Emina Kovačević-Podgorčević, rediteljica: Potrebni su nam povremeni trenuci oduška

Na sceni Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici premijerno je izvedena predstava “Art” koju ste režirali. Na koji način je za Vas kao rediteljicu bio izazovan ovaj poznati tekst Yasmine Reze?

- Moj Master studij na Royal Central School of Speech and Drama u Londonu, koji sam pohađala zahvaljujući prestižnoj Chevening stipendiji, bio je posvećen savremenim i naprednim pozorišnim praksama, koje su vrlo često postdramske. U tom smislu, bilo mi je izazovno vratiti se dramskom pozorištu i pokušati pronaći spojnice između ta dva radikalno različita pristupa pozorišnom stvaralaštvu.

Pred reflektorima i kamerama

Nakon povratka u BiH, bila sam jako željna da radim, i kada mi je ponuđen Rezin “Art”, objeručke sam prihvatila. Poznavala sam taj tekst odranije, i znala sam da mu je prirođena suptilnija rediteljska ruka, i nešto tradicionalniji pristup glumcima i analizi karaktera, odnosa i situacija. U tom aspektu veliki doprinos imala je dramaturginja predstave Nedžma Čizmo, koja je izvrsnim štrihom i jezičkom adaptacijom materijala doprinijela da tekst oprirodni u sigurno i provokativno glumačko igralište.

Najvažnija rediteljska odluka u startu je bila sama podjela. Sa kolegama Zlatanom Školjićem, Ademom Smailhodžićem i Sinišom Vidovićem odranije imam želju da radim i drago mi je da sam tu priliku dobila upravo na ovoj predstavi.

Detalj iz predstave "Art"/

Imajući na umu činjenicu da je ovaj komad stekao veliku popularnost i da je u posljednje tri decenije postavljan na mnogim scenama širom svijeta, šta je bio Vaš pristup, te čime ste se u estetskom smislu vodili pri njegovom postavljanju na scenu?

- Popularnost ovog teksta i dostupnost uvida u drugačije interpretacije uopće me nije opteretila. Naprotiv, to nam je bila olakšavajuća okolnost koja nas je konstantno podsjećala na to da čak i ako kroz proces dođemo u tačku zamora materijalom, taj tekst ima nešto što već tri decenije privlači i publiku i glumce. To nas je čak učinilo hrabrijim.

Vizualni ključ predstave ostvario se u saradnji sa kostimografkinjom i scenografkinjom Sabinom Trnkom. Prostor je likovno oblikovan u galeriju, dok su kostimi u realističnom ključu. Zanimljiv nam je bio taj spoj realističnih karaktera i odnosa u prostornosti i kontekstu koji otvaraju drugačije čitanje i pristup. Publika se poziva da ne bude samo muha na zidu u nekom stanu u Parizu, već aktivni učesnik, posjetilac svojevrsne izložbe koja se ostvaruje tek kada je promatrana u takvom okruženju.

Mimo toga, glavni fokus mi je bio da ansamblu predstave pomognem da ostvare svoj glumački potencijal u Rezinim karakterima. Uživala sam u radu sa njima. Zaigrali smo se vrlo brzo, i u tom aspektu rada sam uspjela da ostvarim i heterijarhijsku atmosferu u određenoj mjeri, koja je značajno pomogla da se glumački oslobode i ostvare.

Iako ne živimo vrijeme komedije, doima se da nam je smijeh nasušno potreban. Kako Vi gledate na ono što nam komedija pruža u aktuelnom trenutku i kako se to odražavalo na Vašu režiju?

- Pragmatik u meni razumije zašto je publici potrebna komedija, naročito u ovakvim vremenima. I antička grčka tragedija nastala je u Periklovo zlatno doba. Periodi blagostanja i mira su periodi u kojima ljudi imaju više kapaciteta za filozofsko promišljanje nad ljudskim usudom, rekapitulacije bolnih prošlosti i slično. Trenutno prolazimo kroz jedan od najmračnijih perioda u historiji čovječanstva. Ispaštamo od posljedica dekadencije koju donosi kasni stadij kapitalizma, koja se prevashodno odražava u egzistencijalnoj krizi troškova života. Okolo se neumorno mlatara nuklearnim oružjem i prijeti krstaškim pohodima. Genocidi nad palestinskim i sudanskim narodima nam se već treću godinu mikrodoziraju kroz društvene mreže. Sve ono najgore, što smo mislili da se više nikada neće ponoviti, ponavlja se u punoj snazi najveće svjetske industrije (industrije oružja) i to pred reflektorima i kamerama. Da bismo preživjeli, da bismo opstali i možda pobijedili ovaj užas, potrebni su nam povremeni trenuci oduška, ako ništa, da prikupimo snagu da nastavimo dalje sa borbom. Potrebna nam je, naprimjer, euforija prolaska na svjetsko prvenstvo da lakše dišemo, zbog te jedne kolektivne pobjede.

