Aleksandar Nikolić, reditelj: Kada kič više nije izuzetak, nego pravilo koje izaziva čežnju

Pred nama je premijera satirične opere “Gallantry” u Narodnom pozorištu Sarajevo. Možete li nam donijeti utiske sa proba?

- Na probama vlada brzina misli, jezička lucidnost i stalna igra – ali to nije igra radi igre. To je pokušaj da se razumije stvarnost u njenom najapsurdnijem i najtragičnijem obliku: svakodnevica obavijena reklamama, lažnim osmijesima i nepostojećim idealima. Smijeh kojim se služimo nije smijeh radi razonode – to je smijeh kao odbrambeni mehanizam, način da ostanemo prisebni pred bezobličnim pritiskom civilizacije koja nas uči da ne vrijedimo ako nismo brandirani.

Predstava “Gallantry” nas je okupila oko vrlo konkretne teme – kritike potrošačkog društva – ali ono što se dogodilo na dramaturškom i glumačkom planu prevazilazi zadatu formu. Otvorile su se dublje teme: koliko su naši životi zaista naši? Koliko su naši izbori autentični, a koliko posljedica dobro dizajnirane želje koju je neki mag marketinga usadio u nas?

Ne možemo Vas više ni zvati gostom u našem najstarijem teatru... Kako je raditi sa ansamblom Narodnog pozorišta?

- Rad sa ovim ansamblom nikada nije samo saradnja – to je duhovna i duhovita razmjena misli. Sarajevski umjetnici imaju specifičnu osobinu: izuzetno su inteligentni, na jedan nonšalantan način; duhoviti su, ali bez trunke cinizma; intuitivni, a ipak analitični. To je ansambl koji ne traži ulogu u partituri, nego traži smisao u svijetu – i sve to sa osmijehom.

Opera "Gallantry"/Velija Hasanbegović

Čista toplina Sarajeva

Više se i ne osjećam kao gost, prije kao neko ko godinama prati i pokušava da da doprinos ovom ansamblu. Od moje prve režije u ovom gradu prošlo je jedanaest godina. Danas, poslije pet zajedničkih produkcija, ne brojim više predstave, već ostvarene međuljudske odnose.

A kako Vam je legao sam grad?

- Sarajevo mi se neprestano otkriva – ne kao geografski prostor već kao unutrašnji pejzaž. Ovaj grad ima dušu o kojoj učim posljednjih jedanaest godina. Njegova toplina nije demonstrativna, već tiha, čista i prisutna. Ljudi ovdje žive bliskost. Upravo ta kombinacija duhovne ozbiljnosti i ljudske vedrine čini da rad sa Narodnim pozorištem ne doživljavam kao angažman, već kao povratak. A gdje volimo da se vratimo - tamo gdje se razumijemo sa drugima. Tamo gdje je dovoljna jedna riječ, jedan pogled i već znaš da ste na istoj talasnoj dužini.

To je za mene Sarajevo. Ne grad u kojem radim – nego grad u kojem dišem sa drugima.

“Gallantry” se bavi ogoljavanjem kiča u našem društvu – na koji način se to dešava u operi?

- “Gallantry” nije opera o kiču – ona je opera o onome što se dešava kada kič postane norma. Kada više nije izuzetak, nego pravilo. Kada više ne izaziva gađenje, već čežnju. Ovo je djelo koje je po formi duhovito, skoro lakonsko, ali po sadržaju izuzetno ozbiljno. Jer ono što nas danas najviše ugrožava nije agresija, nije nasilje – već stalna tiha sugestija da nismo dovoljno dobri. I da se ta manjkavost može riješiti – kupovinom.

Opera razotkriva kako funkcioniše taj mehanizam: imamo idealan par, u idealnoj bolnici, uz idealni sapun. Ispod te savršenosti ništa nije stvarno. Svi su na sceni zamjenjivi, ali proizvod ostaje. On je pravi protagonist. On je jedini koji opstaje u svakoj reklami, svakoj eri, svakom snu.

