Direktor NMMU Zagreb: U dvije godine organizirali smo 12 postava zbirke širom Hrvatske

Povjesničar umjetnosti Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti (NMMU) u Zagrebu, samo za čitatelje Oslobođenja govori o obnovi ove značajne institucije kulture, te načinima na koje efikasno dolaze do brojnih ljubitelja umjetnosti iako su muzejska vrata za javnost trenutno zatvorena.

Gospodine Franceschi, Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu je u cjelovitoj obnovi nakon potresa i zatvoren za javnost, no ova prestižna muzejska institucija kojoj ste na čelu je usprkos svemu iznimno aktivna. U kojoj je fazi obnova muzejskog zdanja na Zrinjevcu i kada se očekuje završetak radova?

- Kao što prolaznici mogu vidjeti, radovi na cjelovitoj obnovi našeg sjedišta u punom su jeku. Najvidljivija je izmjena krovne konstrukcije, a istovremeno se odvijaju i svi drugi predviđeni radovi u zgradi i na dvorišnim objektima. Probijanje rokova postoji, ali sredina lipnja 2026. godine je još uvijek datum s kojim se planira završetak cjelovite obnove. Po tome slijedi uređenje prostora, selidba umjetnina i ureda pa konačno ono što svi s nestrpljenjem očekujemo postav zbirke i otvaranje muzeja.

Zbog obnove morali ste relocirati raskošne muzejske fondove u kojima se čuva preko 10.000 artefakata, uključujući i brojna remek-djela hrvatske moderne umjetnosti, ali i u takvim okolnostima zadržali ste snažnu vidljivost u domaćem javnom prostoru, možda i veću i uvjerljiviju od one prije obnove. Kako ostvarujete ovu naizgled nemoguću misiju?

- Točnije 12.350 umjetnina, a upravo smo u postupku nabave i pred zaključenjem donacija koji će fundus povećati za desetak umjetnina. Metoda je zapravo jednostavna.

NMMU u gostima

Trebate donijeti odluku da uz izmještanje kompletne zbirke treba ponuditi programe i pronaći partnere u srodnim muzejskim i galerijskim institucijama koje su spremne u svojoj sredini predstaviti neke od ikoničkih umjetnina naše Moderne i dijeliti potrebne troškove.

Možete li reći nešto o odazivu?

- Odaziv je bio velik. U dvije godine organizirali smo 12 postava zbirke širom Hrvatske u različitim formatima i po različitim kustoskim konceptima. Program se zove NMMU u gostima, a ostvaruje ideju mobilnosti muzejske zbirke što naš muzej sada ne samo po djelokrugu, već i po dosegu u punom smislu čini nacionalnim. Najvažnije je, a stoga vjerujem da ćemo s ovom praksom nastaviti i nakon ponovnog otvaranja, da publika više ne mora putovati u Zagreb kako bi vidjela umjetnine čiju akviziciju i čuvanje kroz poreze plaćaju svi građani Hrvatske. Koncept ovih izložbi nastavlja se na ciklus fenomenološkog predstavljanja fundusa kojeg su od početka mog ravnateljstva kustosi paralelno s kronološkim postavom kvartalno priređivali u našem sjedištu. Zagrebačka publika sada umjetnine iz zbirke može periodično vidjeti u Galeriji Artmark. Također neprekidno posuđujemo velik broj umjetnina za izložbe koje organiziraju drugi muzeji. Nismo zapostavili niti program povremenih izložbi kojima predstavljamo recentne cikluse ili retrospektivne preglede naših umjetnika.

Ostvarili ste i značajno gostovanje u inozemstvu, u Nacionalnom muzeju suvremene umjetnosti (MNAC). U Bukureštu u Rumunjskoj upravo je u tijeku velika, višemjesečna izložba “Paralelne linije – Visoki modernizam u Hrvatskoj 1949-1998.” na kojoj predstavljate čak 188 umjetnika. S obzirom da ste Vi i kustos ove izložbe, koja se održava pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, kakvi su Vaši dojmovi, kako su Vas dočekali?

