Almir Imširević, književnik: Jezikom valja oprati sve naše žrtve, shvatiti da je potraga za uzrokom važnija od one za krivcima

Čitajući Vaš roman “Lavanda, petrolej”, stekao sam utisak istinske nježnosti koja ga pokreće, kao da je posrijedi listanje porodičnog albuma pronađenog u ruševnoj kući, a fotografije unutar njega svjedoče nam jednako radost i tugu, svjetlost i tamu svijeta. Iako je od početka jasno da će se sječivo tragedije zasjeći u tkivo života junaka Ibrahima, čitatelj želi vjerovati da će bar njega zaobići nesreća. Kako je nastala ideja ovog romana i šta je za Vas bio pokretač za njegovu realizaciju?

- Portret književnog oca Ibrahima nastajao je po crtama karaktera, ali i po sudbinama dvaju stvarnih očeva. Mog pokojnog oca, od kojeg sam danas stariji dvije godine, i Rame Osmanovića, onog oca za kojeg smo saznali zahvaljujući ratnim snimcima, a na kojima on doziva sina Nermina. Tek poslije ću saznati da Ramo u tom trenutku ima četrdeset i jednu godinu, ali još više će me uznemiriti činjenica da sam pri tom prvom gledanju, prvom susretu koji nam je omogućila kamera, svjedočio govoru mrtvog čovjeka. Mrtvaca koji doziva već ubijenog sina.

Prešućeno između replika

Ta jednostavna spoznaja pokrenula je buduću priču. Kako pripadam pozorištu, prvi rukopis je tražio da bude ispisan kao drama, te je tako nastao tekst “Jedan je Muhamed Ali”. A onda, na nagovor prijatelja, pažljivog čitaoca, odlučio sam popuniti praznine, otkriti ono što je ostalo zaglavljeno u didaskalijama, prešućeno između izgovorenih replika. Na kraju, usudio bih se reći, stvorio sam dvije različite priče koje se dotiču, ali ne miješaju. Književni je to estuarij, ušće u kojem se dotiču slana i slatka voda. Koji od ta dva ukusa pripada romanu, neka čitalac odluči.

Knjiga "Lavanda, petrolej" u izdanju Buybooka/

Doima se u prvom planu romana da je posrijedi intimna i lična priča, ali koliko god se ona odnosila na individualizirane sudbine, oni kolektivni obrasci nužno provaljuju unutar narativa. Kako vidite u kontekstu ovog svog romana taj odnos između pojedinca i istorijskih neminovnosti?

- U arhitekturi, a danas sam siguran i u književnosti, privlače me pragovi. Prag je mjesto zadržavanja, pogled ide u dva pravca, prema intimnom i prema vanjskom. Prag nije ni unutra ni vani, on je mjesto gdje se zastane, gdje se donosi odluka, gdje se dočekuje, ispraća, gdje se oklijeva. Ima u sjajnom filmu Ćire Mandića “Život radnika” scena u kojoj Istref Begoli, otac koji po svemu liči na ove moje književne, nakon što je uzeo abdest, zastane na džamijskom pragu. Hodža ga pozove da uđe, a on tiho kaže – “Neka”. I mi vidimo čovjeka zaglavljenog između svjetova, između unutra i vani. Ono vani je, valjda, istorijska neminovnost. Nasuprot tome, iskustvo i knjige nas uče, nije ništa drugo do – neminovnost. Pozicija pisca, ili mogu reći pojedinca, jeste bivanje na pragu; njegova moć nije u uticaju na događaje, već u svjedočenju. Imao sam potrebu čitaoca staviti u poziciju iz koje se ne pita šta će biti, već gdje sam ja kao čitalac.

Sam naslov je takođe zanimljiv kontrast, fotografija traži tamu da bi bila realizovana, ali joj neprestano prijeti osvjetljivanje koje je uništava. Na koji način se u ovom naslovu sažimaju ključne spojnice onoga što roman donosi?

- Tek nedavno sam osvijestio činjenicu da ja u svakom svom radu, u dramama i prozi, pišem o fotografijama i fotografskoj umjetnosti. Iščitavajući istoriju fotografije, došao sam do podatka da su prve slike razvijane uz pomoć lavande, bijelog petroleja i elementa koji je izostavljen iz naslova, ali kojeg čitalac može pronaći na skoroj svakoj stranici romana, a to je voda. Fotografija nije dokaz prošlosti, nego okidač za stvaranje značenja, ona je fotorobot sjećanja ili, da iskoristim rečenicu Susan Sontag koja je i o tome znala puno više od mene: “Fotografije su način da se stvarnost prisvoji”. Dakle, sasvim je moguće ustvrditi da je i fotografija svojevrsni prag. Prag između onog što je bilo i onog što traje u nama. Još kao dječak sam se zaljubio u ritual razvijanja fotografija i zamračeni prostor u kojem se ukazuju prizori iz prošlosti, ali zajedno sam prvim slikama razvio sam i jedan od svojih strahova. Ne znam zašto, ali počeo sam vjerovati da je na fotografijama moguće vidjeti znakove buduće smrti. Opsesivno sam proučavao lica umrlih rođaka i poredio ih sa vlastitim, uplašen tražio tragove buduće nesreće. Danas to više ne radim, ali i dalje osjetim blagu nelagodu pri svakom slikanju za lične dokumente. Za buduće umrlice. Nego, da se pomjerimo iz fotografskog mraka, pa da priznam kako sam svoj naslov zavolio tek kad sam otkrio kako oponaša, kao u kakvom krivom ogledalu, veličanstveni roman Danila Kiša “Bašta, pepeo”. U bašti sasvim prirodno raste i miriše lavanda, a petrolej i pepeo su iz iste zapaljive porodice. Pridodam li tome i činjenicu da je Kiš svoju knjigu napisao 1965, tačno dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata, a da je “Lavanda, petrolej” nastala tri decenije nakon našeg nam zadnjeg rata – zahvaljivanje čudu i trudu kraja nema.

