ČITANJE (U)SEBI: Život ispod površine

”Box set 2”, Zvonko Karanović, Enklava, 2025.

Knjiga “Box set 2” Zvonka Karanovića donosi četiri naslova ovog pjesnika nastala u periodu od 2012. do 2018. godine. Radi se o ostvarenjima “Mesečari na izletu”, “Kavezi”, “Zlatno doba” i “Iza zapaljene šume”. Ovo izdanje zajedno sa onim pod naslovom “Box set” (LOM) objavljenim 2009. godine zaokružuje cjelokupan poetski rad ovog autora od 1980. do 2018. U tih gotovo četiri decenije pjesničkog iskustva, bića i jezika, slilo se mnogo toga što predstavlja jedinstven primjer u poeziji jugoslovenskih prostora.

Pjesnik rubnih kretanja

Najprije, Karanović je po svom suštinskom određenju pjesnik rubnih kretanja, nikad ukalupljen u bilo kakve trendovske ili ustaljene matrice, uvijek izvan zvaničnih tokova, a neprestano potpuno svoj, u stalnoj promjeni i traganju za onom alhemijskom prirodom pjesničkog porinuća u magijsko i eksperiment. Potom, u pitanju je pjesnik koji duboko vjeruje u misiju i suštastvenu bit poezije, njenu sposobnost da se jezikom sažimaju cijeli svemiri čovjekovog isijavanja i gubljenja u sebstvu. Da se pređe onkraj doslovičnog i poznatog, kako bi se otvorio horizont onoga što se naslućuje, što je iza nepatvorene pojavnosti i svake definicije.

Unutar knjige “Mesečari na izletu” pjesnik, naprimjer, poseže za složenom gradnjom pjesama u prozi koje se opiru svakom predvidivom lirskom ja. Zaobilazeći ga i udaljavajući se od svih konvencija on u magistralnim linijama ove svoje knjige stvara konvulzijsku mrežu odnosa koja se pred nama kaleidoskopski otvara odvodeći nas u potpunu kreacijsku slobodu pjesništva, postajući kadrirana priča sa nizom promjena i karaktera što se neprestano izgrađuju i prepliću. Evo nekoliko stihova iz navedene knjige: “Iznenadni događaj u muzeju uspomena”: (...) Unutra se mrak zgušnjavao u potmulo režanje./Unutra su razbacane stvari činile nov, potpuno svež/i neočekivan poredak. (...); “Odlazak u novi um”: (...) Raširene noge ulica povijale su se pred jakobinskim/pokličima gnevnih./Prikaze su užurbano hodale i gurale prste u svako/otvoreno oko./Sklonio se u knjigu i tamo upoznao devojku koja je/jezikom pesak pretvarala u zlato./Nalik skupocenoj striptizeti igrala je za njega i nije/tražila da s njom provede ostatak života. (...)”; “Književnost i nasilje”: (...) Prolazeći pored ogledala u hodniku spazio je sebe i/ vrisnuo od užasa./ Patuljasti duh čovekoljublja na njegovom ramenu/imao je crnu fantomku na glavi.

Ma koliko se danas činilo da poezija jeste marginalizirana i ostavljena u drugom planu, usljed dominacije romanesknog teksta kao primarnog, očevidno je iz opusa Zvonka Karanovića da poezija još uvijek, uprkos svemu, može doći do onih oniričnih izražajnih osobnosti koje čitaoca vode u vrtoglavo putovanje u kojem je moguće susresti se sa sobom, propitati sebe, otvoriti one skrivene ponore podsvijesti što vode u najdirektnije suočavanje sa nelagodom, strahom, paranojom, košmarnim i pomjerenim doživljajima ličnosti. Uz to, Karanović je pjesnik izrazito urbanog senzibiliteta, onaj u čijem se poetičkom diskursu neprestano nižu obilja referencijalnih tačaka koje zahvataju u mnoge slojeve kulturnog i umjetničkog horizonta.

Često uronjen i prožet muzikom ili filmom, ovaj pjesnik duž cijelog svog opusa neprestano stvara začudne sfere jednog halucinantnog, linčovskog svijeta. Stihovi iz knjige “Kavezi” to u najboljem smislu pokazuju. Evo kako je to u pjesmi “Dok je pokušavala da ostane pribrana”: Kabina u kojoj je sedela sve jače se tresla./Ukočenog pogleda buljila je ispred sebe./Videla je jedino ljude kako prolaze./I svu tu nepodnošljivu belinu./Nepodnošljivu belinu; ili u pjesmi blizancu ove navedene “Dok je pokušavao da ostane pribran”: Kabina u kojoj je sedeo sve jače se tresla./Ukočenog pogleda buljio je u mrak./Video je poeziju kao slabašan zvuk svetla kako se/gubi u beskrajnoj tami./I nigde ljudi, nigde ljudi.

