Drama Jean-Claudea Grumberga: Hiroshima komemoracija

"Hiroshima komemoracija" postavljena je 15. novembra 1994. na scenu: Theatre Vieux-Colombier u Parizu; režija: Philippe Adrien; glumci teatra Comedie Francaise.

Iznad gostiju jedan veliki ekran. S obje strane, dva manja ekrana. Kamere se ne vide. Gosti imaju bubice.

VODITELJ. Pedeset godina, dame i gospodo, prije pedeset godina na vedrom nebu iznad malog japanskog grada Hiroshime uzdigao se oblak poput velike pečurke...

Na glavnom ekranu iznad, ukoliko postoje mogućnosti, vidimo atomsku crno-bijelu pečurku kako se rascvjetava.

Voditelj nastavlja, i dalje preglasno:

Smrtonosna otrovna pečurka

Otrovna pečurka - o kako samo smrtonosna - budući da su toga dana, u osam sati i petnaest minuta, stradali stanovnici Hiroshime, tačno u osam sati i petnaest minuta po lokalnom vremenu. U osam sati i petnaest minuta, dakle, tog 6. augusta 1945. u japanskom vrtu jedne male japanske kuće igrala se mala japanska djevojčica Kikuchi Yochito, tada stara devet godina, dobar dan, Sestro moja, vaše ime je sada Sestra Anne-Marie des Anges du Calvaire...

Tumač prevodi na uho Sestri. Ona sklapa ruke na grudima i pozdravlja, istovremeno kao Časna i kao japanske gospođe.

Voditelj nastavlja:

Sestro Anne-Marie des Anges du Calvaire, hvala vam što ste uprkos svemu što to u vama budi - siguran sam da se radi o vrlo bolnim sjećanjima - hvala vam što ste pristali biti s nama na ovaj dan sjećanja…

Tumač prevodi, Sestra sklapa ruke i blago se klanja.

Voditelj, obraćajući se Sestri:

Sestro Anne-Marie des Anges du Calvaire, vi sada živite u Rimu, vjerovatno iz profesionalnih razloga, dakle, u svetom gradu Rimu...

Tumač prevodi, Sestra odobrava.

Je li vam ovo prvi put da dolazite u Pariz?

Tumač prevodi, Sestra odobrava, ruku sklopljenih na grudima, klimnuvši samo svojim šlajerom.

Voditelj se iznenada okreće publici:

Ali da bi se tog jutra ta pečurka - o kako samo smrtonosna - mogla razviti i rascvjetati u ružičasto-bijeloj boji nad japanskim nebom, morao je da tog 6. augusta 1945. godine iz baze Tin Yan poleti avion, bombarder, teški nosač Ratnog zrakoplovstva SAD-a, preciznije B29. Da bi, dakle, taj B29 mogao preletjeti grad Hiroshimu i ispustiti ono što se s pravom može nazvati prvom atomskom bombom u istoriji, bila je potrebna posada - posada od dvanaest ljudi, što je kapacitet tog bombardera - dvanaest ljudi pod komandom pukovnika Tibetsa. Među tih dvanaest bio je i čovjek čija je uloga bila presudna za ispuštanje bombe: major Thomas Feriby, artiljerac, koji je, čim se meta pojavila na vidiku, otvorio vrata kroz koja je bačen Litlle Boy...

Na ekranu ćete moći vidjeti, i opet ukoliko to mogućnosti budu dozvoljavale, utovaranje Litlle Boya kao i boyse koji užurbano rade na tome.

Voditelj blago ushićen:

Litlle Boy je nadimak koje su pripadnici američkog ratnog zrakoplovstva spontano dali bombi. Pedeset godina nakon događaja, imamo čast da u našem studiju ugostimo čovjeka koji je pritisnuo dugme, majora, danas pukovnika u zasluženoj marovini, majora pukovnika Thomasa Feribija. Hvala mu što je unatoč svojim godinama prešao ovako dug put od svog gradića Litlle Rocka u Alabami, gdje uživa u svojoj penziji - želimo mu miran život - do našeg malog skromnog televizijskog studija...

