Denis Haračić, umjetnik: Zacjeljenje počinje tek kada se uspostavi jasna dijagnoza i kada više nema dileme oko toga šta je uzrok naših društvenih malicioznosti

U Umjetničkoj galeriji BiH postavljena je Vaša samostalna izložba “Duša u reminiscenciji”. Kada se pogledaju ovi Vaši radovi, stiče se dojam pomjerenosti svijeta u kojem živimo. Figure koje prikazujete u pojedinim ciklusima na svojevrstan način imaju fetusne položaje, koji su narušeni, prožeti, prisustvom objekata destrukcije. Kako je nastajala ova izložba, te kako estetski sagledavate ono što je na Vašim radovima prikazano?

- Mislim da upravo pogađate u suštinu onoga što izložba treba inicijalno identifikovati i pobuditi u promatraču, a to je činjenica da nešto nije uredu, da postoji određena nelagoda koja se mora osloviti. Naime, ova izložba se sastoji od ciklusa koji se direktno vežu na moj dosadašnji rad. Za mene je uvijek bila važna uloga umjetnosti, pa i samog umjetnika u zabilježavanju historijskih i trenutnih društvenih tekovina. Utoliko više kada i sam mogu da procesuiram svijet oko sebe kroz svoja djela i promišljanja. Tako je i ova izložba oblikovana svijetom u kojem danas živimo, događajima kojim svakodnevno svjedočimo, ali i ličnim, vrlo intimnim i introspektivnim propitivanjem mene kao autora rada. Izložba je nastajala u periodu nešto dužem od godinu i u sebi nosi sve teme koje su mene u tom periodu preokupirale.

Vrijeme promjena

U estetskom smislu mislim da umjetnost ima veliku ulogu pri demokratizaciji ovakvih tema. Bilo da se radi o tematici koja je pitka ili onoj koja nam je odbojna, ali sa kojom se moramo neminovno suočiti, moć umjetnosti nam dopušta da tu tematiku iznesemo kroz jedan stilski skladan i umjetnički interesantan izraz, uvijek se oslanjajući na kanone likovne ljepote. Shodno tome, posvećen sam da se u svom radu držim tih kanona te da, u likovnom smislu, svaka izložba bude pomak naprijed. Kao umjetnik u radovima ne vidim ono što je uznemirujuće, nego upravo te likovne aspekte s kojim mogu biti manje ili više zadovoljan.

Nešto što je maligno, neminovno truje i naposljetku uništava sisteme

Izložba donosi teme izloženosti i ranjivosti, te proces zacjeljenja, postavljajući pitanja položaja tijela i duha u odnosu na svijet, njihovo neprestano međusobno oblikovanje i transformaciju. Zašto Vam je u ovom trenutku bila važna ta preokupacija?

- Zato što osjećam da trenutno živimo u vremenima velikih promjena unutar kojih smo nekako svi na meti. Siguran sam da poput mene i milionima drugih ljudi intuicija govori da nešto veliko treba da se desi kako bi svijet u svakom svom segmentu došao u ponovni balans. Mislim da je evidentno da na globalnom nivou stvari izmiču kontroli i da se bliže nekoj vrsti kulminacije unutar koje ćemo biti prinuđeni da biramo svoj stav, stranu i kao pojedinci nešto poduzmemo. Ta kulminacija sa sobom mora donijeti i transformaciju koju nagovještavam u svojim radovima, a proces zacjeljenja upravo počinje u toj transformaciji, bilo da je ona tjelesna ili mentalna. Drugim riječima, zacjeljenje počinje tek tada kada se uspostavi jasna dijagnoza i kada više nema dileme oko toga šta je uzrok naših društvenih malicioznosti.

Kustosica izložbe Elma Hodžić ističe u svom tekstu da se Vaši radovi predstavljeni u okviru ove izložbe razvijaju kao višeslojna vizuelna i misaona mapa malignog. Ona to maligno označava kao simptom poremećenog sistema. Kako Vi sagledavate taj pojam i na koji način su Vam te prirasline važne u kontekstu Vaših radova?

- Nešto što je maligno, neminovno truje i naposljetku uništava sisteme. Bilo da se radi o ljudskom tijelu ili o ideologiji, kada se u naše sisteme ukorijene stvari koje su u toj mjeri otrovne vremenom dolazi do teške bolesti i smrti. Malignost ima svoju logiku i hijerarhijski red u prirodi. Obično nastaje kao reakcija na neku vrstu vanjskog faktora, nečega što u 99% slučaja dolazi od samog čovjeka, njegovog odnosa prema sebi i svijetu. Dakle, obično se radi o jednoj vrsti samouništenja i to onog koje je potaknuto radnjama štetnim po čovjeka i prirodu. Ja sam nekako mišljenja da smo kao društvo već u poodmaklom stadiju malicioznosti, te da je krajnje vrijeme da djelujemo na njene uzroke i ishode.