Identitet kao proizvod

Kič u ovoj predstavi nije samo estetska kategorija – to je virus. On se ne prenosi površnošću, već potrebom da budemo voljeni. Zato je opasan: jer nas ubjeđuje da će ljubav doći tek kada sve kod nas postane pravilno. A kada umjetnost uspije da to ogoli, da pokaže tu suštinsku laž bez suvišnog moralizovanja – ona postaje ljekovita.

U pitanje je po mnogočemu specifična opera – možete li nam reći zašto je ona, po Vama, bitna i za sadašnji društveni trenutak?

- Zato što živimo u doba kada se identitet sve češće doživljava kao proizvod. Zato što se čovjek ne mjeri više po dubini svog mišljenja, već po broju uređaja koje posjeduje, garderobi koju nosi i posudama u kojima kuha ručak. Zato što nam društvene mreže nude autentičnost kroz filter, a bliskost kroz algoritam.

Ova opera nije komentar – ona je iskrivljeno ogledalo. Ne govori o budućnosti, već o sadašnjosti koju se trudimo da ne vidimo. Ne propovijeda, već postavlja pitanje: kada ste tačno počeli da mislite da morate da izgledate sretno da biste bili voljeni?

Danas govoriti o konzumerizmu nije više čin provokacije. To je moralna obaveza umjetnosti. Jer svijet se neće raspasti zbog nuklearne bombe – već zbog gubitka smisla. A smisao se ne nalazi u sniženju, ulogama ni kvadratima stambenog prostora.

U neku ruku ovaj komad skreće pažnju i na prava žena, ili je to barem činio kada je nastao. Da li je to slučaj i sada, više od pola vijeka kasnije?

- Kada je žena dobila pravo glasa, odmah joj je rečeno kako da to pravo upotrijebi. I to ne kroz zakon, već kroz sapunsku operu. Pedesete godine 20. vijeka bile su doba u kojem su žene ušle u javni život, ali istovremeno – postale glavna ciljna grupa reklamne industrije. Sve ono što je vijekovima bilo njihov san – sigurnost, toplina doma, priznanje, ljepota – marketinški sistem je temeljno proučio, komercijalizovao i vratio im u vidu proizvoda.

Koliko su naši životi zaista naši?/Velija Hasanbegović

Sistemska odluka

Na taj način, došlo je do najopasnijeg oblika ropstva: onog koje izgleda kao sloboda. I to je možda i najpotresniji sloj ove predstave. Naizgled, sve djeluje karikirano: ljekar, sestra, pacijent, proizvod. Ali ako malo dublje pogledamo – vidimo žene koje su odrasle igrajući se sa kućicom za lutke, a zatim odrasle da bi postale gospodarice prostora u kojem su nevidljive. Ne zato što nemaju prava, nego zato što se od njih očekuje da budu sretne – po svakom kriterijumu osim sopstvenom.

Tržište koje je filovalo društvo reklamama u vrijeme nastanka opere izgleda da se nije nimalo promijenilo, ako nije postalo i agresivnije. Da li je u tom smislu i ova verzija opere prilagođena, ili je pak to šezdesetih kreirano tako dobro da pokriva i ove nove reklamne agresije?

- Upravo zato što je priča ostala ista. I upravo to je tragedija. Osavremenjavanje bi, u ovom slučaju, bilo ublažavanje poruke. Nismo predstavu prilagodili jer smatram da je najubojitija istina upravo u kontinuitetu. Svijet se promijenio, ali način na koji nas oblikuju – nije. Danas se manipuliše sofisticiranije, algoritamski, emocionalno nijansirano – ali cilj je isti: kupi. I dokle god se emocija pretvara u strategiju prodaje, mi više nismo subjekti, nego objekti. Mislim da su efekti tog sistema jednako razorni kao i bilo koja politička propaganda. Samo što se ovdje diktatura provodi uz džingl i osmijeh.