U pogledu samog stila i kompozicione organizacije, roman pišete fragmentirano, bez širokih zahvata, sa pažnjom na detalj i male promjene, na osnovu kojih se gradi precizna montaža i kadriraju promjene. Zašto ste se odlučili za ovakvu strukturnu organizaciju? Koliko su naša iskustva o prošlosti uopšte moguća kao homogena cjelina?

- Sjećanje nije linearno. Učio sam to od svoje majke koja i danas naše porodične fotografije čuva u staroj kutiji iz koje je izvađen porculanski servis. Izmiješane stoje crno-bijele slike sa onima u boji, prizori sa svadbi su pored fotografija nastalih na sahranama i u JNA, slike sa jadranske plaže dodiruju se sa onima iz avlije u Bihaću, davno umrli i oni živi su zagrljeni, nasmijani. Tu su lica kojima više niko ne pamti ime, tu su oni kojima je fotograf “odrezao” komad ruke ili glave, i mnoštvo onih izvan fokusa. Dragih baš zbog svoje zamućenosti kojom se prizivaju priče. Maštao sam o strukturi koja će pratiti tu logiku, a u prilog mi je išla činjenica da moj narator govori iz pozicije onog koji više nema moć da utiče na događaje. On je ona ruka koja izvlači fotografije iz kutije. Stoji u međuprostoru koji se u islamskoj tradiciji naziva barzakh – stanje poslije smrti, a kojem slijedi Dan oživljenja. Stanje u kojem se može vidjeti, ali ne i djelovati. Smrt je ontološki okvir postojanja, a život je epizoda unutar tog okvira.

Vraćate se ovim romanom iznova na pitanje porodice, njenih unutrašnjih odnosa, sjenčite brojne male pukotine koje se javljaju u unutarporodičnim odnosima, dok okolo huči svijet koji melje. Čini se da je porodica Vaša opsesivna tema. Zašto Vam je važno takvo prikazivanje u romanu?

- Porodica je prva zajednica u kojoj učimo prolaznost. Tu vidimo prve bolesti, prve smrti, tišine i nedostajanja. Tu su svi potrebni likovi da se ispriča uvjerljiva priča u kojoj su i majčina naušnica i očev kašalj, pokrenuti istim vanjskim detonacijama. Čovjek zbog svoje smrtnosti nije u stanju da prihvati koncept vječnog, stalnog i nepromjenjivog. Živimo u vremenu i svako iskustvo nam je vezano za promjenu, granicu, za svršetak. Vrijeme, tijelo, pamćenje, identitet – znamo kao promjenu i nestajanje, zato učimo da priča i drama imaju početak, sredinu i kraj.

Da se dotakne vječnost

Jednostavnije je prihvatiti model koji liči na naše iskustvo prolaznosti. A pripovijedanje je odgovor na tu napetost, pokušaj da se dotakne vječnost, ostvari dodir slane i slatke vode. Rat je najvidljiviji u detaljima, vanjska destrukcija ništavna je u poređenju sa načinom na koji oružani sukobi dviju ili više strana mijenjaju jednostavne dnevne rituale - kako pijete vodu, kako sjedite, kako vodite ljubav, kako šutite ili čitate.

Odnos oca i sina, koji nose isto ime, ipak nije postavljen u opozit. Čini se da se njime sugeriše izvjesnost ponavljanja povijesti, posebno svojstvena našoj geografiji?

- Ibrahim je arapska verzija imena Abraham, a prevodi se kao otac mnogih. Ispisujući prve stranice romana, pomislio sam da je taj odabir, odluka da naratora nazovem Ibrahimom, isuviše naivan potez, te sam mu pridodao i blizanca. Otac i sin u mojoj priči nose isto ime, pa se dobronamjerni čitalac može uvjeriti kako počinju ličiti na rimskog boga Janusa. A on je, otkrih radujući se, bog prijelaza, vremena, vrata i pragova. Ima dva lica, jedno gleda u prošlost, drugo u budućnost. U Rimu je postojao Janusov hram čija su vrata bila otvorena u vrijeme rata, a zatvarala bi se kada nastupi mir. Bosna je prag. Vrata su širom otvorena i, što je najstrašnije, zaglavljena.

