Almin Zrno, fotograf: Moć umjetnosti je izazivanje reakcije - to je univerzalni jezik

U centru Sarajeva, odmah do mosta Festina lente, predstavljen je treći dio Vašeg projekta koji nosi ime “Pleonexia”. O čemu govori ova treća instalacija?

- Ova izložba, kao treći dio opusa “Pleonexia”, naslanja se na prvi rad postavljen na fasadi Umjetničke galerije BiH. Tada sam fotografijom žene s najlonskom kesom na glavi, obasjane neonskim natpisom “Pleonexia” koji u rukama drži naga, predstavio metaforu zavodljivog materijalnog komoditeta iza kojeg se krije priča o patološkoj pohlepi, eksploataciji i sunovratu vrijednosti.

S ovom instalacijom sam proširio tu misao i pozivam sve nas na promišljanje o dva ključna pitanja današnjice - odnos prema vodi i porastu globalnih prijetnji koje proizlaze iz pohlepe, sukoba, eksploatacije i totalnog izostanka brige o planeti kao našoj zajedničkoj i jedinoj kući.

Vizuelno upozorenje

Kao da se približavate nekom baru, vuče vas neonska crvena svjetlost natpisa WARNING i WARMING. Približavanjem prostoru primjećujete transparentne vrećice s vodom koje vise kao obješene na vješalima. Na prvu neki oblik gerila-umjetnosti, no ipak vizualno upozorenje na globalnu sinergiju klimatske, socijalne i političke destabilizacije i urušavanja.

Zašto je bitno o tim globalnim prijetnjama govoriti kroz umjetnički rakurs?

- Moć umjetnosti je izazivanje reakcije, to je univerzalni jezik koji svi razumiju jer komunikacija nije verbalna. Poruka s kojom se suočimo postavlja pitanja i često daje smjernice u kojem pravcu trebamo usmjeriti pažnju. Baš to i upozoravam ovdje. Posjedovanje nam odmiče pažnju od onoga što je važno, i iako nam je sve ispred očiju u svakom trenutku, mi primijetimo tek kada nas neko upozori.

Kao i pomenuta prva instanca, i ova je namijenjena javnom prostoru, na oči svekolikog puka. Šta stoji iza takve odluke?

- Shvatio sam da mi ne njegujemo kulturu obilaska muzeja i galerija, to čini veoma mali broj ljudi. Posjećenost izložbi nakon samog otvaranja je sve manja. Stoga kada sam promišljao kako da sve ono što želim kazati dođe do većeg broja ljudi, odlučio sam da ću ja krenuti ka njima. Instalacije posmatrate s ulice, iz tramvaja, automobila. Jednostavno ih ne možete izbjeći, kao što ne možemo izbjeći ni posljedice onoga o čemu u ovim djelima govorim.

Osim instalacije u bivšem kafeu Festina lente, da li projekat uključuje i neke druge intervencije u prostoru?

- Tako je i krenuo ovaj opus, s prvim radom na Umjetničkoj galeriji. Nastavio se i sa instalacijama koje su bile dio izložbe u Europe Houseu - “Pleonexia II”. To je promjena likovnog jezika koja mi se desila zadnjih godina.

Neonski natpisi WARNING i WARMING

Vratimo se malo na početak svega – kako je došlo do ovog ciklusa? Koja Vas je ideja vodila u kreiranju ovih svojevrsnih intervencija, u prostoru ali i u društvu?

- Do pandemije 2020. ja sam bio čovjek iz studija. No, u trenutku kada je ljudski kontakt postao zabranjen, ostao sam sam sa svojim mislima. Tu se stvorio novi prostor u meni, a ovaj opus je ono što je taj period kontemplacije i promišljanja o svijetu materijalizovao, novi umjetnički jezik koji se iznjedrio.

Kakav je bio krajnji cilj “Pleonexie”?

- Cilj je pokušaj utjecaja na sveopštu apatiju. Ovo je moj svojevrsni krik ka društvu kojem je nužno da osvijesti vlastitu moć i krene reagovati prije nego bude prekasno. Eksploatacija, kolonizacija i kontrola nam se dešavaju ispred očiju dok mi svjesno nosimo ružičaste naočale materijalne uljuljanosti i privida sigurnosti.

Imajući na umu pomenutu apatiju, kakve ste reakcije doživjeli na svoje radove?

- Reakcije struke su uvijek više nego odlične, ali nisam siguran da poruku doživljavaju jasno oni koji bi to najviše trebali. Mediji ne razlažu temu do njene srži, kako bi utjecali na ljude, istinski ih educirali i animirali na reakciju. Politika, čija je najveća odgovornost u ovoj tematici, izostaje također u angažmanu i djelovanju.

Umjetnički stav

Kao da ova planeta ne pripada svoj našoj djeci, kao da majka priroda nije dom svih nas, čekamo da vijest prođe. Brzo se vratimo lažnim privilegijama sadašnjice i čitavoj površnosti modernog života.

Da li ste odmah znali da će “Pleonexia” imati nekoliko dijelova, odnosno, da li treći dio zaokružuje kompletnu priču?

- Nisam imao ništa osim neizdržive potrebe da kao umjetnik reagujem i iskažem svoj stav. Svakodnevno imamo potvrde sunovrata čovječanstva, i to mi je potvrda da trebam nastaviti.

Osim “Pleonexie”, da li Vas trenutno zaokupljaju još neki projekti?

- Ova godina je bila iznimno puna raznih aktivnosti. Rad “Majka Srebrenice” je izložen na 5 kontinenata i preko 30 gradova u sklopu 30. godišnjice genocida u Srebrenici. Bijenale vizualnih umjetnosti SuBdokumenta održano ove godine u Sarajevu je mjesto gdje sam također imao učešće. Portreti su kontinuitet u mom radu dakako, a promišljanje o snazi tijela je nešto što me nikada ne napušta.

Smatram da najbolje tek dolazi.