Tumač prevodi simultano Thomasu na uho. Tumač za japanski nastavlja prevoditi Sestri na uho.

Major potvrdi, a zatim poče nešto šaptati na američkom jeziku s jakim južnjačkim akcentom.

Voditelj koji pazi na sve upita tumača:

Šta kaže major?

TUMAČ. Kaže da kad je riječ o ovakvom poslu, nijedan trud nije prevelik.

Voditelj, ozbiljnog izraza lica, odobrava.

VODITELJ: Hvala vam. Dakle, vi, Sestro, naravno, nikada ranije niste sreli majora?

Prevodi se, Sestra ponovo odrično klimne glavom, al' se samo šlajer pomjeri...

A vi, majore, niste nikada ranije sreli Sestru Anne-Marie des Anges du Calvaire?

PUKOVNIK (dižući se i naklanjajući Sestri). No, no, sorry. I'm happy to meet you.

Dok to radi potegne žicu mikrofona.

VODITELJ (zaustavlja ga uz osmijeh) Pazite, majore, vaš glas hoda po žici.

Slijedi prevod, pukovnik izgleda zbunjeno, Sestra se sve više povlači, jedva joj razaznajemo lice ispod šlajera.

Voditelj je oduševljen ovom situacijom.

Sestro Anne-Marie des Anges du Calvaire, da li biste Vi na ovaj dan komemoracije pristali da pružite ruku pukovniku majoru Thomasu Feribiju?

Tišina, slijedi prevod za oboje.

Pukovnik ustaje istog momenta s pruženom rukom. Popuštaju mu mikrofonski kabl. I japanska Sestra ustaje sramežljivo, i napokon njena ruka izlazi iz širokog rukava.

Pukovnik je žurno zgrabi.

Prevoditeljica Sestri popušta kabl mikrofona.

Na ekranu, u krupnom planu, dvije stisnute ruke, ovo rukovanje traje neko vrijeme.

Voditelj, kao da komentiriše meč na Davis kupu:

Ne znam šta vi mislite u ovom trenutku, dragi gledatelji, ali mogu vam reći da smo svi mi ovdje u studiju vrlo vrlo vrlo ganuti!

Rukovanje je završeno i svako se vraća na svoje mjesto.

Voditelj se obraća Sestri:

Draga Sestro, kakva su Vaša osjećanja, danas, nakon pedeset godina, spram ovdje prisutnog Majora?

Nakon prevoda, ne gledajući u Majora, Sestra nešto prošapta.

TUMAČ (naglas, ali neutralnim glasom). Nema krivaca, postoje samo žrtve.

Voditelj odobrava ozbiljnog izraza lica, kao da je u sebi ponavljao istu formulaciju.

Tumač prevodi majoru, koji takođe klima glavom sa svečanom ozbiljnošću.

VODITELJ (iznenada žustro). Sestro Anne-Marie des Anges du Calvaire, to je ime koje ste sami sebi odabrali, zar ne, u skladu s...

TUMAČ (u jednom dahu). Da, tačno tako.

VODITELJ. Možete li se Vi, draga moja Sestro, na ovaj dan komemoracije, pokušati prisjetiti tog jutra - u Vašem malom vrtu, prije pedeset godina - i u nekoliko riječi nam reći šta je za vas značio taj trenutak?

Slijedi prevod. Tišina.

Voditelj i dalje nepokolebljiv:

U tom malom vrtu

Vaša majka je, Sestro Anne-Marie, bila s vama, također vaša dva brata i vaše dvije sestre, zar ne, u tom malom vrtu, ispred Vaše kuće...

Tišina.

Onda Sestra počne pričati na japanskom, ali joj glas prekriva prilično bezličan glas tumača, koji prevodi istovremeno.