Spajaju se unutar “Lavande, petroleja” i doba nevinosti i doba rata, kada se sve poništava i dovodi u rasap. Već više od tri decenije naša književnost iznova pokušava dati odgovore na pitanja šta nam se to desilo i gdje smo pogriješili. Kako to tumačite u kontekstu romana “Lavanda, petrolej”, šta je nama danas “naš rat”?

- Književnost neće pronaći odgovor, to je sasvim jasno. Ona i ne treba da radi ono za šta su odgovorni sudovi i tužilaštva, nije na njoj da pronalazi i označava krivce, da kažnjava, pa čak ni da osuđuje, proklinje. Ravnodušnost nije kažnjiva pred zakonom, sudije o njoj ništa ne znaju, ne zanima ih. Priča o njoj pripada književnosti. A pisanje, kaže na jednom mjestu Nick Cave, nije ništa drugo do čin prebacivanja platna preko duhova kako bi ih se učinilo vidljivim. U “Lavandi, petroleju” to platno je ćefin, bijel i bez ukrasa. Nije tu da sakrije, nego da vrati dostojanstvo. Volio bih da moj čitalac zastane na kraju, prihvati ulogu svjedoka koju sam mu namijenio i odbaci vlastitu ravnodušnost. Ovaj roman je pokušaj ritualnog pranja. Jezikom valja oprati sve naše žrtve, shvatiti da je potraga za uzrokom važnija od one za krivcima.

Ibrahim nam, jasno je na kraju romana, govori iz svoje smrti, sa gorkom spoznajom o zločinu koji zamračuje onu početnu želju da njegova sudbina ipak neće biti tako surova. Književnost je unutar Ibrahimovog života važna tačka, ono što je i bijeg i smisao. Kako je Vi doživljavate i šta književnost može dati u našem samorazumijevanju?

- Abbas Kiorastami u svom filmu “Ukus trešnje”, priči o čovjeku koji je odlučio izvršiti samoubistvo, ima izvrstan lik starca koji ga od tog čina pokušava odvratiti ne govorom o vjeri ili porodici, već prisjećanjem na jedan trenutak kada je, u momentu najveće tuge, probao trešnju. Taj mali, prolazni doživljaj, postaje dovoljan razlog za život, daje smisao smrtnosti. Književnost pokušava učiniti isto, ponuditi ukus, iskustvo, probuditi osjećaj smisla, odbaciti ravnodušnost kao košticu. Ne kaže se slučajno da će svaka duša okusiti smrt. Na nama je da se pitamo šta smo okusili prije toga. Bezukusni život i smrt su podjednako prazni i zastrašujući.

Imširević: Pozicija pisca, ili mogu reći pojedinca, jeste bivanje na pragu; njegova moć nije u uticaju na događaje, već u svjedočenju/Velija Hasanbegović/

Dotakao bih se i pitanja ženskih likova, majke Indire i supruge Zekire. One su nosioci vedrine, preko njih se prelama cijeli spektar poraza, ali su one i težište fizike tuge. Kako ih Vi sa autorske strane doživljavate?

- Tri su važna ženska lika u romanu – majka Indira, supruga Zekira i djevojčica Ada. Želio sam da postanu zakoni fizike tuge, gravitaciona sila, a nikako stubovi u koje ih najčešće pretvaramo. Gradio sam ih po meni poznatim i dragim osobama, jakim ženama iz tri generacije koje se umiju izraziti, izboriti i za razliku od muškog svijeta, ne uživaju, niti prihvataju lažne uloge velikih žrtava.

Besmisao i gubitak se ponavljaju

One ukus svijeta osjećaju prije drugih, izražavaju se preciznije od muškaraca, njihov govor je učen iz sevdalinki - jezgrovit je i smislen. Njima ne trebaju ratovi u kojima će gotovo samodopadno, kako to čine muškarci, smjestiti svoja tijela u herojske uloge. One su nasljednice one pašinice koja u sevdalinci na minder mrtva padne a da nije ni bolesna ni ranjena. Njihove eksplozije su unutrašnje, ali one i umiru ne odbacujući svijet koji ih ubija ogromnom količinom bola. Čitaocu je dozvoljeno da u njima prepoznaje prošlost, sadašnjost i budućnost.

Nedavna tramvajska nesreća u Sarajevu ponovo nas podsjeća na krhkost svega oko nas, na lomnost društva koje nikad nije izašlo iz one potopske logike poraza. Vidite li svjetlo na kraju našeg tunela?

- Godine 1998, u svojoj prvoj drami “Kad bi ovo bila predstava...”, pisao sam o mladiću koji je ubijen snajperskim metkom u sarajevskom tramvaju. Dvadeset osam godina poslije iz priče smo, privremeno, uspjeli izbaciti tramvaj. Osjećaj besmisla i gubitka se ponavlja, baš kao što se ponavlja i nesposobnost artikulisanja pobune. Drama je završavala psovkom. Takav kraj priličio je onom mladom i neiskusnom dramskom piscu koji ju je stvarao. Danas, kao pedesetpetogodišnji otac, ne pristajem olako na nemoć jezika.