Film "A Real Pain": Priča o bolu i hodoćašću u znak sjećanja na voljenu baku

Prava bol je opipljiva u svakom kadru drugog rediteljsko-scenarističkog ostvarenja mladog američkog glumca Jesseja Eisenberga koje nosi naziv “A Real Pain” (Stvarna bol, 2024). Od prvog kadra u kojem vidimo cijelu žurbu ljudi koji odlaze i dolaze, a koja se može pronaći na (gotovo svakom) aerodromu, Eisenberg u centar stavlja krupni plan lica Benjija Kaplana (Kieran Culkin) iz čijih očiju isijava stvarna bol. Shodno naslovu, bol osim što preovladava tokom trajanja cijelog filma, također se svako malo spominje, time još potcrtavajući samu radnju.

Glumački dvojac Eisenberg – Culkin na svojim plećima nosi cijeli film, a naročito Culkin čija je interpretacija mladića shrvanog od boli nakon smrti voljene bake vrijedna oskarovske nominacije, pa slobodno tome možemo reći i osvajanja Oscara za najbolju sporednu mušku ulogu.

Eisenberg u svom ne baš tako širokom glumačkom spektru ponavlja izvedbu u kojoj smo ga naučili gledati, a ta je nemirno-smušenog-živčanog mladića Davida Kaplana, te se time sasvim solidno svrstava u njegove (po)najbolje glumačke kreacije. Odnos likova Culkina i Eisenberga vezivno je tkivo filma u kojem se pored dvojca odlično uklapa i ostatak glumačke postave, pet likova tek toliko karakterno profilisanih i skiciranih da bismo mogli reći da su savršeno stavljeni u kontekst.

A taj je svojevrsno hodočašće glavnog dvojca (u znaku sjećanja na voljenu baku) i ostatka likova u Poljsku na turistički obilazak Varšavskog geta i drugih spomenika holokausta. U grupi su stariji bračni par, Mark (Daniel Oreskes) i Diane (Liza Sadovy), čiji su preci još prije Drugog svjetskog rata izbjegli u Ameriku odlučni da saznaju svoje porijeklo; žena srednjih godina Marcia (Jennifeer Grey), nedavno razvedena, čija je majka preživjela koncentracioni logor; Eloge (Kurt Egyiawan) koji je preživio genocid u Ruandi i konvertirao u judaizam; te sami vodič James (Will Sharpe), čiji će profesionalizam dovesti do jedne od ključnih scena u filmu.

Upravo u toj sceni, ali i u mnogim drugim detaljima i sitnicama tokom cijelog filma, očituje se posvećenost Jesseja Eisenberga da likovima podari prijeko potrebni ponos. Uvjerljivost svakog od glumaca ponaosob takva je da kada bi se dodjeljivao Oscar za najbolji glumački ansambl, sasvim sigurno bi otišao u njihove ruke.

U cijelom tom putovanju i putešestvijama po Poljskoj, obilasku spomenika, starih jevrejskih dijelova grada, nekadašnjih radnji, salona i sinagoga, naposljetku i samog koncentracionog logora Majdaneka, Eisenberg tka priču u kojoj će preplesti i balansirati komičnost likova sa emotivnim trenucima.

Pored prevashodnog promišljanja o porodici i obitelji, identitetu općenito, sa sveprisutnim slojevima humornog, ali i ironičnog, Eisenberg uspijeva da ispriča priču o povezivanju, prihvaćanju te nesavršenosti odnosa između rođaka, kakav je onaj između Benjija i Davida. I upravo onako kako je počeo, sa krupnim planom lica Culkinovog lika, tako će i završiti film, samo sa razlikom što su sada brige i teškoće iščilile iz njegovog lika.