24. festival bh. drame Zenica: Od pripovjednog ka dramskom iskazu

Predstavom “Mala” u produkciji Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici večeras se u ovom gradu zatvara natjecateljski program XXIV festivala bosanskohercegovačke drame, tokom kojeg je od 14. maja odigrano, prema izboru dramaturga Darija Bevande, od prijavljenih 14 ukupno sedam kazališnih predstava uz osmu, večerašnju, što ju je, po diskrecionom pravu, uvrstio Organizacioni odbor Festivala.

Fragmenti iz odrastanja

Autorice su mlade bh. dramaturginje i dramske spisateljice: Emina Omerović, Emina Kovačević-Podgorčević i Nedžma Čizmo, ujedno dramaturginja u predstavi, režiju potpisuje Lajla Kaikčija, scenografiju i kostimografiju Sabina Trnka, a kompozitor i izbor muzike djelo je Igora Kasapovića i redateljice. Ideja je bila ispričati, iz ženske perspektive, fragmente iz odrastanja djevojčica. “Vizuelno ružičasti svijet ili ‘tri nijanse ružičaste’ savršen je okvir za nesavršene živote naših junakinja i junaka...”. Tako predstavu vidi redateljica, a riječ je ustvari o omnibus-predstavi - svaka od tri autorice iznosi svoje viđenje na zadatu temu. Nadahnuto i uživljeno u ideju predstavu igraju: Selma Mehanović, Anđela Ilić, Tamara Miličević-Stilić, Lana Delić, Lamija Salihović, Adna Kaknjo, Lana Zablocki, Nusmir Muharemović, Enes Salković i Zlatan Školjić.

Predstava "Blank"/

Noć prije nastupili su članovi umjetničkih ansambala Narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta iz Mostara sa predstavom “Ovaj mali život” Emine Kovačević-Podgorčević u njenoj režiji i dramaturgiji, koja svoj dramski iskaz temelji na postavci “svaki život je priča, a svaku priču vrijedi ispričati... Nije rijetkost u pozorištu sresti sebe ili druge...”. Igrali su: Nikolina Marić, Amela Kreso, Emir Sejfić, Mirela Mijačank Kordić i Fatima Kazazić Obad. Prije njih nastupili su dramski umjetnici Gradskog pozorišta Semberija iz Bijeljine komadom “Pevanje i ćutanje Sofke Nikolić” autora Milivoja Mlađenovića, u adaptaciji i režiji Sonje Petrović, koja kaže: “Kada mislim o ovoj predstavi, mislim o samoći, mislim o grču i krivici koja je tolika da se sa njom živi, jede, spava i priča. Mislim o paralelnom svetu u kome žive oni koji su glasnici i kanali komunikacija između zagrobnog života i sveta živih. Na koji način se ta dva sata spajaju? Gdje je taj prostor u kome oni dolaze u kontakt.” Pozorišna priča o ovoj fascinantnoj, gotovo potpuno zaboravljenoj umjetnici i pjevačici rođenoj 1907. godine i umrloj 198,. čiji su nastupi oduševljavali publiku Mostara, Sarajeva, Beograda, koja je pjevala i snimala i diljem Europe. Glumački ansambl, u roli Sofke, predvodi Bojana Milanović, uz nju igraju Mirna Jovanović, Nenad Blagojević, Dušan Ranković, Dragana Arsenić, Mihailo Maksimović i Ivan Petrović. Uz ove tri još je samo jedna predstava u takmičarskom programu Festivala igrana po originalnom dramskom tekstu: riječ je o predstavi “Kad bi ovo bila predstava” Almira Imširevića, njegov kultni naslov što je odavno imao praizvedbu u režiji Aleša Kurta u Sarajevu, a sada smo ga gledali u izvedbi Regionalnog pozorišta iz Novog Pazara, u režiji Tanje Miličević-Oručević, scenografija i kostim Lejla Hodžić, muzika Haris Šećerović, a igraju: Dušan Živanić, Rifat Rifatović, Kristina Jevtović, Haris Đerlek, Ema Muratović, Anđela Marić, Sandra Miljković i Lemana Binjoš. Novo scensko čitanje tog Imširevićevog komada što varira motiv “Stilskih vježbi” Kenoa smještajući ih u jedan sarajevski tramvaj za vrijeme opsade Sarajeva ponovo je istaknuo svu vrijednost i izuzetnu atraktivnost tog malog “klasika” suvremene bosanskohercegovačke drame.

