Euripid je prvi koji je čovjeka prikazao plijenom vlastitih strasti, prvi koji nastoji opisati njihove učinke

“Sama od sebe nariče moja duša/tužaljku neku bez glazbe/vrtloži sve se u meni/to nije uzalud/to nešto znači/molim daj da je lažna/daj da se ne ispuni moja slutnja/kad jednom na zemlju padne smrtna krv crna ljudska/nema povratka...”

Tako Starac, u prologu, otvara dramu “Trilogija o Agamemnonu 2.0” – slutnja zla, ubojstava i krvi najavljuje duh i atmosferu predstave, tragedija o stravi ratnih razaranja – a rat je još od onog Trojanskog stalni suputnik ljudskog roda, što podjednako uništava čovjeka iznutra, ali i njegovu okolinu, mjesto gdje živi, obitelj s kojom živi – može početi.

Granična emotivna stanja

Novi je to dramski rukopis Lade Kaštelan, Zagreb 1961, filologinje, dramaturginje i dramske spisateljice, prevoditeljice i vrsne poznavateljice grčke drame u koju je uronjen i ovaj komad, što je prošli tjedan, u režiji Livije Pandur, praizveden u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Brojka dva u naslovu podsjeća da je, ustvari, riječ o novoj verziji dramskog teksta iz 1993. godine, tada u režiji Ivice Kunčevića odigran na ovom istom mjestu – no ona je ovaj put znatno prerađena, dopisana i izmijenjena tako da se može govoriti o novom, autohtonom dramskom djelu.

Euripid ne slika samo strasti, nego karaktere, a često ti karakteri nisu nimalo herojski...

Građena je iz tri cjeline: prva je naslovljena Prevara, druga Povratak, to su, ujedno, segmenti i ranijeg rukopisa, a treća cjelina potpuno je nov dramski tekst, nosi naslov Šesti dan – sva tri dijela ove trilogije o zlu rata nastala su po motivima grčkih dramatičara, Eshila (Agamemnon) i Euripida (Ifigenija u Aulidi i Orest).

Uz redateljicu Liviju Pandur, kojoj je to treća suradnja s autoricom Ladom Kaštelan, ona, ujedno, s Mirnom Rustemović potpisuje i dramaturgiju. Suradnici na tom kazališnom projektu su skladatelj Branko Rožman, izvanredan scenski prostor čistih i jasnih vizura dao je scenograf Marko Japelj, tu su i kostimograf Leo Kulaš, koreografkinja Tanja Zgonc, oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec i oblikovatelj zvuka Stipe Smokrović.

Riječ je o velikoj, ansambl predstavi. Sudjeluje čak 19 glumica i glumaca. Svaki od tri segmenta ima svoja ključna lica: u Prevari to su Olga Pakalović, Živko Anočić, Igor Kovačić i Tea Ljubešić; Povratak nose Nina Violić, Goran Grgić, Ivana Boban i Damir Markovina; a kroz Šesti dan nas vode Jadranka Đokić, Ivan Grlić, Alma Prica i Siniša Popović.

Kao raritet u podjeli nailazimo na to da dva glumca ili glumice tumače isti lik u različitim fazama predstave: recimo, Klitemnestru igraju Olga Pakalović i Nina Violić, Agamemnona Živko Anočić i Goran Grgić, a Menelaja Igor Kovač i Siniša Popović, što svakako doprinosi uzbudljivosti i raznovrsnosti glumačkih pristupa u kreiranju istog lika.

Drama "Trilogija o Agamemnonu 2.0"/

Jedina konstanta predstave je lik Starca, ili kako se u završnom monologu sam naziva, Apolona. Igra ga vrlo iznijansirano i precizno Livio Badurina. On nas vodi kroz cijelu predstavu, on će pred sam kraj izreći i ovo:

“...Bože, ti si kriv za sve. Pa što se ljudima bez božje volje događa? Što nije Zeusova odluka? Da mi je umrijeti što prije. Bez bolova, bez dugog ležanja u krevetu, u san bezgranični...”

Sama autorica o tom povratku i preradbi svog ranijeg teksta kaže: “Bilo mi je jako čudno – napisala sam to prije 33 godine, ni ja ni vrijeme u kojemu živim nismo više isti. Stoga mi ponuda da se vratim starom tekstu nije bila izazov, nego prilika da na bazi stare trilogije napravim novu i dobila sam slobodne ruke za to...”

Redateljica Livija Pandur naglašava da njezin redateljski koncept počiva i proizlazi, naravno, iz samog teksta, čiji se prvi dio bavi žrtvovanjem Ifigenije i početkom Trojanskog rata, drugi dio povratkom Agamemnona i osvetom Klitemnestre, a treći, završni i jedini potpuno nov, činom ubojstva majke Klitemnestre od njezine djece Oresta i Elektre. I dodaje: “...Svi su likovi u Trilogiji na neki način obilježeni, sve ih pokreće naslijeđena religija boli, krivnja, nerazriješeni odnosi, politički konflikti; bavimo se obiteljskim prokletstvom, graničnim emotivnim stanjima, odlukama koje imaju strašne posljedice i koje vode do kaosa, do mirisa stanja svijeta danas...”

Svi su likovi u Trilogiji na neki način obilježeni

Strahovi i žudnje

Cedric H. Whitman (1916 - 1979), američki pjesnik, akademik i profesor klasične književnosti, meritoran interpretator ključnih grčkih autora-dramatičara, za Euripida će zapisati: “Za njega, kao i za većinu grčkih pjesnika, bogovi su ambivalentni: poput Duha u Hamletu, oni se sami po sebi čine bespomoćnima, ali u krajnjoj instanci oni kontroliraju radnju; to znači da su sposobni započeti neku radnju ili situaciju, ali su je nesposobni rasplesti bez ljudskog napora koji nameću u to upletenim likovima...”

Taj moment lako uočavamo i u spomenutoj “Trilogiji o Agamemnonu 2.0”. Lada Kaštelan u svojim dramama koje slijede trag Eshila ili Euripida to s lakoćom i prirodno postiže. No, francuska filologinja, klasičarka i književnica Jacqueline de Romilly (1913 - 2010), vrsna poznavateljica kulture i jezika starih Grka, osobito dramatičara kojima se intenzivno bavila, Eshila, Sofokla i Euripida, za potonjeg će istaknuti: “...Euripid je prvi koji je čovjeka prikazao plijenom vlastitih strasti, prvi koji nastoji opisati njihove učinke... Euripidova lica slijede različite impulse svoje senzibilnosti: ona ne djeluju u funkciji nekog jasno definiranog ideala, nego u funkciji svojih strahova i žudnji... Euripid ne slika samo strasti, nego karaktere, a često ti karakteri nisu nimalo herojski”.

Taj doživljaj strasti, taj nezaustavljivi proplamsaj neograničene žudnje što ruši sve pred sobom, zagrebačka predstava utemeljena u grčkoj drami samo mjestimično uspijeva dosegnuti.