ČITANJE (U)SEBI: Lebdenje u praznom prostoru

”Sama”, Bora Ćosić, LOM, 2024.

Malo je u našoj književnosti, a kad se preciznije sagleda i u mnogo širim obzorima takvih autora, sa takvom inelektualnom i stvaralačkom širinom, kakav je Bora Ćosić. Svojim kolosalnim opusom, raznorodnošću svojih prosedea, stalnom potrebom da se jezikom i književnošću ruše sve konvencije, tražeći neprestano izglobljenje i novo, bivajući uvijek u korak sa vremenom, a opet potpuno izvan njega, ovaj je pisac i u poznim svojim godinama jednako svjež, zanimljiv i zavodljiv svakom knjigom i rečenicom koju napiše.

Eksperiment i inventivnost

Nije važno da li piše roman, dnevnik ili esejistiku - ako se kod njega uopšte ikad može povući precizna demarkacija, budući da svojim knjigama neprestano prelazi svaku konvenciju žanra, krećući se rubovima sa kojih u centar narativa potom stušti cijela sila interliterarnih i intertekstualnih slojeva, te metanarativnih oblika - Ćosić nas neprestano vodi kroz ludičku vrtešku literature, spušta nas niz tobogane, ljulja nas na ljuljačkama, klacka nas na klackalici smisla i besmisla, demaskira, ironizira i dovodi do paroksizma svaku stalnost, svaku okoštalost, bilo kakvu unaprijed određenu predstavu o tome šta književnost jeste ili bi trebala da bude.

Djeluje često u tom smislu paradoksalno da se jedan od najstarijih živih autora jugoslovenskog književnog polja u svojoj smjelosti, u insistiranju na eksperimentu i inventivnosti, ispostavlja kao mnogo savremeniji i spremniji na iskorak od bilo kog drugog mlađeg autora ili autorice. Ali to je, prije svega, pitanje duha, poimanja književnosti kao igre, tokom koje, bez obzira na godine, nikad ne dolazi bolećivost, patetika ili bilo kakvo drugo unižavanje onog istinskog poriva da se svakom novom knjigom ide korak dalje u istaživanje, ostajući dosljedan sebi ali i iznevjeravajući sve ono što se ranije napisalo i doseglo. Upravo iz te vitalnosti sa kojom Bora Ćosić pristupa književnom iskazu može se sagledati njegova beskompromisna opredijeljenost i vjernost melanžu nadrealističkog i postmodernističkog istrajavanja na formi kao suštini svakog nastojanja da se nešto u književnosti izrazi.

Drugim riječima, sagledavajući opus ovog pisca moglo bi se zaključiti da on, bez obzira na sve mijene svijeta oko nas, ostaje vijeran ubjeđenju da književnost, kad se hoće, može sve i može čitaoca odvesti van svake pojavnosti i banalnosti prostog reproduciranja faktografskih datosti stvarnosnog. Odnosno, da za literaturu ipak treba nešto više od puke egzistencijalne nepatvorenosti. To ne znači da ona u pogledu ovog pisca na bilo koji način biva zaobiđena, ili izmještena u puki larpurlartizam, on je itekako u društvenu zbilju ukorijenjen cjelokupnim svojim djelom, međutim nikad sveden na detekciju, već do krajnjih mogućnosti predan traganju za relevantnim i uvjerljivim književnoumjetničkim aritkulacijama zbilje.

Roman "Sama" u izdanju LOM-a/

Nakon romana “Bergotova udovica” i “Ruski vrtlar”, u kojima je na dojmljiv način, po ko zna koji put, potvrdio svoj jedinstveni postupak i stilsku beskompromisnost, Bora Ćosić novim romanesknim naslovom “Sama” iznova golica maštu čitaoca, odvodeći ga u džojsovsko putovanje tokom svijesti pred kojim se ruše svi zidovi, cijeli poznati svijet biva izokrenut naopačke, a sve ono što znamo, za što vjerujemo da je poznato i utemeljeno biva razvrgnuto, vivisecirano i dekonstruisano. Bilo da se radi o odrednicama prostor – vrijeme, ili o čovjekovim radnim funkcijama, biljnom i životinjskom svijetu, ratu, kosmosu ili smrtnosti, sve to u ovom romanu postaje predmet britke ironijske žaoke pred kojom se, u kompleksnom lavirintu lucidne začikavke, rastače sva ljudska priroda i njena zastranjenja.

