Alma Gačanin, umjetnica: Stavljamo život na kocku doslovno ako odlučimo biti neposlušne i rizikujemo da budemo odbačene

Vaš performans “Autonomni agent” koncipiran je kao koreografija glasa i tišine. Unutar njega propituju se neki važni elementi sterilne neoliberalne korporativnosti, koja guši i porobljava. Kako biste u estetskom, ali etičkom smislu opisali ovaj Vaš rad?

- Koreografiju glasa i tišine koristim u skoro svim performansima u posljednjih tri godine, tj. dajem i publici i sebi dovoljno vremena na sceni da budemo u iskustvu performansa. Ali ono što je najvažnije za sve moje radove dosad, a pogotovo za “Autonomnog agenta” je pripovijedanje. Pripovijedanje je jedna od najuzbudljivijih stvari koje kao ljudska bića možemo raditi i u umjetnosti je to za mene najljepša stvar. Hannah Arendt je pisala da pripovijedanje otkriva značenje bez da počini grešku i definira ga. Rad je utemeljen na filozofskom razumijevanju autonomije: agent koji može postaviti principe za sebe i djelovati u skladu s njima.

Odgovornost za svoje postupke

U ovom performansu, taj ideal se testira u odnosu na životne uslove, siromaštvo, izdržljivost radničke klase, kompromise vođene preživljavanjem i unutrašnje sukobe koji iz njih proizlaze. U estetskom smislu u ovom performansu koristim scenu kao i u prethodnim radovima: u samom tekstu mapiram stanice uz pomoć kojih gradim scenografiju i koreografiju za performans. Uvijek mi je važno da u odnosu na prostor i poziciju publike, maksimalno iskoristim prostor i ostvarim kontakt s publikom kao i da pazim na dinamiku radnji, ritam izvođenja teksta, logiku kretanja po sceni itd. Iako u svojoj vizuelnoj biblioteci imam značajan broj performansa, najviše sam učila gledajući pozorišne predstave, proučavajući ljudsko ponašanje i čitajući raznovrsnu literaturu, i iz tog razloga ovaj rad nalikuje monodrami, a i malo zato što volim da se igram. Prilikom kreiranja lika važno mi je bilo izbjeći ustaljene topose, seksualno traumatizirane žene i siromašne radnice. Lik, autonomni agent, utjelotvoruje osobu, koja nije samo agent već autonomni agent, čiji ciljevi proizlaze iz njenih sopstvenih misaonih procesa i koja snosi odgovornost za svoje postupke. Biti osoba je znatno važnije za nas, od činjenice da smo ljudi, ljudska bića, Homo sapiensi. U etičkom smislu radi se o pripadnici funkcionalno sačinjene kategorije koja transcendira biološke granice. Ona uspijeva napraviti sve što hoće na kraju uprkos svim očekivanjima i faktorima koji su obećavali neuspjeh.

Performans "Autonomni agent" održan u okviru Import/Export festival/Arsen Laufer/

Često se vraćate na pitanje pozicije žene u okvirima poslova uslužne djelatnosti. Ovaj rad, kao i Vaši raniji radovi, problematizira tu stvarnost, crpite pri tome i iz vlastitog iskustva. Po čemu je ona specifična, te šta nam govori u ovome što danas živimo?

- U ovom radu sam se fokusirala na temu koja je meni jako važna kako lično tako i profesionalno, a to je: sramota. Sramotom sam se bavila iz dva ugla: seksualno posramljivanje, te stigmatizacija i sramota vezana uz siromaštvo. Slut-shaming ili seksualno posramljivanje je ukorijenjeno i normalizirano u društvu jer je to jedan od alata patrijarhata koji nas drži podjarmljene, a društvo to uglavnom vidi kao moralni korektiv. Za ovaj performans sam napisala tekst koji se bavi sramom od siromaštva i seks posramljivanjem kroz autofikciju. Moj lik, autonomni agent, djevojčica koja ima šest godina na početku performansa, doživljava razne oblike srama, zbog toga što je djevojčica, zbog otkrivanja sopstvene seksualnosti, vršnjačkog nasilja u školi te života u siromaštvu u radničkoj porodici. U posljednjoj sceni kao već odrasla žena suočava se sa kompleksnim osjećajem srama kroz različite oblike rada i preživljavanja, kroz seksualno nasilje, potom kroz traumatičan san o seksualnom radu itd. Naposljetku ona integriše ova dva srama u jedinstveno iskustvo, kroz simbolično i svakidašnje iskustvo guljenja krompira. Siromaštvo je zanemaren aspekt društva koji se posmatra kroz crno-bijelu prizmu, smatrajući da ono postoji samo ako je očigledno, i tretira se kao neka datost, a ne problem društvene nejednakosti - neko je rođen siromašan, a neko nije na primjer. Kroz lik koji razumije svoju početnu poziciju, ali ne dozvoljava da je ona odredi ili učini posebnom, govorim o različitim problemima generacije. Kao društvo koje je preživjelo rat i ovu mučnu tranziciju u nedruštvo i nedržavu, siromaštvo nam nije bitna tema, a često se pitam šta je to nama kao raspadnutom društvu bitna tema. Uostalom, najveća sramota je biti siromašan jer to znači da si neuspješan, a u kapitalizmu biti neuspješan implicira da si ili glup ili lijen, dakle, sam si kriv. Svaka odgovornost o kvaliteti života je na pojedincu, a ne na društvu i moj rad, između ostalog, govori o ovoj odgovornosti.

