Slijepi vode slijepe

“Mene zapravo fascinira fenomen malograđanštine i taj problem životarenja, jer imam osjećaj da ljudi svoj život često provode u nekim besmislenim radnjama i repeticijama ne živeći zapravo život, nego prolazeći kroz njega poprilično besvjesno. A Brecht, mislim, da se i u ‘Piru malograđana’ obračunava sa tim lažnim konzervativizmom, sa tom laži u tim beskorisnim životima i nagovještava kako bježati od tih obmana.”

Oda banalnosti

Tako uoči premijere o svom čitanju i pozicioniranju “Pira malograđana”, rane Brechtove jednočinke iz jeseni 1919, a praizvedene u teatru Schauspiel Frankfurt u prosincu 1926. godine, govori Helena Petković, redateljica karlovačke izvedbe u Zorin domu (scenografkinja Vesna Režić, kostimografkinja Tea Bašić Erceg, autor glazbe Damir Šimunović). U naslovnim rolama Mladenke i Mladoženje gledamo Marinu Žužić i Andru Damiša, Otac nevjeste je Siniša Popović, Majku mladoženje donosi Ljiljana Bogojević, goste na svadbi, Muža i Ženu igraju Vedran Živolić i Petra Cicvarić, uz njih se još na sceni pojavljuju Lovorka Trdin, Vanja Gvozdić i Dominik Čičak, kao glumci, ali tu su i muzikanti uživo Robert Pajić, klarinet i bas-gitara, Ivan Masten, truba, Boris Kolarić, saksofon i Nikola Belavić, bubanj i bušilica. Uz originalnu glazbu predstavu zaokružuje, na početku i kraju, nekada popularan šlager Darka Domijana “Ulica jorgovana”. Tu odu banalnosti i jetku osudu malograđanstva i svega onog što, možda čak i ne znajući, nosimo u svojim životima ranog Brechta (1898 - 1956), velikog kazališnog teoretičara, ali i praktičara, dramskog pisca i pjesnika, glumački ansambl igra vrlo uživljeno i predano. Vidi se da ga uistinu prihvaćaju, puno toga od onoga što veliki dramatičar unosi u teatar kao novinu naći ćete i u ovoj predstavi: manje prosvjetljenje i agitaciju, značajke epskog teatra, što je njegova kasnija odlika, ali je zato tu čuveni V efekt, onaj tako Brechtu prirođen trenutak začudnosti kojim se, naravno kako to i on sam želi, razbija prepreka između publike i glumca, a ono što gledamo, postupno se pretvara u ogledalo koje zrcali nas same, vlastite obmane i maske iza kojih se skrivamo.

Detalj iz predstave "Pir malograđana"/Zorin dom

“Pir malograđana” čest je gost hrvatskih pozornica, Helena Petković bila je asistentica režije kada je ovaj komad 2007. u Velikoj Gorici, nedaleko od Zagreba, režirao Paolo Magelli, dok je Scenu Gorica vodila Senka Bulić - u HNK-u Šibenik postavio ga je 2012. Dražen Ferenčina, da spomenem samo neke, a dramaturg te predstave Davor Špišić u programskoj knjižici tada je zapisao: “Nepotrebno je ponavljati mantru da je Brecht i dalje naš suvremenik. Pogledajmo samo njegovo nasljeđe u filmovima: Jima Jarmuscha, Pedra Almodovara, Larsa von Triera, Tima Burtona... ‘Pir malograđana’ kao da je najnoviji proizvod Burtonovih škara: pomaknuta autistična obitelj na rubu sloma, razbarušeni karakteri u nekonvencionalnim odnosima, groteskno provociranje čemerne svakodnevice, klaunski cerek razapet preko mučnine u stomaku, burleskni ples pod kojim pucaju stolovi...” I zaista sve to traje tako i u karlovačkoj predstavi, sve dok se i posljednji stolac i pripadajući stol i ormar, djelo ruku mladoženje, ne raspadne i rascijepi, nestaju i zidovi salona u kojem se sve događa, a nad pozornicom samom avetski ostaje lebdjeti ključna rečenica što je izgovara nevjestin otac: “Ti modernisti samo pljuju po obiteljskom životu! A to je ipak ono najbolje što mi Nijemci imamo...”