Evo kako je to u romanu: “Mislim da i mesto kao takvo nema nekakav dokaz da je mesto, nego nam to samo onako izgleda. Tako bih volela da malo ćutim kao ti, ali ne mogu, mi ionako više ne možemo da se zaustavimo. Da se ti i ja ne poznajemo, mogla bih ti ispričati svašta o svom životu, a ti meni o svom, ali kako ovako! Samo sam se uvek pitala kako i to što se kaže može da se pretvori u slova na nekom papiru, kojih nema nigde u našim ustima, a ipak izgleda kao da odande izlaze kao nešto napisano. A šta kad i nikom ništa ne kažeš, baš zahvaljujući ovom tvom ćutanju ostaje ono najpametnije kao u nekoj knjizi! Nadam se da i u tvom ćutanju ima isto tako toliko toga neispisanog, a važnog.”

Solilokvijski autoportret

Posrijedi je, dakle, solilokvijski autoportret žene koja se zajedno sa svojim bezglasnim partnerom pukim slučajem zadesi na groblju. I dok njih dvoje, ona koja u monološkoj logoreji sažima sav svijet, i on koji je nijem kao riba, sjede na jednoj grobljanskoj klupi, kroz njene misli prolazi sav mogući i nemogući smisao i besmisao svega postojećeg. Poput Beketovih junaka, oni tu, na vjetrometini života, nešto čekaju, ne znajući šta čekaju, ali istrajavaju u tom svom činu odlučno. Ona u govoru, on u šutnji. Jer to je jedini mogući način da dodirne sebe, da se sebe čuje i do sebe dođe.

Iako, jasno nam je potpuno iz romana “Sama” da je sve to skupa jedna velika iluzija, bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa, a ne znači ništa. Iz tog ništa, tog poništavanja svega postojećeg tvori se misao da je svako jedino postojeći u svojoj glavi i sa svojim mislima, van toga nema ničega drugog, svako drugi je daleko ostrvo do kojeg se ne brodi nikakvim plovilom. “Kako se svakom nešto dogodi, a nama ništa! Nama istina niko nikad nije nešto ukrao, ali nema ni šta. A gledaj kako se neko pročuje jedino ako hoda po simsu raširenih ruku, ili ako pojede bubašvabu usred kafane! Da je čovek nezajažljiv, pokazuje se na svakom koraku. Zbog toga je i pravedno da oni što se pentraju po planinama, očekujući da će na vrhu postići ko zna šta, dobiju tamo samo jednu plehanu značkicu. Kad se bolje razmisli, čitava istorija ljudskog roda najtačnije se vidi u radu jednog cirkusa: gospodar sa bičem, ljubav na prvi pogled, životinje, naročito slonovi, klovn pao u krečanu, veselje i beda, neuračunljivi ludaci, lebdenje u praznom prostoru!”

Bora Ćosić u romanu “Sama” suočava nas sa potpunom samoćom svakog ljudskog bića, koje ne može preko granica sebstva, i kad nas neko sluša, i kad nas niko ne čuje, mi ostajemo jednako sami u neprestanoj zvonjavi vlasitih neurona. Jedino što ostaje je grčevita želja da probijemo tu opnu unutar pojmovnog, zbog nje istrajavamo da se glasamo, ne bi li nas možda neko nekad zaista čuo ili doživio. Mada, i to samo jeste himera, pred kojom se sudaramo iznova sa onim potmulim glasom koji nas obesmišljava i poražava govoreći nam da van sebe ne možemo. Dakako, sve to kod ovog pisca nije nikakva tragedija, već humorno suočavanje sa našom ljudskom nedostatnošću i mizerijom.

Riječima sa kraja romana: “Evo kako, usled svega, lagano svanjiva, samo što to ne treba uzeti kao nekakav simbol, nije mi jasno da li uopšte nešto može se porediti nečim. Valjda zato što nisam dovoljno pametna, sreća da nisam junakinja nekog romana. Makar smatram da i glupima treba pustiti da budu glupi, a pametnima ionako niko ne može pomoći. Jer samo glupi, nadam se, mogu se kad i kad nekako izvući iz te svoje gluposti, a pametni više nemaju kuda dalje.”