ČITANJE (U)SEBI: Ja moram da tražim dokaze ljubavi

”Samo zaneseni”, Gaga Dragičević, LOM, 2024.

Iako nemam običaj u pisanju kritike polaziti od onoga što je istaknuto na blurbu jedne knjige, jer nastojim tekstu prići neopterećen bilo kakvim unaprijed omeđenim očekivanjima, ključevima i preporukama, moram u ovom slučaju napraviti iznimku. Naime, na poleđini pjesničke knjige “Samo zaneseni” autorice Gage Dragičević navodi se da pjesme u ovoj zbirci “odražavaju životni period između devetnaeste i dvadeset pete godine jedne devojke koja ne zna da ima bipolarni poremećaj i pokušava na sve načine da shvati šta se dešava s njenim emocijama”. Taj podatak nam sam po sebi zapravo ništa ne znači, ali umnogome, čini mi se, određuje poimanje unutrašnjih problema sa kojima se ova knjiga suočava.

Književnost kao psihoterapija

Najprije želim razlučiti jednu poznatu stvar, ali nije je zgoreg ponovo istaći. Bez obzira na bilo kakvu dijagnozu iz koje izvire jedan književno-umjetnički tekst, ili u ovom slučaju karakterizacija lirskog subjekta, ono što je presudno da bi jedna pjesnička knjiga bila dobra i autentična, u artikulaciji onoga što joj je zadani autopoetički okvir, jeste prije svega jezička vještina, dosljednost i način strukturiranja samog izraza. “Šta je to dobra pjesma?” - zapitaće se u uvodu svoje “Velike knjige lirske poezije…” Slobodan Blagojević, te odgovoriti: “Najsažetije rečeno, pjesma koja se neprestano ostvaruje svojim empatičkim odjekom u estetskom čulu čitatelja”. Time je, dojma sam, jednostavno, a opet iznimno kompleksno i višeslojno, dotaknuta sama srž onoga što poezija jeste. Ma iz koje pozicije se pjevalo, ma šta bio tematski okvir kojim se pjesnik bavi, jedino suštinski važno jeste to da li pjesma zaista odjekuje u nama kao jezički uspjela refleksija i igra ili ne. Tu ne pomažu bilo kakva dodatna sredstva, bio pjesnik zdrav ili bolestan, bogat ili siromašan… to nam samo može dati jedan širi kontekst za razumijevanje određenih datosti unutar nekog pjesničkog imaginarija, ali nam ništa konkretno ne govori o kvalitetu samog teksta. O tome nam svjedoči jedino sposobnost pjesnika da uhvati one slike i ritam koji u nama pomjeraju svjetove.

Zašto zapravo sve ovo govorim? Pjesnička knjiga “Samo zaneseni” Gage Dragičević dobar je primjer kako se poezija odvodi u vanpjesnički prostor ukoliko joj se pristupi više kao psihoterapeutskom sredstvu, a manje kao prostoru preciznog rada u jeziku. Ne sporim pri tome potrebu i za psihoterapijskom stranom književnosti, ali iznova ponavljam da bi nešto bilo relevantno kao književni tekst, ono mora ostvariti određene jezičke pomake i konzistentnost samog izraza. Knjiga autorice Dragičević ni u kom slučaju nije bez kvaliteta, ona je drugačija u odnosu na mnogo toga iz recentne postjugoslovenske pjesničke produkcije. Kada to kažem, mislim prije svega da je po svojoj unutrašnjoj sirovosti, direktnosti, antinomijama i emotivnim rasapima to poezija koja se grčevito bori da dođe do svake riječi. Posrijedi je stanje neprestanog preispitivanja, limba melanholije i autodestrukcije, koji se opsesivno sudaraju i smjenjuju.

Centralni motivski element ostvarenja “Samo zaneseni” je ljubav, ona je ta koja neprestano izmiče, za njom se bespoštedno traga, do nemilosrdnosti ju se propituje, ona se uzdiže, ruši, raspaljuje, gasi, u jednom trenutku je utočište, u drugom pak karverovski mračno stanište koje straši. Prva trećina ove knjige u tom pogledu uspijeva dosljedno iskazati unutrašnji nemir lirskog ja, donoseći neke uspjele slike, koje svojom taksativnom jednostavnošću ostvaruju emotivnu povezanost čitatelja. Navešću dva primjera, evo kako je to u pjesmi “Tebi iz snova”:

sanjala sam te noćas/bio si lep kao u svim mojim snovima/i ljut, jer nisam bila iskrena/pitao si me zašto, bezbroj puta/a ja nisam znala šta da ti odgovorim/i opet sam pokušala da te lažem/i u očima sam ti videla suze/da li od tuge ili od besa/više nije ni bilo važno./sanjala sam te noćas/bio si zaljubljen kao u svim mojim snovima/i ljut, jer više ne mislim na tebe/pitao si me zašto, bezbroj puta/a ja nisam znala šta da ti odgovorim/jer to su bile laži/i u očima sam ti videla suze/da li od tuge ili od besa/više nije ni bilo važno/to su samo snovi.