- Za izložbu sam primio vjerojatno najveću pohvalu u karijeri. Dok su mi kolege i rumunjska publika čestitali i zahvaljivali, hrvatski posjetitelji na otvaranju su mi rekli da su ponosni. Ne znam može li biti veće pohvale od toga da vam kažu da, zbog umjetnosti koju ste predstavili, imaju osjećaj osobnog ponosa. Svi smo osjetljivi na percepciju svoje zemlje u inozemstvu i izrazito smo na nju kritični, stoga mi je to bila najveća potvrda kvalitete izložbe. MNAC je velika muzejska institucija, paralelno s našom izložbom postavljenoj u najvećoj galeriji od 1.500 m², otvorene su još tri izložbe lokalnih umjetnika.

Što u Rumunjskoj danas znaju o Hrvatskoj i ovdašnjim, umjetnicima?

- O umjetnosti, oni o našoj i mi o njihovoj praktično ne znamo ništa ili malo. Danas je internacionalno poznata figurativna slikarska škola iz Cluja, Dan Perjovschi je nedavno izlagao u Splitu, a u Bukureštu trenutno izlaže Andreja Kulunčić. Stoga je ravnatelj MNAC-a Calin Dan prihvatio moj prijedlog da predstavimo period u kojem su razlike među našim političkim sustavima uvjetovale razlike u umjetničkoj produkciji. U doba socijalističke administracije mi smo bili ne samo kao društvo permisivniji već smo i aktivno doprinosili razvoju kurentnih umjetničkih tendencija. Rumunjsko je društvo tada bilo izrazito zatvoreno. No, ne treba zaboraviti da je riječ o snažnoj kutlurnoj sceni, niti utjecaj umjetnika poput Brancusija ili Tristana Tzare.

Kako ste selektirali radove koje ste pokazali u Bukureštu, ideja vodilja?

- Kad imate potentnu umjetničku scenu i iza sebe rad generacija kustosa na oblikovanju i popunjavanju zbirke, to nije teško jer imate s čim raditi. S obzirom da je izložba organizirana u Muzeju suvremene umjetnosti, predstavljen je samo segment naše zbirke, odnosno produkcija od kraja četrdesetih i različitost koju sam spominjao. Prostor izložbe omogućuje postav dva paralelna narativa, tako da sam jednostavno mogao predstaviti kako je odmak od esetetike socrealizma nakon razlaza sa Sovjetskim savezom kod nas rezultirao stvaralačkom dihotomijom.

Stvaralačka dihotomija, promišljanje umjetnosti na dva paralelna načina, da umjetnost predstavlja i da znači, kako funkcionira u hrvatskoj umjetnosti u razdoblju koje predstavljate?

- S jedne strane u tradicionalnim medijima imamo dominatnu liniju apstraktnog ekspresionizma koji se razvijao iz redukcije prikaza vanjskog svijeta i iscrpljivao na formalnim aspektima stvaralaštva te ekspresivnu figuraciju koja se motivom i formom u potpunosti odmaknula od estetike socrealizma. S druge strane je produkcija koja se oslanjala na nasljeđe konstruktivizma i ideju o ulozi i smislu umjetnosti u aktivnom preoblikovanju stvarnosti, pa je njegovala eksperimentalnu stvaralačku praksu, aktivizam i novo-medijsku umjetnost, jednom riječju bila je to neoavangarda ili umjetnost druge linije kako ju je nazvao Ješa Denegri. Sve zajedno, riječ je o ogromnom rasponu stvaralaštva i općoj visokoj estetskoj razini koja je za obim hrvatske populacije neusporediva s bilo kojom sredinom na svijetu. Uvijek sam Rumunima isticao da Hrvatska ima jedva četiri milijuna stanovnika, a sam Bukurešt oko tri.

Vraćam se u Zagreb. Odlukom hrvatske Vlade nedavno je vašem Muzeju dodijeljen dodatni prostor bivše štedionice u glamuroznom Oktogonu u samom centru grada. Otvorili ste ga zaista senzacionalnom samostalnom izložbom Dubravke Lošić koju ste također Vi kurirali, a koja može stajati u svakom najpoznatijem muzeju u svijetu. Vaši planovi vezano uz budućnost ovog prostora?

