Don Juan u teatru: Od tvrdoglavog libertinca, preko povratnika iz očaja i ratnih bespuća, do antijunaka teatra apsurda

“I jeste mi to neka divna stvar po svaku cenu hteti ostati pri lažnoj vrlini vernosti, sahraniti sebe zauvek u jednu jedinu ljubav i, još mlad, biti mrtav za svaku lepoticu koja bi ti mogla izići na oči! Ne, ne, stalnost je samo za glupake - mene, eto, lepota ushićuje ma gde je sreo i ja se lako podajem slatkoj vlasti kojom nas ona privlači... Nema toga što može obuzdati plahovitost mojih želja; osećam se tako kao da imam srce koje bi moglo voleti čitavu zemlju/planetu; pa kao Aleksandar Veliki, i ja bih voleo da ima još svetova, kako bih i na njih proširio svoja ljubavnička osvajanja... U ljubavi volim slobodu i ne bih se mogao rešiti da svoje srce zatvorim u tamnicu!” (“Moliere: Don Juan”, preveo Mladen Leskovac, Izdavačko preduzeće “Rad”, Beograd 1962)

Dosljedan vlastitim principima

To su samo neke od misli i poruka koje Don Juan, kod Molierea, izgovara pred svojim slugom Sganarellom. Mislim da se u njima, otvoreno i iskreno, sadrži čitava njegova filozofija, poimanje svijeta u kojem živi i smisao vlastitog života. Taj nepokolebljivi libertinac, jedna od nezaboravnih i neponovljivih figura svjetske pozorišne literature, te svoje stavove i način života branit će od prve pojave na pozornici do tragičnog kraja, u plamenu pakla, on, koji će biti dosljedan vlastitim principima koliko god odudarali od ustroja svijeta koji ga okružuje, koji se ne boji samoće, a pod geslom “samo je dosadnom čovjeku dosadno”, neće se ustručavati prkositi niti samom Nebu: “Kada me nebo opominje, valja da govori malo jasnije ako želi da ga razumijem.” I jedna od posljednjih replika kod Molierea glasi: “Ne, ne, neka bude šta bude; ali niko neće moći da kaže kako sam se pokajao zbog onog što sam učinio. Hajd’mo, pođi za mnom...”

Molierev "Don Juan" u režiji Igora Vuka Torbice
/

Kao i u mnogim velikim i neizbrisivim dramskim komadima, i “Don Juan” na kazališnu scenu dolazi iz dalekih i nejasnih prostora mita i legende. Tirso de Molina (1583 - 1648), španjolski dramatičar, prvi ga uobličava kao scenski lik u drami “Seviljski zavodnik i kameni uzvanik”. Svjetsku slavu duguje genijalnom francuskom komediografu, glumcu i direktoru svog pozorišta u to doba Moliereu (1665), prvi put njegovo ime je u naslovu drame: “Don Juan ili kameni gost”. Od tada pa sve do danas brojni su umjetnici, pisci i glazbenici posezali za njim u svojim umjetničkim djelima, mahom dramama i operama, poemama: Mozart “Don Giovanni” (1787), Lord Byron satirička i epska poema Don Juan, romantična drama “Don Juan Tenorio” Jose Zorrille, Goldoni “Don Giovanni Tenorio” (1735), Puškin drama “Kameni gost”, Guilharme Figueiredo u Brazilu u drami “Don Juan”, Albert Camus nazivajući ga “heroj apsurda”, a britanska spisateljica Jane Austen u XIX stoljeću zapisala je: “Nikada nisam vidjela na pozornici karakter zanimljiviji od njega, satkanog od surovosti i požude”!