Ili, u pjesmi: “Sarajevska 10”:

5. jun, još samo dvadeset dana do mog 18. rođendana./šta li ćeš da mi kupiš?/ako mene pitaš ne moraš ništa/ne volim poklone./Insistiraš./Ja kažem da bih volela da mi nešto napraviš/svojim rukama/pa da ga čuvam zauvek u dnevnoj sobi/da kažemo deci da im je tata to napravio./smejemo se./držiš me za ruku dok pretrčavamo preko Slavije./neki automobile nam trubi, mi se smejemo./besan čovek dobacuje: da li ste vi normalni!/NISMO, vičemo uglas,/mi nismo normalni./s tobom se uvek smejem./niko nikada nije želeo da me razume,/ti jesi./video nas je saobraćajac i prilazi nam./trčimo niz Nemanjinu/spade mi baletanka, vičem./kupiću ti nove, odgovaraš./ljudi nam se sklanjaju sa puta./znam da znaš da mrzim da trčim/ali ne posustajem./naglo staješ i podižeš me u naručje./trčiš sa mnom dok ti ispadam iz ruku./idemo na naše mesto/da budemo sami./živećemo u Sarajevskoj 10.

Knjiga poezije koja se grčevito bori da dođe do svake riječi

Presirovo i zamorno

Pomenuta ogoljenost i direktnost u jednom trenutku zaista funkcionišu (kao u navedenim pjesmama) i daju dobre rezultate, međutim, u drugom dijelu knjige sve više se ide ka tolikom ogoljavanju da ova poezija postaje naturalistički presirova, neizbrušena i zamorna. Dakle, bez obzira na to što se želi uhvatiti bipolarni rasap koji se događa unutar lirskog subjekta izlazi se iz okvira onoga što pjesmu zaista čini uspjelom, a prelazi se u svojevrsnu banalnost, variranje sličnih motiva i ponavljanje psihičkih neurasteničnih stanja koja kao poezija ne ostvaruju potrebne dosage. Pjesma “Poklanjam ti bol” donosi sljedeće stihove:

(…) ovaj bol moj je poklon tebi/nemoj da me zoveš kad ti bude lepo/neću da te gledam dok se smeješ njima/zovi me u tuzi, bolu i jadu/zovi me jer poznajem se s Njime.

U pjesmi “Tačno znam kako se osećam” to je ovako:

(…) i tako/iz straha u strah/iz mraka u mrak/živim/nekad uživam, ne u trenutku/tek kad prođe trenutak ja shvatim/kako sam tad uživala/sve je bilo okej/sve će biti okej/obećavam ti.

A u pjesmi “Imam jedan uslov” na sljedeći način:

(…) psihički sam pukla/ja sam izgubila svoj mir/ja razmišljam u stihu/ne, ne pričam ja sama sa sobom/nisi sam luda/ne brini/ja 27 sati dnevno pričam sa tobom/jer nećeš da me čuješ a misliš da me razumeš/ne zanima tebe šta ja radim i zašto

Upoređujući stihove koje sam označio kao uspjele sa onim koje smatram manje uspjelim, nedvojbeno je vidljiv pad kvaliteta kako se ide ka kraju ove knjige. Sa druge strane, mislim da je rukopis Gage Dragičević “Samo zaneseni” bio izuzetno zanimljiv i pogodan materijal, iz kojega se uredničkim sažimanjem i rezovima, moglo doći do znatno kompaktnijeg tona i veće ujednačenosti. Otuda, vraćam se opet na sami početak ovog teksta, bez obzira na ono što jeste označeno kao dijagnoza, to nije dovoljno da bi poezija bila lišena onih neophodnih vještina zanatskih izvedbenih radova. Treba joj više sluha i želje da se rudimentarni misaoni proces jezički dojmljivo artikuliše. Ukoliko toga nema, onda poezija može biti bilo šta, a upravo ono što je čini tako posebnom jeste spoznaja da ona ipak ne može biti bilo šta, posebno ne slijed nesređenih misli koje nas zasipaju tjeskobom.