Rudarenje u BiH i vapaj za pravednom zelenom tranzicijom

Dok političari i međunarodne institucije govore o zelenoj tranziciji i prelasku na obnovljive izvore energije, u Bosni i Hercegovini sve je izraženiji strah da se iza tih pojmova krije nova nepravda – nova vrsta eksploatacije. Zemlja s tek tri i po posto zaštićenih područja suočava se s opasnošću da cijele regije postanu zone žrtvovanja – prostori na kojima se radi u korist globalne tranzicije, ali na štetu ljudi koji tu žive.

Prljavi tragovi na terenu

U rudarskim krajevima, poput Vareša, rudarske kompanije obećavaju razvoj, zapošljavanje i modernizaciju, ali lokalne zajednice rijetko vide stvarnu korist. Infrastruktura ostaje zapuštena, broj radnih mjesta ograničen, a država i općine ubiru tek minimalne prihode. S druge strane, rizik nose upravo stanovnici tih područja – oni ostaju uz zagađene rijeke, prekopana brda i zrak zasićen prašinom.

Za zelenu tranziciju nužni su minerali poput litija, nikla, kobalta i bora. Iako se često govori o kraju fosilnih goriva, rudarenje nije nestalo – naprotiv, ono se intenzivira. Zlato, koje zahtijeva preradu ogromnih količina rude, često podrazumijeva upotrebu toksičnih supstanci poput cijanida. Kontaminacija rijeka i podzemnih voda postaje realan scenarij, a sistemi za kontrolu često su improvizirani ili nedovoljni.

U Bosni i Hercegovini problem nije samo ekološki; to je ekonomsko i političko pitanje. Koncesije se dodjeljuju pod netransparentnim uvjetima, zakoni su zastarjeli, a prirodna bogatstva odlaze iz zemlje za simbolične iznose. Nema jasnog zakona o državnoj imovini, pa države, entiteti i kantoni različito upravljaju resursima, često bez sveobuhvatne kontrole.

U mnogim slučajevima ponavlja se obrazac sličan kolonijalnom modelu: bogatstva odlaze, a posljedice ostaju. Zajednice postaju žrtve globalnih tržišta iako se tranzicija predstavlja kao nužnost radi globalnog dobra. Retorika održivosti ne poklapa se s praksom na terenu – umjesto razvoja, dolazi do dubljeg osiromašenja prostora i ljudi.

Ako se rudni resursi eksploatišu bez lokalne prerade, bez ulaganja u istraživanje i bez stvaranja domaćih kapaciteta, lokalna zajednica gubi svaku mogućnost dugoročnog razvoja. Ekološke posljedice su trajne, a ekonomska korist kratkotrajna i ograničena.

Pravedna energetska tranzicija ne znači samo prelazak na obnovljive izvore energije već osiguravanje da zajednice koje snose posljedice dobiju stvarnu korist. To podrazumijeva da stanovnicima bude omogućeno učešće u odlučivanju prije početka svakog projekta, uz pravo na informisan i slobodan pristanak, a ne samo formalne javne rasprave.

Potrebno je da ugovori o eksploataciji sadrže obaveze prema zajednicama – od ekoloških garancija i fondova za sanaciju, do ulaganja u bolnice, škole i infrastrukturu. Nezavisne procjene utjecaja na zdravlje i okoliš moraju biti obavezne, a ne naručene studije koje služe da opravdaju već donesenu odluku. Pravedna raspodjela prihoda ne smije biti obećanje, nego zakonska obaveza.

Država mora uvesti mehanizme koji onemogućavaju da se resursi iznose bez stvaranja domaće vrijednosti. Umjesto jeftinih koncesija, prilika je da se razviju domaće tehnologije, pogoni za preradu i obrazovni programi za lokalnu radnu snagu.

Ako tranzicija ostane samo ekonomska računica velikih kompanija, bez socijalne i ekološke dimenzije, stvorit će se nova vrsta nepravde: zajednice koje iskopaju minerale neće biti iste one koje koriste benefite obnovljive energije. Umjesto budućnosti, BiH bi mogla dobiti nove ruševine, suhe rijeke i prazne gradove.

U mnogim sredinama već se javljaju otpori rudarskim projektima, ne zbog protivljenja razvoju, već zbog zahtjeva za dostojanstvom i učešćem. Ljudi traže pravo da odlučuju o prostoru na kojem žive – pravo na zdravu vodu, zrak i tlo.

Između nade i eksploatacije

Zelena tranzicija može biti šansa, ali samo ako se prekine praksa “dvije marke po toni” – simboličnih prihoda od resursa koji vrijede milijarde. Potrebna je strategija koja prirodna bogatstva vidi kao temelj državnog razvoja, a ne kao privremenu robu za prodaju.

Budućnost ne smije počivati na tihoj žrtvi ruralnih i industrijskih regija. Hrvatska, Srbija, Rumunija i druge zemlje regije već raspravljaju o ograničenjima rudarenja i zaštiti resursa. BiH mora učiniti isto – ne iz nacionalnog ponosa, već iz potrebe za dugoročnom održivošću.

Nepravedna zelena tranzicija umanjuje i ruši povjerenje u EU institucije i EU integracije jer stanovništvo krajeva u riziku smatra kako EU nije briga njihova budućnost. Svakako to spada u narative koji bude nepovjerenje u EU integracije.

Na kraju, pitanje nije da li želimo čisti zrak u gradovima Evrope, već da li smo spremni zaštititi ljude koji žive uz rijeke, planine i šume Bosne i Hercegovine. Zelena tranzicija bez pravde nije tranzicija – to je samo nova riječ za staru eksploataciju.