To, kako Moliere i svi oni drugi na njegovom tragu uobličenja tog antijunaka u živo kazališno biće, dolaze igrajući na kartu moralističkih tema i izazova kroz koje Don Juan prolazi – poput časti, nasilja, zavođenja, poroka, pokajanja – i koje proživljava na samo sebi svojstven način, nedvojbeno je ono što intrigira publiku, a u odsudnim trenucima i veže je za njega. Zar i mi ne bismo u nekom trenutku mogli, bar malo, biti Don Juan – i to mu osigurava kazališni život. Razbijanje konvencija licemjerja i krinke tobožnjeg morala na kojima su sazidane naše privatne i društvene uloge ono je što lik Don Juana, bez obzira na njegovu surovost u obračunu sa neistomišljenicima, okrunjuje aurom nedostižnosti i očaravajuće začudnosti – toliko je dalek i tajanstven, magičan i zloslutan, a opet rado bismo se sa njim sprijateljili, razmijenili iskustva, podarili vlastitom životu dašak uzbuđenja i opasnosti što ih primjećujemo kod njega.

Zagrebačka kazališna publika tokom ove godine mogla je vidjeti jednog originalnog Don Juana Molierea, predstavu “Don Juan se vraća iz rata” Oedoena von Horvatha, a prije nekoliko sezona u Zagrebu je postavljen i komad engleskog dramatičara Patricka Marbera (1964) “Don Juan u Sohou” koji ga smješta u noćni život Londona.

Molierev “Don Juan” (Narodno pozorište Toša Jovanović, režija Igor Vuk Torbica, premijera 2013) odigran je u okviru kazališnog spomena na djelo ovog izuzetno talentiranog mladog redatelja pod nazivom “Oblikovanje vremena: Kazalište I. V. Torbice” i to je Don Juan suvremenog svijeta. “Don Juan i danas je moćan lik, sukobljen sa okruženjem koje ga sputava, međutim, izgubljeniji je no ikada i malo čega romantičnog je ostalo u tom liku. On putuje kroz svijet, luta i bježi, ali ono što ga okružuje prevazišlo ga je svojim besmislom, a bez bilo kakvog monolitnog i jasnog referentnog sistema vrijednosti protiv kog on ustaje pokušavajući da život učini posebnim i drugačijim od onog koji mu je predodređen. Prokletstvo za njega ništa ne znači, jer u svijetu koji je teološki obilježen zlom, pakao je već ovozemaljski ustanovljen...”

Izvan realističke vjerodostojnosti

Tako na njega gleda redatelj, a dramaturginja zrenjaninske predstave i autorica adaptacije Tamara Bijelić zapisuje: “Ako Boga nema, sve je dozvoljeno, rekao je Dostojevski, a naš Don Juan poimajući to, rušeći krhotine onoga što je civilizacija već odavno pojela, gura sam svoj sizifovski kamen, sastavljen od želja da u nečemu pronađe ostatke prave vere ili bar obrise putokaza ka nekom novom smislu. On luta izgubljen i ogorčen, koračajući umornim, teškim koracima po svetu, koji se sam sebi vulgarno ceri u lice... Don Juan danas ne zavodi da bi od lepotica krao kratke trenutke grešne slasti, niti putuje da bi uživao uzbuđenja koja donose pustolovine, on je izgubljen u pokušajima da bar u nečemu otkrije poantu i oseti ukus makar kakve opipljive suštine; on je drznik jer ne želi da vidi do kojih granica njegova oholost može da ide, a da i dalje nastavi da živi nekažnjen, svestan nepostojanja (ili barem odsustva) onoga od čije bi strane kazna eventualno mogla da dođe...”