- Ta odluka koja predstavlja povijesni međaš u 120 godina dugom postojanju muzeja, rezultat je sinergije Ministarstva kulture i medija, Ministarstva graditeljstva i obnove i Ureda za upravljanje državnom imovinom. Predstavlja svijest o važnosti muzejskih institucija i snazi domaće vizualne umjetnosti da preokrene trenutnu degradaciju gradskog središta u zonu zabave za namjernike i potakne njegovu reurbanizaciju. Pred nama je težak zadatak opravdanja tog povjerenja. Prostor veličine preko 2.000 m² na tri etaže, podrum, prizemlje i prvi kat, omogućuje nam veliku programsku fleksibilnost, od velikih likovnih manifestacija, do kombinacija samostalnih izložbi i fenomenoloških postava zbirke. Kronološki postav zbirke nakon obnove biti će ekskluzivno predstavljen u sadašnjem sjedištu. Naravno, i Oktogon treba prilagoditi izlagačkoj funkciji pa treba uvesti i sve sustave koje pretpostavlja internacionalni muzeološki standard, što će nam omogućiti međunarodne projekte. To se upravo koncipira na razini projektiranja, a do početka radova nastavit ćemo s izložbama u prizemlju u suradnji s umjetnicima poput Dubravke Lošić, koji imaju hrabrosti izlagati u prostoru koji nema niti standardnu muzejsku rasvjetu.

Dinamika i energija kojom održavate u životu NMMU je stvarno ogromna. Vrijedna djela iz vaših fundusa kontinuirano predstavljate na izložbama u Splitu, Dubrovniku, Zadru... Kako ste došli na zamisao o ovoj strategiji i koliko je ona zahtjevna u organizacijskom smislu?

- Nisam mogao zamisliti da sve godine potrebne za dovršenje cjelovite obnove ne organiziramo izložbe i da umjetnine ostanu u čuvaonici skrivene od publike. Riječ je o više generacija publike koja ih u tom slučaju ne bi imala prilike vidjeti. U pandemiji smo pokrenuli online program Otkrijte! koji traje i dalje, pa danas na našim mrežnim stranicama publika uz kustosku interpretaciju može upoznati preko 500 umjetnina, a bili smo i prvi muzej otvoren nakon prestanka karantene i potresa. O mobilnosti zbirke već sam govorio.

Odgovornost i hrabrost

Riječ je o dragocjenom iskustvu što možemo biti i kako raditi dalje. Logistički zadaci su pojačani u odnosu na one na koje je osoblje naviklo, savladavamo ih dobrim planiranjem, kao i troškove koje uvijek dijelimo s institucijama koje izložbu prihvaćaju.

Poznato je da zahvaljujući Vašem angažmanu odlično poznajete aktualnu hrvatsku likovnu scenu, imate li favorite?

- Naravno da imam, ali to je osobni stav nebitan za profesionalni diskurs koji se zasniva na kriteriju relevantnosti, a ne na favoriziranju. Cijelu svoj profesionalnu karijeru nastojim predstvaljati ono u što vjerujem, a ne ono što volim, iako se to često preklapa. Nastojim dati vidljivosti produkciji koju smatram nepravedno zapostavljenom jer se ne događa u kulturnom i poltičkom središtu države ili se realizira u zanemarenim medijima ili ostaje nevidljivo zbog notorne institucionalne tromosti i opće tendencije brzog zaboravljanja, i tako dalje.

S obzirom da jako dobro funkcionirate u ovako izvanrednoj situaciji, što bi bio Vaš recept ili sugestija ostalim čelnim ljudima kulturnih institucija – i u Bosni i Hercegovini! – kako da prevladaju izazove s kojima se suočavaju i tako ljudima učine dostupnim neprocjenjivo vrijednu kulturnu baštinu? Što je najbitnije?

- Najbitnije je voliti svoj posao ili ga uopće ne raditi. Nisam tip kojeg zadovoljava odrađivanje posla. Napretku treba neprekidno težiti, a, uz ponešto osobne i profesionalne hrabrosti, rješenja uvijek ima. Uz osjećaj odgovornosti prema svom poslu i upornost većina ideja se naposlijetku i realizira. Ništa novo pod suncem.