Druga polovica Festivala donijela je na pozornicu Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici četiri adaptacije, odnosno dramatizacije romana istaknutih autora porijeklom s ovog podneblja. Lajla Kaikčija, opet u ulozi redateljice, inscenirala je vrlo pitku i zanimljivu prozu Lane Bastašić pod naslovom “Uhvati zeca”, dramatizaciju potpisuje Nedžma Čizmo, ona je i dramaturginja, a predstavu nose glumice Amra Kapidžić, kao Lejla i Vedrana Božinović, ona je Sara, uz njih tu su Una Kostić, Ana-Marija Tomić i Mak Čengić, koprodukcija je to Narodnog pozorišta i Scene MESS iz Sarajeva. Dramaturginja Nedžma Čizmo će u programskoj knjižici zapisati: “...’Uhvati zeca’ je priča o prijateljstvu i načinu na koji nas ono oblikuje, ispunjava, umiruje, izaziva, ohrabruje i plaši u isto vrijeme. Priča smještena u vrijeme u kojem ljudi nestaju. Priča o potrazi za identitetom, ljubavi, dječijom nevinosti...”. Glumačka predstava u punom smislu riječi. Koprodukcija Kamernog teatra 55 i Udruženja Moje pozorište iz Sarajeva uprizorila je roman “Blank” Feđe Štukana, redatelj je Kokan Mladenović, on sa ansamblom predstave potpisuje i dramatizaciju romana. Štukan je i autor songova, dramaturg je Vedran Fajković, scenografkinja Adisa Vatreš Selimović, a kostimografkinja Aleksandra Pecić Mladenović, koreografkinja je Amila Terzimehić, igraju Davor Golubović, on nosi lavovski dio posla glavnog lika kroz čije turbulencije, uspone i padove predstava prolazi, uz njega tu su sam autor, potom Maja Izetbegović, Sabit Sejdinović, Dina Mušanović, Nadine Mičić, Senad Alihodžić, Amar Selimović, Enes Kozličić, Anja Kraljević, Alen Muratović, Merima Ovčina, Elma Juković, Sin Kurt, Aldin Omerović, Ismar Žalica i Vedran Fajković. U jednom trenutku djevojka glavnog junaka će mu reći: “Ti si fikcija, a ja ne mogu da volim fikciju”, ta međuigra fikcije i stvarnog, irealnog, snovitog i gotovo dokumentarnog ono je na čemu se predstava gradi, uz puno krika i bijesa.

Komad "Nigdje, niotkuda"/Dražen Šokčević/

Iz Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajca, u koprodukciji sa HNK-om iz Splita, na Festival je stigla predstava “Nigdje, nitkuda”, nastala prema istoimenom romanu Bekima Sejranovića (1972-2020), u adaptaciji Gorana Vojnovića i režiji Ivice Buljana. “Nigdje, niotkuda”, kako navode autori, “prati Sejranovićevo putovanje - od djetinjstva u Brčkom sedamdesetih, preko turbulentnih tinejdžerskih godina i studentskih godina u Rijeci, ratnog haosa, sve do preseljenja u Norvešku i novih povrataka u bivše domovine...”. Dva glumca nose rolu glavnog lika, Leon Lučev i Tarik Žižak, uz njih je brojan glumački ansambl: Romina Tonković, Dražen Mikulić, Nives Ivanković, koja je i autorica nekih replika i prizora u predstavi, Ana Vilenica, Damir Orlić, Nika Grbelja, Zoran Predanović Prlja, Deni Sanković, Petar Baljak, Jelena Lopatić i Aleksandra Stojaković Olenjuk. “Cijeli moj život je jedno jebeno ali...”, reći će glavni junak u jednom trenutku i tako oslikati nit vodilju ovog amblematskog riječkog romana budući da je Sejranović pripadao mitologiji tog grada - roman je 2009. dobio nagradu “Meša Selimović” što se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Najzad, Festival je otvoren koprodukcijom Sarajevskog ratnog teatra i produkcijske kuće Realstage, također iz Sarajeva, predstavom također rađenom po jednom romanu: riječ je o djelu Aleksandra Hemona “Svijet i sve u njemu”, u bosanskom prijevodu “Bejturan i ruža”. Roman su dramatizirale Emina Omerović, Nejra Babić Halvadžija, one su i dramaturginje u predstavi, redateljica je Selma Spahić, također autorica dramatizacije. “Htio sam da napišem roman o kompleksnosti ljudskog života u historiji, o XX vijeku, o izmještenosti i nemogućnosti povratka, o ljubavi u svijetu koji ima malo mjesta za takvu ljubav, o višejezičnosti, o muzici, o opijumu, o ratu, o špijunima i Šangaju, o sarajevskom atentatu, o milion stvari...”. Predstava, kao uostalom i roman, oslonjena je na takozvanog malog čovjeka, na ljude koji ne stvaraju historiju, ali ona je neizbrisivo upletena u njihove živote, marginalci su to koji nisu u središtu povijesnih događanja, njihovi životi, čežnje, patnje i ljubavi tvore ovo prozno i dramsko tkivo.