Pitanje poslušnosti, odnosno nametanje neprestane sputanosti koju patrijarhat namjenjuje ženskom subjektu u okviru radnog procesa, oslikava cijeli spektar vrlo problematičnih odnosa. Gdje u tome počiva Vaš umjetnički iskaz? Gdje je veza između estetskog oblikovanja i angažovane reakcije na suštinske probleme rodne eksploatacije?

- Ne samo patrijarhat nego i kapitalizam kao društveni sistem. Poslušnost je meni vrlo zanimljiva tema koju možemo posmatrati kroz svaki društveni i ljudski odnos. I ona na jednostavan način razotkriva dinamiku moći, ko je slabiji, a ko je jači, i samim tim prirodu tih odnosa. S druge strane, poslušnost u kontekstu patrijarhata je prinudna, i dio je inicijacije u patrijarhat kako nam poručuju Naomi Snider i Carol Gilligan, autorice knjige “Why Does Patriarchy Persist”. Stavljamo život na kocku doslovno ako odlučimo biti neposlušne i rizikujemo da budemo odbačene. U tom smislu meni je jako inspirativno tretirati žensko tijelo i žensko iskustvo, iz pozicije neposluha, subvertirati male gaze ili muški pogled, i ići izvan heteronormativnih okvira i okvira žargonske normalnosti. Svaki sistem se mora urušiti iznutra, stoga smatram da mi je bilo potrebno direktno iskustvo rada na određenim pozicijama da bih ih bolje razumjela i mogla raskrinkati na kraju.

Šta je u tom pogledu ono što se u opisu Vašeg rada označava kao tenzija između ekstrahovane produktivnosti i intimnog postajanja?

- To je izvučeno iz opisa rada koji sam pisala za Instagram prije nego što sam napisala sami tekst za performans. Rad je na kraju ispao nešto potpuno drugačije. Kao što mi je ljetos uoči performansa rekla Marina Gržinić: opis je za publiku, a rad je za tebe.

Takođe, Vaša izložba “Čast mi je služiti i dužnost zadovoljiti” iznova se vraća na srodan tematski okvir, iznova se bavite dinamikom klasne moći u savremenom radnom okruženju. Na koji način korenspondiraju ova dva Vaša rada?

- Ovom izložbom je obuhvaćen veliki dio mojih radova, između ostalog i performans “Upravno tijelo”. Performans “Upravno tijelo” je potpuno drugačiji od “Autnomnog agenta”, iako se bavi sličnim pitanjima. Konkretno me je zanimalo kako se posmatra uloga umjetnice, šta publika očekuje od nje, od performansa i kakav odnos možemo uspostaviti kada su uloge obrnute. Upravno tijelo je performans u kojem sam željela raditi malo više s publikom, pa je ona samim prisustvom na performansu pristala da učestvuje u njemu, ne znavši šta je čeka, i uspjeh performansa je bio u potpunosti neizvjestan kao i tok i trajanje. Publika je dobila spisak naredbi i instrukcije za učešće, što je postepeno otkrivalo njenu pravu narav kao i neke njene granice i fantazije.

Pripovijedanje je jedna od najuzbudljivijih stvari koje kao ljudska bića možemo raditi /Jovana Reljić/

Upravljati tijelom umjetnice

U principu, željela sam da ih podvrgnem eksperimentu u kojem će svako dobiti priliku da upravlja drugim tijelom, u ovom slučaju tijelom umjetnice, na način na koji želi. U nekom trenutku se uspostavila bliskost u grupi, nikome nije bilo dozvoljeno da ode, ni meni ni publici. Bilo je jako zanimljivo posmatrati kako neki članovi publike preuzimaju ulogu mog spasioca, dok drugi demonstriraju moć nada mnom. U “Autonomnom agentu” sam ja bila prijeteća za publiku na neki način, dok je u “Upravnom tijelu” publika bila prijeteća za mene. I, naravno, važno je spomenuti da je referenca za “Upravno tijelo” bio moj omiljeni performans, “Ritam 0” Marine Abramović.

Boris Čegar je u svom osvrtu na Vaš rad naglasio hegelovsku dijalektiku gospodara i roba. Kako je Vi u kontekstu ove svoje izložbe tumačite?