U sklopu radova sam ovaj pojam nastojao prikazati na više razina, nekada evidentno kroz prikaz samog tijela, a nekada kroz vizualno pripovijedanje koncepata i ideja. Jedan takav primjer su prikazi oružja koje kao današnji simbol moći pripada nekoj svojevrsnoj kategoriji ljudske fetišizacije. U tom kontekstu više mi je bitna ideja i simbolika nego stvarni objekat. Dakle, prirasline ne moraju biti organske, one mogu biti itekako ideološke, duboko ukorijenjene u ljudski um.

Vratimo se na trenutak na samu naslovnu sintagmu. Šta za Vas uopšte jeste “duša u reminiscenciji” u pogledu Vašeg umjetničkog izraza? Koliko je to refleksija prethodnih iskustava, a koliko pokušaj da se dopre do oslobađanja i odbacivanja nametnutih okvira postojanja?

- Duša u reminiscenciji je naziv koji sam odabrao uz dugo promišljanje i odnosi se na oba pojma, reminiscenciju na prethodno iskustvo kao i prekidanje i oslobađanje od krugova reminiscencije. Od početka sam razmišljao o tome da izložba nosi naziv “Tijela u reminiscenciji”, s obzirom na to da je tijelo glavni motiv kojim tokom godina progovaram u svom radu. Iako tijelo nosi i reflektuje trag svoje prošlosti kroz svoje atribute, duša je kao kolektivni pojam ono što najviše govori o nama i našem iskustvu.

Suočavanje sa mrakom

Shodno tome, duša u reminiscenciji je priča o stalnom procesu čovjekovog izlaganja svijetu kroz prizme prošlosti i budućnosti, a cilj je sticanje jasnije slike o onome čemu svjedočimo upravo sada. Reminiscencija je također pojam kojem smo mi u Bosni i Hercegovini, nažalost, patološki izloženi, te naziv ove izložbe jednim dijelom podsjeća i na taj konstrukt, vezujući se za ovo podneblje i njegovu historiju.

Izložba "Duša u reminiscenciji"/

Vaši radovi generalno imaju tu, rekao bih zaumnu, podsvjesnu i arhetipsku dimenziju, ne libite se suočavanja sa mrakovima u čovjeku. Šta nam taj silazak u prostore nelagode govori o nama, te gdje u tome vidite ulogu umjetnosti?

- Rekao bih da generalno živimo u društvu koje nije voljno da se suočava sa takvim stvarima, barem ne na individualnom nivou. To stoji u blagom paradoksu sa činjenicom da smo više nego ikada svjesni i izloženi kako kažete mrakovima svijeta. Postavlja se valjano pitanje zašto čovjek bira da ostaje neuključen i u najgorem slučaju apatičan prema svemu tome, a odgovor je vjerovatno u činjenici da smo i previše izloženi stvarima na koje možemo i ne možemo utjecati, a sve redom su loše. Pogotovo u našoj lokalnoj priči, kada govorimo o Bosni i Hercegovini i Balkanu jasno je zašto ljudi kroz dan prolaze na krajnjoj granici svojih mentalnih i emotivnih kapaciteta. U tom kontekstu upravo je bitna uloga umjetnosti i kulture generalno, jer, kao što sam ranije već rekao, kultura i umjetnost najbolje služe pri demokratizaciji ovakvih tema. Ako već ne možemo o stvarima razmišljati otvoreno i frontalno, možda je dobro da o njima formiramo mišljenje uz pomoć nekog stimulativnog iskustva za naš um poput predstave, knjige, muzike ili izložbe. Suočavanje sa sopstvenim mrakom mora donijeti neku vrstu reakcije, a potom i boljitka.

Koliko ova izložba jeste svojevrsna pobuna protiv otuđenja, robotizacije i pretvaranja čovjeka u funkciju? Doima se da nastojite pokušati dati neku drugačiju perspektivu, izmjestiti se iz suženih pogleda i determinisanih odgovora?

