priču Viktora Ivančića (scenariste i autora originalnog teksta, op. a) u jeziku slike? Na vizualnom planu, “Paviljon” je sveden, ogoljen, zatvoren u krupnim planovima staračkih bora, razigran u haosu revolucije i dinamici prostora socrealističkog arhitektonskog monumenta – nepravda u ovoj priči ne dolazi s velikim gestama. Dolazi iz rutine. Iz procedura. Iz kulture koja normalizira odsustvo odgovornosti, priznaje Mustafić.

- Želio sam da gledalac osjeti tu atmosferu sistemske ravnodušnosti koja polako ali neumoljivo jede dostojanstvo čovjeka. Vjerujem da nismo napravili film o njima. Ovo je film o nama, poručuje.