Naučnik koji je otkrio "unutrašnji sat" kod ljudi, proveo 63 dana pod zemljom
Francuski naučnik Michel Siffre sa slavnog Univerziteta Sorbonea proveo je 63 dana u mračnoj i ledenoj pećini, odsječen od satova, sunčeve svjetlosti i razgovora. Kada se pojavio u dezorijentisanoj magli, shvatio je da se njegova percepcija vremena rasplela mnogo više nego što je očekivao.
Francuski naučnik Michel Siffre sa slavnog Univerziteta Sorbonea proveo je 63 dana u mračnoj i ledenoj pećini, odsječen od satova, sunčeve svjetlosti i razgovora. Kada se pojavio u dezorijentisanoj magli, shvatio je da se njegova percepcija vremena rasplela mnogo više nego što je očekivao.
Zanimljivi rezultati njegovog boravka pod zemljom pretvorili su se u potpuno novo poglavlje u proučavanju hronobiologije, koja ispituje kako živa bića održavaju "unutrašnji sat".
Siffre se našao u središtu pokreta koji će se kasnije povezati sa mnogim drugim, od promjene vremenskih zona (jet laga) do svemirskih putovanja.
Iznenađujuća potraga
Naučnik je 1963. godine planirao ostati pod zemljom 15 dana kako bi proučavao glečer. Ubrzo je shvatio da ovo vrijeme neće biti dovoljno, pa je odlučio da pređe uobičajene granice i živi ispod površine više od dva mjeseca, oslanjajući se na osnovne potrepštine i bez ikakvih uređaja za mjerenje vremena.
"Morate shvatiti, po struci sam bio geolog", rekao je Siffre. Uklonio je vanjske oznake dana i noći i zadovoljio se bilježenjem svojih dnevnih aktivnosti, dok je istovremeno gubio pojam o tome kako se vanjski svijet odvija.
Otključavanje "unutrašnjeg sata"
Njegov najnevjerovatniji zaključak bio je da ljudi imaju lični sat koji neprestano otkucava. Odvojen od izlaska sunca, standardnih rasporeda i svakodnevnih rutina, otkrio je unutrašnji sat koji se polako razvijao od standardnog 24-satnog dana.
"Ne znajući to, ja sam […] uspostavio polje ljudske hronobiologije", objasnio je on. Oslobođen vanjskih poticaja, njegov cirkadijalni ritam skliznuo je u duži obrazac, sugerišući da se naša tijela ne drže uvijek dnevno-noćne rotacije planete.
Tjelesni sat funkcioniše drugačije u izolaciji
Drugi ljudi koji su slijedili Siffreovu metodu – a ponekad i radili zajedno s njim – vidjeli su slične rezultate. Njihovi ciklusi spavanja i buđenja su se skupljali i rastezali, ponekad dostižući apsurdne dužine, uključujući slučajeve 33 sata sna i 72 sata budnosti.
Jedan ispitanik se nije pomjerio više od jednog dana što je kod istraživači izazvalo paniku i strah jer su se u početku bojali da je umro.
Ove nepredvidive promjene dokazale su da sistem za određivanje vremena u tijelu funkcioniše nezavisno i nepravilno, kada se prepusti samom sebi.
Neočekivano zanimanje za otkrića unutrašnjeg sata
Era Hladnog rata bila je u punom jeku, a NASA je željela razumjeti kako bi se astronauti mogli nositi s vremenskim pomacima u odnosu na Zemljin uobičajeni dan.
Vojni programi su također postali znatiželjni o najboljim praksama za podmorničare, koji su provodili duge intervale daleko od prirodnog svjetla.
Istraživački timovi su primijetili da ovi produženi sati budnosti i odmora mogu predstavljati jedinstvene izazove, te je podrška brzo stigla kako bi se dublje istražilo šta se dešava kada se ljudi udalje od uobičajenih vremenskih znakova. Podrška NASA-e istakla je neposrednu vrijednost Siffreovih otkrića.
Relevantnost u modernoj nauci
Danas naučnici nastavljaju istraživati kako poremećeni obrasci spavanja mogu utjecati na nivo hormona, raspoloženje, pa čak i na imunološku funkciju. Radnici u smjenama imaju koristi od razumijevanja ovih prirodnih ciklusa, a znanje stečeno iz eksperimenata u pećinama pomaže u usmjeravanju strategija za smanjenje umora.
Neki stručnjaci također povezuju neusklađene tjelesne satove s povećanim zdravstvenim rizicima.
Nobelova nagrada za 2017. godinu priznala je daljnja otkrića u genetici koja stoji iza unutrašnjih satova, poznatih i kao cirkadijalni ciklusi. Ovo je dalo priznanje temeljima koje su postavili hrabri avanturisti poput Siffrea.
Kritika i oprez
Od prvog dana, njegov rad je izazvao mnogo komentara i rasprava. Neki posmatrači su tvrdili da njegov pristup djeluje nepromišljeno ili teatralno, dok su drugi bili zabrinuti da bi stavljanje ljudi u tako ekstremnu izolaciju moglo donijeti pretjerani stres. Također su se postavljala pitanja o potencijalnom utjecaju ljudskog prisustva na osjetljivi podzemni život.
Ipak, napori da se razjasni kako biologija održava vrijeme zasjenili su te sumnje, a Siffreovo ime postalo je povezano s upornošću i neočekivanim naučnim utjecajem.
Siffreovo naslijeđe
Njegova metoda je stekla pristalice koje su vidjele praktičnu stranu. Posebno uzbuđenje izazvali su podaci o tome kako se tijelo prilagođava kada je odvojeno od vanjskih vremenskih podsticaja.
Ovo je ponudilo uvid u biološke mehanizme koji dotiču gotovo svaki aspekt zdravlja i performansi. Pokazano je da obrasci odmora i aktivnosti mogu uveliko odstupati od standardnog 24-satnog dana.
Što je još važnije, pokazano je koliko ljudi mogu biti otporni kada se konvencionalni signali uklone, što je pokrenulo razgovore među fiziolozima, psiholozima i vladinim agencijama.
Šta je otkrio Siffreov rad?
Siffreov rad je otkrio da odustajanje od satova ide dalje od propuštanja nekoliko sastanaka. Naglasio je koliko snažno naš unutrašnji sat nameće vlastiti raspored, čak i kada ne shvatamo šta se dešava. Ova otkrića su otvorila vrata istraživanjima o tome kako se ritmovi mijenjaju tokom svemirskih misija ili tokom užurbanih rasporeda letova.
Ponudili su praktična rješenja za smanjenje naprezanja zbog neuobičajenih radnih smjena, sprječavanje mentalne magle i potencijalno smanjenje rizika od bolesti.
Siffre vjerovatno nije očekivao da će geološki izlet potaknuti dublje razumijevanje načina na koji ljudski sistem upravlja vremenom. Ali moć radoznalosti – i spremnost da živimo sami u apsolutnom mraku – dokazali su da možemo mnogo naučiti zamjenjujući dnevno svjetlo slabim sjajem jedne lampe.