Pripovijedanje na sceni

Postupak koji je odabran da bi se jedan romaneskni tekst pretočio u dramski u suštini je osebujan i razgranat model pripovijedanja - uostalom, i moto što ga je selektor XXIV festivala bh. drame nadvio nad sve predstave glasi: Pripovijedanje na sceni i toga se sudionici i autori ovog vrlo intrigantnog i kazališno izazovnog čina, svih 150 minuta, striktno pridržavaju. Naravno, pripovijedanje nije primarno dramska forma, ona se nastoji postići na više načina - publika je smještena u sredini prostora u kojem se igra, na stolicama koje se mogu okretati, glumci i glumice su među vama i svuda oko vas, igra se stalno po nekom uskom rubu, kao nad ponorom, dojam tjeskobe je stalan, napetost raste iz prizora u prizor, iz dijaloga u dijalog otkrivamo nova uzbuđenja kroz koja prolaze likovi - čas smo u kasarni, vojničkim spavaonicama, čas na galicijskom frontu, kao da smo u scenama Krležinog “Hrvatskog Boga Marsa”, svjedočimo patnjama zatočenih u logoru, amputacijama u ratnim bolnicama, borimo se zajedno sa glumcima sa pustinjskom olujom kroz koju se probijaju lica drame, potom ih susrećemo na brodu, u potrazi za čovjeka dostojnim životom. Scene koje doživljavamo čas su na rubu naturalističkog, čas fizičkog teatra, slijede bešavni prelazi u poetske pasaže, lirsko smjenjuje dramsko, grubosti se pojavljuju i nestaju, zamjenjuju ih predjeli fantastičnog i snovitog. Predstava počinje Sarajevskim atentatom 1914, prati svoje junake u rasponu od 35 godina, sve do Šangaja u godini 1949, pješači se od Sarajeva, preko Galicije, Taškenta, Brič Mule, Ferganske doline, Korle, preko pustinje Takla Makan sve do Hong Konga i Šangaja. Ljubavna je to, ali i epska priča, oda o izbjeglicama i migrantima, ljudima lutalicama što prolaze svijetom od pamtivijeka u vječnoj potrazi za skloništem, domom i mirom, ali okosnica je ljubavna priča dvoje ljudi, dva muškarca koji se sasvim slučajno susreću, smrtno zaljubljuju, razdvajaju i nalaze u životu i smrti. Druga nit koja sve povezuje i drži na okupu je sam čin pripovijedanja, sama priča, jer ako nisi u priči, nisi živ, ne postojiš.

Iz predstave "Svijet i sve u njemu"/

Moćan i izuzetno slojevit redateljski rukopis Selme Spahić objedinjuje sva zbivanja i uvjerljivo pretvara ovaj pripovjedni, prozni narativ u samosvojan dramski iskaz, čemu nemjerljiv doprinos daje scenografija Lili Anschütz, kostim Selene Orb, kao i glazba Draška Adžića i Damira Imovića, uz koreografiju Ene Kurtalić. Snažan, u predstavu duboko uronjen glumački ansambl predvode Ermin Bravo i Alban Ukaj, oni su ti nesretni zaljubljenici i ljubavnici Rafael Pinto i Osman Karišik, u suigri s njima su Snežana Bogićević, Tatjana Šojić, Kemal Rizvanović, Igor Skvarica, Hana Zrno i Faruk Hajdarević. Bogat i očaravajući Hemonov romaneskni tekst tako je u potpunosti zaživio na pozornici, preobražen u dramski komad čije će mnoge replike i misli ostati dugo zapamćene nakon što napustimo tamu pozorišne dvorane, poput one koja podsjeća na Čehova, u kojoj kao da se sadrži sve ono što smo prethodna dva i po sata vidjeli u čuli: “Smisao života je ne biti mrtav; živiš da ne bi umro. I to je to.”