SESTRA I TUMAČ. Nismo imali nastavu, zbog uzbune, bilo smo u vrtu, moja majka, braća i sestre, a onda odjednom, desilo se nešto kao oluja, silovita oluja s maglom i gradom. U toj oluji nestali su mi majka, braća i sestre, a ja sam izgubila svijest. A onda kada sam došla sebi, oko mene više nije bilo ničega, ni majke, ni braće ni, sestara, ni kuće, ni vrta...

VODITELJ. Kako je moguće, Sestro moja, da Vi niste nestali? Nije li to, po Vašem mišljenju, Božija milost ta koja...?

SESTRA (nadglasana bezličnim tonom prevodioca ili prevoditeljice). Nalazila sam se u dovratku, dok su moja majka, braća i sestre radili u vrtu ili na ulici ispred kuće. Dovratak me spasio.

VODITELJ (klima glavom, pomalo razočaran). Šta ste pomislili, Sestro moja, kada ste se probudili i otkrili da više nemate ni majku ni braću ni sestre?

Sestra, nakon nekog vremena, dok tumač prevodi Amerikancu koji je izgleda imao određenih poteškoća u razumijevanju te mrmljao nerazumljive riječi na američkom jeziku.

SESTRA. Nisam tada razumjela...

VODITELJ. A vaš otac, Sestro moja?

SESTRA. (tumačevim glasom). Toga dana je bio na poslu na drugom kraju grada.

VODITELJ. I preživio!

SESTRA. Dva dana.

VODITELJ (uvijek u strahu od praznog hoda). Da li je ovaj događaj bio presudan za izbor Vašeg poziva?

Slijedi prevod, Sestra objašnjava na japanskom da nije dobro razumjela pitanje. Tumač ponavlja pitanje na japanskom.

Voditelj napeto iščekuje, zatim shvativši da ima problem, uzima stvari u svoje ruke bez oklijevanja.

Da li je, Sestro moja, činjenica da ste Vi jedina preživjela iz vaše porodice uticala na izbor Vašeg poziva?

SESTRA (preko glasa tumača) Otac i majka su bili krišćani. (malo razmisli pa kaže) Ne, ne, ne znam...

VODITELJ. (okrenuvši se prema majoru). Dobro! A Vi, Vi ste bili tamo gore. Koji je bio Vaš raspored tog jutra, 6. avgusta 1945. godine?

MAJOR (nakon prevoda i glasom tumača). E pa, ovaj, ušli smo u avion prilično rano, bilo je vedro, nebo bez oblačka, za nas je to bio rutinski let sve dok kapetan nije slomio pečat na nalogu i obavijestio nas da je to dan D i sat S. Kada smo bili nad Hiroshimom, rekao nam je da ćemo, budući da su meteorološke prilike izuzetno povoljne, pristupiti bacanju novoizrađene bombe, neviđene razorne moći...

VODITELJ. A zatim?

MAJOR. Naređeno nam je da stavimo zaštitne naočale, stavili smo naočale i sve je zatim izgledalo je kao uobičajeno bombardiranje. Uključio sam sistem aktiviranja bombe, a onda smo se vratili u bazu, to bi bilo to.

VODITELJ. A zatim?

MAJOR. Kapetan Tibets nas je izvijestio o potpunom uspjehu misije i mi smo to proslavili s dečkima.

VODITELJ. Što znači?

MAJOR. Pa pili smo, mislim, šampanjac i to.

Tišina.

VODITELJ. Sestro Anne-Marie des Anges du Calvaire, šta Vi mislite o svjedočanstvu Majora?

SESTRA. (užurbano, ili bolje rečeno, tumač koji je pokušao prenijeti sestrinu užurbanost). Nema krivaca, postoje samo žrtve.

VODITELJ. (okrenuvši se prema majoru). Majore, pedeset godina nakon ovog događaja, kakvi su Vaši osjećaji? (Major, iznenađen, pokazuje da nije razumio pitanje.) Šta danas, pedeset godina poslije, mislite o tom danu, 6. avgustu '45?