Knjiga "Box set 2"/

Ništa, dakle, u njegovoj poeziji nije statično i unaprijed poznato. Kada ulazite u svijet Karanovićevog pjesništva nužno je iza sebe ostaviti svako ranije čitalačko predubjeđenje, u onom smislu da poezija mora doslovično davati bilo kakve odgovore, ili istrajavati na pojednostavljenim emocijama hroničarskog bilježenja svakodnevnog, te slijepo slijediti ušančene obrasce tradicije. Kod ovog pjesnika svijet i svijest se pomjeraju u prostor koji je potpuno izmješten iz onoga što možemo percipirati kao obično i ustreptalo pjesničko iskustvo dodirnuto poslovičnim muzama.

Cjelokupna poezija ovog autora neprestana je potraga iza ogledala, neuhvatljiva igra jezikom koji iz knjige u knjigu traži načina kako permanentno ostati izglobljen, neuhvatljiv, daleko od svakog kalupa i okoštavanja, a opet tako prepoznatljivo svoj. Kada to kažem mislim prije svega da Karanović, kao rijetko koji pjesnik našeg jezika, ne pristaje na određenje da je jednom osvojen stilski i poetički okvir ona brazda kroz koju treba repetitivno prekopavati sve dok se potencijal zemlje u potpunosti ne iscrpi, a kao krajnji rezultat toga ostane jalovo tle poznatosti i predvidivih rješenja.

Knjiga”Zlatno doba” u tom pogledu daje nam uvid u nesputanu želju da se u pogledu izraza uvijek ide korak dalje, u stalnu promjenu, osluškujući nove vibracije, odbacujući sve ono do tada spoznato, kako bi se jezik doveo u nultu tačku, iz koje se iznova može pjevati kao da se to radi prvi put. Navešću stihove iz pjesme “Pesnici su sve nadgledali”: bog je manipulisao svima/u svom velikom krugu prijatelja/; noć je sedela u istrulelom drvetu/i šakom stezala koleno/; hakeri su jurišali na Pentagon/šumela je Bulonjska šuma/; pesnici su sve nadgledali/recitovali žitja izmišljenih svetaca/.

Naprsnuće u polju izraza

Dakle, pjesnik Zvonko Karanović svakom svojom knjigom nastoji otkriti jedno specifično naprsnuće u polju izraza, stvoriti koncepcijski autentičan rakurs iz kojeg se knjiga piše, kako bi se nadišlo sebe, nadgradilo vlastiti obzor, a potom iznevjerilo svako očekivanje i često pogubni duh vremena. U tom smislu doima se da je posrijedi pjesnik koji je ovim svojim izborima odlučan u tome da ostane daleko od svakog mainstreama, krčeći pri tome vlastiti put, stvarajući unutar polja poezije takvu mrežu odnosa i događanja koji nas neprestano iznenađuju, ostavljajući mogućnost da se uvijek iznova prepustimo njihovim nepredvidivim kaskadama i sa njima padamo u stanja transa kakva samo može polučiti istinski uspjela književnost.

Evo kako je to u knjizi “Iza zapaljene šume”: “Kratka istorija jedne izdaje”: (...) Najteža borba vodiće se pogledim,/pročitala sam u Svetoj knjizi./Nisam ni slutila/da se to može dogoditi ispred/vitrine sa zamrznutim povrćem./Ništa ja nisam umela/da predvidim./ (...); “Poslednji sati”: (...) Mršavi starac u kostimu crnog/labuda mlatara rukama./S visokih prozora klovnovi/ga posmatraju s čuđenjem./Mladić u kostimu detlića/kljunom udara u betonsku banderu./Mršavi starac penje mu sena leđa./ (...); “Eksploatacija erotike”: (...) Ženska cipela na poslužavniku./Jelovnik povezan bodljikavom žicom./Treptaji u usporenom kadru./ (...)

Objedinjene u okviru “Box seta 2” ove četiri pjesničke knjige Zvonka Karanovića predstavljaju istinski uzbudljivo čitalačko iskustvo. Autor nas kroz neprestanu promjenu, odbacivanje ustaljenih obrazaca i zaobilaženje svake repetitivnosti neprestano drži u naponu interesovanja, daje nam mogućnost da osjetimo svu širinu poetskog kosmosa, spoznamo ono što se nalazi sa druge strane, onkraj razuma, duboko ispod slojeva psihe. A to jeste jedina istinska bit pjesništva, da nas potpuno izvede iz svake ugodnosti, kako bi se pred nama otvorilo ono nepoznato, ono što nam u prvom planu spoznaje izmiče.