Oedeon von Horvath (Sušak, 1901 - Pariz, 1938), rođen u obitelji austrougarskih diplomata, odrastao u Rijeci, Beogradu, Budimpešti, Bratislavi, Beču i Münchenu, komad “Don Juan se vraća iz rata” piše 1936. godine, a na scenu GDK Gavella u Zagrebu nedavno ga je postavio redatelj Paolo Magelli. Prevoditeljica, autorica adaptacije i dramaturginja Željka Udovičić Pleština u programskoj knjižici primjećuje: “Svoje drame nazivao je pučkim komadima, ali one nikako nisu nastavak Nestroyeve tradicije, već rafinirani, intelektualno strukturirani tekstovi, kao i komedije koje to nisu, iako ih je on takvima imenovao. Doduše, u Horvathovoj analizi svijeta sve je toliko tragično da na kraju sve skupa postaje komično. Tragikomično... On, budući da je zapravo pjesnik proze, nama ostavlja slobodu, ali i obavezu odgonetavanja smisla te načina uprizorenja svojh komada. Odupire se jalovim pokušajima da ga se svrsta u neku od ladica, njegovo se stvaralaštvo opire tekvom konvencionalnom scenskom čitanju. Jedna od osobenosti ovoga pisca jest da smješta svoje likove daleko izvan svake realističke vjerodostojnosti.”

Odabir mita o Don Juanu, kako navodi dramaturginja, omogućio je i istraživanje kroz teatar i to kako se jedna tema, konkretno tema Don Juana, drugim riječima pojedinca zapitanog o vlastitoj prošlosti, može vremenom razviti i što sve može obuhvatiti. Sam Horvath, u bilješkama za film “Don Juan se vraća iz rata” zapisuje: “Osim lika Don Juana, u ovom filmu igraju samo žene i smrt. Treba pokušati da se problemi vremena osvijetle s gledišta žene.” No Oedoen von Horvath, ne bez uvijek prisutnog cinizma ovjenčanog groteskom, reći će i ovo: “Moja generacija, kao što je poznato, vrlo je nepovjerljiva i sebi uobražava da nema iluzija. Ona ih u svakom slučaju ima manje nego ona koja nas je dovela do ovih ‘divnih’ vremena. Mi smo u sretnom položaju koji nam dopušta da možemo živjeti bez iluzija. I to je, možda, naša jedina iluzija”.

Čovjek bez svojstva

“Ja sam nitko i ništa” uzviknuti će u jednom trenutku Von Oedoenov Don Juan. On tu nije više Moliereov libertinac, samovoljan i samosvjestan, voljan da krene i u kušnje pakla da se ne bi pokajao – ovdje je on tek samo očajnik, čovjek bez svojstava, zaista eksponent svijeta koji se ruši i nestaje povlačeći njega u taj bezdan, u predstavi sazdanoj od simbolike farse, poetike cinizma, moći preobražajnosti groteske, nudeći zavodljivost fragmenata uronjenih u košmar i kaos.

Mene ljepota ushićuje ma gdje je sreo

Najzad, Patrick Marber, suvremeni britanski dramatičar, u svom “Don Juanu u Sohou” donosi početkom ovog milenija neko sasvim drugo čitanje, koje se, istina, oslanja na Moliereov original, ali u tom ogledalu ovaj junak i njegov svijet zrcali sasvim neku drugu sliku tame. Komad je u zagrebačkom Teatru Exit prije nekoliko sezona režirala Slavica Knežević, a njena vizija Marberovog Don Juana ne zaobilazi Camusa: “Naravno da se ne može, nakon egzistencijalista, posebno Camusa, zaboraviti da je Don Juan, kao apsurdan čovjek usamljen i uvijek stranac, rezultat stanja modernog društva kojemu u potpunosti odgovara. On kao lik ogoljava to društvo, skida maske svima ostalima koji se skrivaju pod raznim iluzijama smislenosti, vrijednosti, tradicije, običaja, pravila i morala. Njegov pad ne predstavlja nikakvu katarzu, već upravo reafirmaciju apsurda; apsurdni svijet koji je stvorio apsurdnog čovjeka ubija tog istog čovjeka, a da ništa u tom svijetu ne mijenja i ne može promijeniti.”

Don Juan – od tvrdoglavog libertinca, preko povratnika iz očaja i ratnih bespuća, do antijunaka teatra apsurda – varijacije o temi Don Juana u teatru samo su potvrda nepredvidivosti i raskoši kazališne umjetnosti same po sebi.