MAJOR. Pa, mislim da je to za mene i za ostale ljude iz posade bio vjerovatno najveći dan u našim životima, također je to bio i najodlučniji događaj, da, najodlučniji...

VODITELJ. Jeste li svjesni da je taj događaj koštao života cijelu porodicu Sestre Anne-Marie des Anges du Calvaire i da je samo ona preživjela... i to samo zahvaljujući dovratku njene male japanske kuće?

MAJOR. Da, iskreno mi je žao zbog sestrine porodice i upućujem joj moje saučešće.

Slijedi prevod, Sestra sklapa ruke, ne vidimo joj lice, šapće, tumač prevodi.

TUMAČ. Nema krivaca, postoje samo žrtve.

VODITELJ. (Majoru). Da li vas je poslije, kako da kažem... progonila misao na to jutro?

MAJOR. Progonila? Šta pod tim mislite?

VODITELJ. Jeste li se, naprimjer, kajali?

MAJOR. Kajali za?

Postoje samo žrtve

Tišina. Major nastavlja preko tumača.

Bio je to dan D i sat S, cilj je bio postignut, određen u skladu s povoljnim vremenskim uvjetima.

VODITELJ. Ali porodica Sestre Anne-Marie...

MAJOR. (nadovezuje se) Bio je rat...

VODITELJ. Naravno, bio je rat, ali danas, pedeset godina nakon događaja, biste li ponovili taj čin?

MAJOR. Danas? (smije se). Ni govora.

VODITELJ. Dakle, kajete se?

MAJOR. Da, žao mi je mojih dvadesetih godina, to da...(smije se). Bio je to posao za mlade, letjelo se u vrlo teškim visinskim uslovima, a naš B29 nije baš bio Concorde. Ne, ne, ne bih to više ponovio, ali se nadam da bi bilo drugih momaka koji bi to preuzeli, mladih ljudi koji bi razbili pečat za tajnu misiju prije nego... Da, siguran sam da imamo na hiljade momaka sposobnih da obave posao dana D i sata S.

VODITELJ. Dakle, ako sam dobro razumio, pedeset godina poslije, Vi, majore Feriby, Vi koji ste pritisnuli dugme i oslobodili Little Boya, vi se ne kajete zbog svog čina?

MAJOR. (nestrpljivo). Bio je rat, čovječe, rat!

VODITELJ. Da nije bilo dovratka, majore, naša gošća Anne-Marie danas ne bi bila u ovom studiju, ovdje ispred vas...

MAJOR. Žao mi je, žao mi je, ja sam vrlo zahvalan tom dovratku što je spasao život mojoj sagovornici, ali ja sam samo radio svoj posao, a kasnije se pokazalo da je to bio dobar posao, dobro obavljen posao, a nadam se da i danas ima drugih koji su sposobni da urade posao kakav smo mi tada morali da uradimo!

VODITELJ. (Sestri). Sestro moja, jeste li razumjeli sve što je major rekao? Šta Vi mislite?

TUMAČ. (žustro). Nema žrtava, postoje samo krivci! (Pauza. Zatim hladno nastavlja). Oprostite, obrnuto.

VODITELJ. (izgubljeno) Obrnuto?

TUMAČ. Nema.... ima samo...

VODITELJ. (klima ozbiljnog izraza lica, a onda iznenada). Sestro Anne-Marie des Anges du Calvaire, da li se kajete što ste pružili ruku Majoru Feribiju?

Pauza.

Sestra se meškolji na stolici, zatim promrmlja, tumač prevodi simultano uz nekoliko poteškoća.

TUMAČ. Nema krivaca, postoje samo žrtve.

VODITELJ. (uzbuđeno viču). Dame i gospodo, dragi gledaoci, mislim da smo upravo u direktnom prijenosu doživjeli jedan veliki televizijski trenutak. Do sutra, hvala.

Na ekranu se ponovo pojavljuje pečurka brišući lice voditelja u krupnom planu.

1993.

Prijevod: Azra Pita Parente