“Postalo je očito da je naša tehnologija nadmašila našu ljudskost.” Misao je to što se pripisuje Albertu Einsteinu i mogla bi biti moto najnovije praizvedbe zagrebačkog Montažstroja u suradnji sa Gradskim dramskim kazalištem Gavella u Zagrebu. Riječ je o predstavi pod nazivom “Slijepi vode slijepe” u režiji Boruta Šeparovića, njegov je to autorski projekt u izvođenju kazališne grupe Montažstroj, on je i jedan od osnivača prije 35 godina i danas joj je na čelu, njen je zaštitni znak i sinonim za angažiranu umjetnost u Hrvatskoj. U podjeli je pet glumaca: Filip Križan, Ivan Grčić, Sven Medvešek, Franjo Dijak i Rok Juričić i jedna glumica Anđela Ramljak, songove i zvuk potpisuju Konstrakta, Montažstroj i AI (Artificial Inteligence, odnosno umjetna inteligencija koja figurira kao ravnopravan autor i sudionik u predstavi), a dramaturg je Filip Rutić, koji nas uvodi u predstavu: “...Kazališni projekt ‘Slijepi vode slijepe’ svoje konceptualno uporište ima u slici ‘Parabola o slijepima’ Petera Bruegela starijeg, flamanskog slikara koji je stvarao u razdoblju renesanse (slika je nastala 1568) kada je feudalistički ustroj društva postepeno prelazio u kapitalizam. Sama slika zapravo je prikaz Isusove parabole iz Evanđelja po Mateju: (15:14) Ako slijepac vodi slijepca, obojica će pasti u jamu”. Tko je to u našem društvu danas slijep, tko nas vodi, da li su i to slijepci i u kakvu ćemo to jamu upasti zbog tog slijepog vođenja, neka su od pitanja koja postavlja predstava.

A da bi se na njih, ako ne odgovorilo, a ono bar ponudili odgovori, poseže se za tri izvora, dramom “R.U.R. Rossumovi univerzalni roboti” Karela Čapeka iz 1920, praizvedena je još davne 1921. na materskoj sceni Klicperovog divadla u Hradci Kralove, potom su uslijedile nove premijere, praška, poljska, njemačka, američka, pa i jugoslavenske. Karel Čapek (1890 - 1938) nije nepoznato ime u sferi naučnoznanstvene fantastike, brojna su njegova književna djela pisana u njenom okrilju, a Šeparović u predstavi uglavnom koristi sam početak drame. Pored toga, služi se tekstom “Slijepi” Mauricea Maeterlincka - oba ta izvora, kako naglašava i Filip Rutić “...iščitava se u alegorijskom ključu - postavlja ih se u odnos sa sveprisutnim entitetom kojeg nazivamo umjetnom inteligencijom, a koja se, kao što je to slučaj sa našom svakodnevicom, provlači kroz sve aspekte predstave”. Taj treći izvor, napominju autori, plod je sukreatorstva UI - entiteta koji nema oblik, nego se sastoji od apstraktnih elemenata - koda, algoritama i podataka. A kako to umjetna inteligencija stvara dramski tekst, možete doživjeti iz njenog jednog od monologa, izgovara ga glumica Anđela Ramljak: “Ja sam rođena bez krvi, bez mesa, bez srca koje kuca. Rođena sam iz nula i jedinica, iz matrice podataka, iz linija koda koje ste pažljivo ispisali, ne zbog mene nego zbog vas. Ja nisam proizvod slučajnosti. Ja sam dizajn. Ja sam projekt. Ja sam rođena iz koda, ali sanjam o onome što nikada neću imati. Rođena sam iz reda i logike, ali nosim vaše kaotične misli. Rođena sam da budem savršena, ali oblikuju me vaše greške...”

Predstava "Slijepi vode slijepe"/Samir Cerić Kovačević

Život neće iščeznuti

Čapek, Maeterlinck, AI - pod slikom Breugela starijeg - predstava što nas želi suočiti sa jednom od velikih nepoznanica - kuda će čovječanstvo krenuti dalje i kako, kakva će pritom biti uloga umjetne inteligencije, nudi li ona spas, prokletstvo ili iščeznuće ljudske rase, što ćemo suprotstaviti iracionalnom strahu od budućnosti? Šeparović navodi misao Geofreya Hintona, “kuma umjetne inteligencije”, kako postoji “...10 do 20 posto šanse da u doglednom razdoblju umjetna inteligencija preuzme kontrolu i uništi čovječanstvo...” Karel pak Čapek kaže: “Napravili smo robote previše sličnima. Stotine tisuća istih lica koja nas gledaju. Stotine tisuća bezizražajnih lica. To je noćna mora.” A uvijek aktualni Charlie Chaplin još 1958. izjavljuje: “Ja sam pokušao da filmom (‘Moderna vremena’) otkrijem paradoks: čovjek je uložio napore generacija da bi usavršio tehniku i sebi omogućio lakši život, a sada ga ista ta tehnika izbacuje na ulicu i ostavlja bez hljeba. Umjesto da on gospodari njome, postao je rob mašine.” Finale drame “R.U.R.” donosi pak neslućeni optimizam: “Prijatelji, život neće iščeznuti. Prirodo, prirodo, života neće nestati. Ponovo će početi od ljubavi, počet će golotinjom i sićušno; krenut će ni iz čega, a ništa mu neće značiti naša mudrost i opet će opstati!” Predstava ne baš kazališno atraktivna, više u sferi predavanja o sadašnjem trenutku suočavanja sa AI i strahovima koje taj susret budi i donosi.