- Kroz cijeli opus rada koji je predstavljen na izložbi dominantna je jedna misao - a to je otpor. U svim radovima, od serije slika “You Can Have Everything You Want if You Help Others Get What They Need”, do rada “Good Life”, te skulptura “Napeta i pitoma” i do krune izložbe performansa “Upravno tijelo”, mogu se iščitati moja razmišljanja o subvertiranju uloga gospodara i roba i preuzimanja odgovornosti nad sopstvenim životom, prakticiranja agensnosti, čak i kada smo u potpunosti osuđeni na neku sudbinu. U performansu “Upravno tijelo” sam na praktičnom primjeru željela pokazati da su uloge gospodara i roba vrlo promjenljive i da onog trenutka kada rob shvati da gospodar postoji samo zato što ga neko percipira kroz tu ulogu, igra se u potpunosti mijenja. Život se mijenja iz korijena. U hegelovskoj dijalektici gospodara i roba, jako je važna želja, želja ljudskih bića za priznanjem - drugi mi daju autonomiju kada me prepoznaju kao autonomno biće. Dijalektika gospodara i roba je obilježila našu i historiju filozofije, stoga mi je jako zanimljivo kako su se oblikovali ljudski odnosi kroz vrijeme unutar ovog koncepta i kako oni izgledaju danas. Gospodar može preživjeti bez roba, ali rob ne mora imati gospodara. Mislim da je razumijevanje ovih uloga ključno za našu civilizaciju i oslobođenje od kolonijalizma i fašizma.

Nedavni slučaj femicida u Mostaru još jednom nas je suočio sa istim onim pitanjima na koja već godinama ne uspijevamo odgovoriti, opravdavanje zločina, kao i ono famozno “ali” ponovo nam pokazuje da rodno zasnovano nasilje u ovom društvu nema jedinstvenu osudu, te da se neprestano relativizira nasilje. Kako iz pozicije umjetnice gledate na sve to?

- Nasilje jeste jedna od tema koje me duboko pogađaju i koje istražujem u svom radu, zato što je nasilje, nažalost, neizostavni dio ženskog iskustva i zajednička stvar za žene širom svijeta. Danima sam procesirala ubistvo Aldine Jahić i pokušavala se otrgnuti mislima o njenim posljednjim trenucima života dok bježi od svog progonitelja koji je uspijeva lišiti života, na javnom mjestu. Mislim da su dva faktora ključna kada je rodno zasnovano nasilje u pitanju, a to su: institucionalna slabost i visoka tolerancija na mržnju prema ženama. Učestali femicidi pokazuju da država nema kapacitet da spriječi zločine i zaštiti žrtve nasilja, te zaustavi proces prije nego što dođe do kulminacije - smrtnog ishoda.

Lik, autonomni agent, utjelotvoruje osobu, koja nije samo agent već autonomni agent/Arsen Laufer/

Otpor sistemskoj opresiji

Mržnja je moćno oružje u javnom prostoru, na koju naše vlasti ne reaguju i mislim da time legitimišu nasilje. Kazna ne može biti osnovni alat kojim se borimo protiv nasilja, treba učiniti sve da do nasilja i do femicida ne dođe. Do 2024. se za femicid, u Brazilu, mogao koristiti argument legitimne odbrane časti. Ubistva iz časti postoje još od antičkog Rima, kada je pater familias, glava kuće, najstariji muškarac imao pravo da ubije neudatu seksualno aktivnu kćerku ili preljubnicu iz porodice. Ovo nam jasno govori da je femicid širi društveni problem uslovljen heteropatrijarhalnim strukturama koje sačinjavaju društvo.

Šta u ovim okolnostima jesu stvarni mehanizmi otpora, kako se boriti protiv relativizacije nasilja nad ženama? Šta nam umjetnički angažman može ponuditi u svemu tome?

- Nedavno održani ne:Bitef vidim kao iskazivanje stvarnog otpora sistemskoj opresiji, posebno predstavu “Proces Peliko”, koja je trenutno dostupna na YouTube platformi i zaista bi je svi trebali pogledati. Eto, to je jedan od primjera kako se umjetnošću borimo protiv udruženog neprijatelja, države i heteropatrijarhata.

Također želim da vidim više muškaraca koji ustaju protiv nasilja nad ženama, koji javno jasno i glasno osuđuju takvo ponašanje, koji neće učestvovati u svakodnevnom seksizmu i mizoginiji, kojima nasilje i šovinizam neće biti smiješni. Znamo da je muška solidarnost nevjerovatna, ali ona se mora redefinisati, imati granice, ona mora biti feministička ako namjeravamo da preživimo ovaj rat kapitala protiv humanosti, protiv života. Ne svi muškarci, ali uvijek muškarac treba biti tema muških razgovora.