Konstantno na rubu

Komedija u teatru, gdje su mobiteli ugašeni, gdje postoji samo osjećaj prisutnosti drugih ljudi oko nas, gdje nas povezuje smijeh... To je jedan od rijetkih događaja u nešto širem društvenom kontekstu gdje možemo ostvariti tu vrstu međusobnog osnaživanja. I društvena je odgovornost pozorišta da to priušti svojoj publici.

Pjesnikinja u meni je konstantno na rubu. Ruke su mi suviše male da išta konkretno poduzmem. Bijesna sam zbog sveopće pasivnosti, otuđenosti i apatije, a taj bijes me, kao i mnoge ljude oko nas, samo dodatno pasivizira i otuđuje. I onda mi se desi ovaj proces, koji mi postane prostor osnaživanja i pronalaska nekog smisla... Ma koliko u startu racionalan i pragmatičan bio moj pristup i odnos prema samom materijalu koji postavljamo, u jednom trenutku sam se prosto prepustila i ponovo zaljubila u ljepotu pozorišne igre.

Posrijedi je, dakle, komedija o prijateljstvu i umjetnosti, ali i različitim pogledima na ono što oni jesu. Kako sa rediteljske strane vidite ove teme i šta nam one poručuju?

- Rezin tekst sam prvi put pročitala na Akademiji i bio mi je pomalo duhovit na nivou histerije karaktera koju generalno preferiram primjerice u filmovima Mikea Leigha i Pedra Almodovara, ili u predstavama Bobe Jelčića i trupe Teatar Exit. Muška histerija mi, inače, nije nešto naročito zanimljiva, naročito ako nema trenutka samosvijesti. U tom smislu, “Art” mi je djelovao pomalo zastario i dalek, nespojiv sa kontekstom u kojem živim i svijetu kojeg poznajem, pogotovo jer se radi o “muškom prijateljstvu” o kojem nisam znala ništa. A onda sam ga pročitala sad, u nekim blago zrelijim godinama i prepoznala sebe, ljude oko sebe, odnose i rasprave koje se prosto dese u trenucima izolovanim od vanjskog svijeta. Sve te kataklizme koje priuštimo sebi oko nebitnih stvari, ali koje su potrebne da se odnosi, prijateljstva i ljubavi, protresu i da se nastavi dalje. Tako da sada osjetim materijal i na nivou prepoznavanja. Taj momenat rušenja izolacije samog materijala prošla sam i kroz proces sa timom predstave. Vjerujem da će na sličan način profunkcionisati i susret predstave i publike.

Kakvo iskustvo imate kada je u pitanju rad sa glumcima BNP-a Zenica. Kako je tekao sam proces rada?

- Do sada mi je ovo najljepši proces u pozorištu sa odraslima. Svakoj mladoj rediteljici ili reditelju poželjela bih ovakvo iskustvo na početku karijere. Sa Sabinom Trnkom, Nedžmom Čizmo i Igorom Kasapovićem sam radila ranije, i radila bih uvijek, baš zbog umjetničke hemije koju dijelimo, i zbog načina na koji volimo, živimo i poštujemo pozorište. Sa Zlatanom, Ademom, Sinišom i Emirom Fejzićem, koji nam je pomogao oko scenskog pokreta, mi je ovo prvi proces. Ansambl ove predstave čine istinski profesionalci koji izgaraju za pozorištem u istoj mjeri kao i ja sama. Kako smo u startu imali isti cilj – napraviti dobru komediju – ta silna ljubav, strast i požrtvovanost prema ovom pozivu odnjegovala je jednu vrlo zdravu radnu atmosferu međusobne podrške i otvorenosti, bez koje ne bi došlo do ovakvih rezultata.

Provokativno glumačko igralište

Poštovanje i ljubav

Ako su se tokom procesa i desile neke produkcijske začkoljice ili problemi, ja ih nisam ni osjetila, baš zbog lakoće koja je iznikla iz međusobnog poštovanja i ljubavi prema pozorištu.

Na koncu, može li se smijehom razbiti okoštala ozbiljnost vremena koje živimo, te doseći neki oblik katarzičnog iskustva?

- Kada je ovaj tip komedije u pitanju, mislim da oblik tog katarzičnog iskustva (pošto svakako ne postoji samo jedna definicija pojma katarze) nalikuje onome što sam ranije opisala, jedna večer smijeha i užitka u igri koja daje snagu da se sutradan nastavi sa svakodnevnim kuburenjem. Možda nakon toga samo budemo malo svjesniji i blaži prema ljudima oko nas, sa većom zadrškom prije ulijetanja u žustre rasprave i kataklizme oko sitnica poput toga da li je Marty Supreme zaslužio da ostane bez Oscara, da li je sva umjetnost politična, da li je Alajbegović trebao igrati od prve minute ili slično. (Ovo su nasumični primjeri, svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna.)

Za neko konkretnije smijanje koje bi razbilo okoštalu ozbiljnost vremena, po mom mišljenju, bila bi potrebna ozbiljna i inteligentna politička satira koja provocira djelovanje, i nešto direktniji i neposredniji angažman publike.