- Čitav moj život je u jednu ruku pobuna protiv tih pojmova, iako po prirodi nisam previše buntovna osoba. U meni postoji jedna osnovna averzija prema ubijanju svačije individualnosti i prava na sreću kroz kompleksnost i sistematizaciju današnjeg društva. Danas mi se čini da smo svi žrtve sistema koji nam ne dopuštaju da imamo suviše slobode, osjećaja sigurnosti i duševnog mira. Sa druge strane, kada, naprimjer, govorimo o nužnostima poput vojne službe, ne mogu da ne vidim tragičnost u čovjekovom suzbijanju na pojam korisnog oružja koje je tu da nadjača i potencijalno ubije drugog čovjeka. Nemojte me pogrešno shvatiti, meni je savršeno jasan svijet u kojem živimo i nemam ništa osim dubokog poštovanja prema onima koji su tu da svojom službom zaštite prava i integritet svojih sugrađana.

Vraćanje u granice razuma

Ali, ukoliko se osvrnemo na razinu krvoprolića kojem trenutno svjedočimo na svjetskim ratnim frontovima, jasno je da smo ponovo u dobu apsurdnog bacanja ljudskih života. To su stvari unutar kojih bih priželjkivao neku reevaluaciju perspektive, odnosno vraćanje na ono što je u granicama zdravog razuma. Determinisani odgovori po meni ne moraju da postoje. Postoje samo agresivne svjetske politike koje bi trebale biti u rukama svih nas. Volio bih da kolektivno možemo više utjecati na takve stvari i ne ustručavam se da u svojim radovima potenciram takve ideje.

Haračić: Duša u reminiscenciji je priča o stalnom procesu čovjekovog izlaganja svijetu kroz prizme prošlosti i budućnosti/

Upravo Vaš ciklus “Portreti s oružjem” tematizira pitanje nasilja koje je svuda oko nas. Kako to stanje vidite kao umjetnik, te šta nam ovaj ciklus govori?

- Ovim ciklusom se upravo mogu nadovezati na prethodno pitanje, odnosno odgovor koji sam dao. U sklopu ovih slika sam htio direktno govoriti o fetišizaciji moći kroz prikaze oružja. U suštini likovi koje vidimo u ovom ciklusu stoje u direktnom kontrastu sa oružjem koje je prikazano samo kao negativ, dakle, ocrtani trag stvarnog objekta. Neki od likova otvoreno flertuju sa idejom oružja, a kod drugih se vide stanja propasti, podređenosti ili čak određena doza uzvišenosti.Kako god, radi se o prikazu devijacije koja je u posljednje vrijeme poprimila nove razmjere. Kao lajt motiv ovog ciklusa sam htio govoriti i o sveprisutnoj potražnji za oružjem kojoj svjedočimo, pa sam tako odlučio da oružje koje je prikazano na slikama redom bude naslikano isključivo prema referencama oružja koje se proizvodi u BiH. Bila mi je interesantna činjenica u kojoj mjeri se i naša namjenska industrija prilagođava trenutnim geopolitičkim tekovinama te u kojem obimu Bosna i Hercegovina izvozi svoju municiju i oružje. Odlučio sam da ovim ciklusom napravim jasnu digresiju na to.

U okviru triptiha "Čuvari ključa" bavite se Sarajevom. Kako ovaj grad percipirate kroz Vaš umjetnički okular?

- Mislim da je Sarajevo grad od kojeg se može učiti. Posmatrajući prirodu globalnih tenzija, od Gaze do Ukrajine, ne mogu a da ne pomislim da smo mi to u jednu ruku već sve prošli. Svijet bi mogao učiti na primjeru Sarajeva, kako ratnog tako i postratnog, a kada kažem učiti, mislim i na dobro i na zlo. Upravo Sarajevo bi trebalo biti dovoljno dobro upozorenje na sunovrat koji može nastati ukoliko se ljudima dopusti da gaje etničku, nacionalnu, vjersku i bilo koju drugu mržnju. Svijet bi mogao učiti na primjeru Sarajeva i kada govorimo o pomirenju. Bez obzira na to kako se pojedinci subjektivno mogu osjećati i percipirati stvari, Sarajevo nikada nije izgubilo želju i potrebu da u svoj identitet uključi sve. Zbog toga je upravo ključ Sarajeva u centru ove kompozicije. Ovaj simbol grada, čiji je autor bosanskohercegovački kipar Adis Elias Fejzić, inkorporira sve tri dominantne religije Bosne i Hercegovine sa obilježjima domaćeg etnosa. Kao takav bar sa moje strane je prepoznat kao simbol pravih vrijednosti naše zemlje. Čuvari ključa su neminovno čuvari pravih vrijednosti, a prikazani su onakvi kakvi moraju biti, u skladu sa vremenom, spremni da se i sami suoče sa ambisom koji se ničeanski odražava u njima.